Široki Brijeg, koji je bo poznat kao Gospino svetište, partizani su nakon sloma grada 7. veljače 1945., ušli u franjevački samostan, ni krive ni duže, ubili 12 franjevaca, od đaka klerika do najstarijeg osamdesetogodišnjeg fra Marka Barbarića, izvodivši jednog po jednog među grupu partizana koji su ih batinali da bi ih zatim ubili, pucajući u potiljak, bacajući ih na vrpu, a zatim ih polili benzinom i zapalili.
Uz 12 ubijenih u samostanu, 9 franjevaca su partizani odveli prema Splitu i to fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernarda Smoljana, fra Kazirmira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića. Ipak, dvojicu fratara puštaju, fra Zlatka i fra Darinka, a ostalih sedam odvode kilometar niže na Čekrku, prema Neretvi i tamo ih ubili, a tijela bacili u rijeku.
Ubijeni iz samostana : Marko Barbarić, Stanko Kraljević, Ivo Slišković, Bonafacije Majić, Augustin Zubac, Krešimir Pandžić, Radoslav Vukšić, Krsto Kraljević, Arkanđeo Nuić, Fabijan Paponja, Marko Dragičević, Andrija Jelčić, Dobroslav Šimović, Leonard Rupćić, Bruno Adamčik, Tadija Kožul, Miroslav Pandžić, Roland Zlopaša, Mariofil Sivrić, Žarko Leventić, Fabijan Kordić, Melhior Prlić, Viktor Kosir, Miljenko Ivanković, Stjepan Majić, Ludovik Radoš, Kornelije Sušac, Rudo Jurić, Nenad Pehar i Jozo Bencun.
Kad bi danas netko relevantan izjavio u Rumunjskoj da je Ceauşescu bio antifašist, vjerojatno bi ga strpali u zatvor. A onaj tko bi se u Njemačkoj pozivao na Honeckerov antifašizam, završio bi vjerojatno na psihijatriji. Ali kad netko viče kako je Tito bio antifašist samo zato što se borio protiv Hitlera, sa Staljinovom slikom ispod jastuka, tomu je osigurana karijera u vladavini socijaldemokracije u Hrvatskoj. A dodao bih i Bosne i Hercegovine – fra Luka Marković.
Široki Brijeg neprestano je bio trn u komunističkim očima, jer je na njemu, između ostaloga, djelovala glasovita Franjevačka klasična gimnazija. U njoj su se hercegovačka, slavonska i dalmatinska djeca odgajala u hrvatskom i katoličkom duhu. Zbog toga su komunisti neprestano snovali uništiti to svjetlo na brijegu.
Komunisti su dodatan udarac Širokom Brijegu nanijeli 1947. kad su zapalili sve preostale knjige koje su se mogle naći u samostanskom zdanju, uključivši tu i župne matice. Udarili su na sve to svoj naročiti žig otukli su ploču nad samostanskim ulaznim vratima koja govori kad su fratri stigli na Široki Brijeg.
Široki Brijeg je daleko nakon rata, 1953. godine oduzeto ime, da bi se do kraja uništilo sva Hrvatsko na tom području Hercegovine.
Fra Mladen Barbarić posvjedočio je u pismu događaj od 7. veljače 1945. koji mu je pričala jedna časna sestra, kojoj je zaboravio ime, a navodi da su partizani upali u bolnicu, opljačkali ranjenike i časne sestre koje su tamo boravile te izvodili ranjenike u dvorište gdje su ih i likvidirali.
Za zločin ubojstva njegove subraće opisuje fra Miljenko Stojić:
Jugokomunistima je trebalo nekoliko dana, početkom veljače 1945., da pregaze Široki Brijeg i napadnu Mostar. Za to vrijeme, prema skupljenim svjedočanstvima iz prve i druge ruke, napravili su na Širokom Brijegu 303 grobišta. Među tim žrtvama bili je i 12 franjevaca iz samostana, 9 iz mlinice i hidrocentrale te 6 iz Mostarskog Graca i trojica iz Izbična. Prije i kasnije hercegovački franjevci ubijani su i na drugim mjestima, sveukupno njih 66. Ubojstvo franjevaca u samostanu izrazito je negativno odjeknulo po jugokomuniste u domovini i inozemstvu, pa su to pokušali opravdati pričom kako su franjevci poginuli u žaru borbe polijevajući ih vrelim uljem i pucajući na njih. Međutim, istina je potpuno drukčija. Fratri nisu htjeli bježati jer su se osjećali nevinima. Jugokomunisti su u samostan ušli oko deset sati, a ubijanje je započelo poslijepodne oko četiri. Izvodili su ih jednoga po jednoga uz povik “A sada ti, druže”, upadali su među skupine vojnika koja ih je tukla, vukla…, dovodila do ratnog skloništa u samostanskom vrtu te ih tu ubila metkom u zatiljak i nakon toga skupno zapalila.
U borbama za Široki Brijeg, vođenima 6. i 7. veljače 1945., u okviru Mostarske operacije, svim partizanskim postrojbama, preko Štaba 8. dalmatinskog korpusa, Ureda OZN-e za Hercegovinu i bosansko-hercegovačke divizije KNOJ-a izravno je zapovijedao Vrhovni štab NOV i POJ i vrh OZN-e u Beogradu. Na čelu ovih dviju institucija, koje su bile nositelji oružanog i represivnog djela KPJ, bio je Josip Broz Tito. Njegova uloga u izravnom zapovijedanju ovom operacijom, zahvaljujući dokumentima i iskazima, itekako je vidljiva. Identična je stvar i s njegovom ulogom u djelovanju OZNe i KNOJ-a, a iz dostupnih izvora vidljivo je kako je KNOJ bio podređen OZN-i kojoj je na čelu bio Josip Broz Tito, a operacijama je upravljao u njegovo ime jedan od njegovih najbližih suradnika Aleksandar Ranković. Prosuđujući ove događaje nameće se zaključak kako je u planiranju, pripremi i provođenju ove operacije KPJ koristila dvostruku crtu zapovijedanja.
Ključni trenuci ovih borbi dogodili su se na pravcu napada 11. dalmatinske brigade, odnosno na prilazima Širokom Brijegu iz smjera Mokrog. U napadu na iznimno dobro utvrđeni dio crte između Šuškova i Burića briga potporu 11. dalmatinskoj brigadi, u prvom danu napada, pružala je jedna tenkovska četa 1. tenkovske brigade. Partizanski napad počeo je 6. veljače po samostanu topničkim napadom u 6,45 sati, a ne po utvrđenoj bojevoj crti između Šuškova i Burića briga. Iz ovoga postupka nameće se zaključak kako je zapovjednik operacije provodio političke, a ne vojne interese. Tenkovi su gađali zvonik samostana i zgradu konkonvikta, a već prvog dana napada partizanskim granatiranjem zapaljen je samostan. Nakon bezuspješnih napada 6. veljače stožer 26. divizije izdao je zapovijed za nastavak napada 7. veljače s početkom u 5 sati. Franjevački samostan direktnim topničkim granatama pogođen je sa čak 296 granata.
O partizanskim ubojstvima svjedoči pripadnik 11. dalmatinske brigade Rafael Radović: „Prodrli smo na sam Široki Brijeg i oko crkve i gimnazije vidio sam oko 50 lješina poginulih vojnika. Ni deset minuta kasnije vidio sam pred zgradom gimnazije na desnom krilu dvadesetak metara od ulaza u gimnaziju tri franjevca u svojim smeđim habitima. Dva su stajala tiho, bez riječi, držeći ruku u ruci, oba starija čovjeka oko 50. godina, treći viši plavokosi bijel u licu, sa bijelim naočalima, odgovarao je za sve trojicu.
Pitao ih je naš zapovjednik bataljona, kapetan po činu, po govoru sigurno Crnogorac, ali mu imena ne znam. Uz njega je bilo još desetak vojnika i jedan oficir UDB-e (OZN-e) bez čina, ali s pištoljem. Toj grupi se približih i ja i Mato Franušić, bivši načelnik općine Ston, koji je i sam svršio osam razreda na Širokom Brijegu. Franušić je htio, da im pomogne, pa reče podzapovjedniku: ‘Ja sam ovdje svršio gimnaziju i te ljude poznam. Ti su ljudi dobri i pošteni te vas ovdje ne bi čekali, da su bili kakvi zločinci’. Podzapovjednik reče: ‘Morete produžiti’ i mi moradosmo otići. Bili smo odmakli jedva 10 m, a kad Udbaš automatskim pištoljem ubi s nekoliko hitaca onog visokog, plavokosog fratra.
Ostaviše mrtvo tijelo tu, a ona ostala dva svećenika sa grupom partizana, koji su tu stajali, udjoše u gimnaziju… Osim toga vidio sam kako su točno pred lijevim krilom gimnazije – protivno od mjesta ubijanja fratara – ubili dva zarobljenika i to jednog Nijemca i jednog Talijana i to iz puške. Svakog zarobljenog Nijemca i Talijana, te veći broj zarobljenih Hrvata Domobranaca ubili su partizani u Hercegovini. Tako su na primjer jednu noć vodili jednu grupu od dvadesetak ljudi, a među njima jednog mladog Dubrovčana koji mi je kazao svoje ime i adresu, na rijeku Lišticu i tamo ih streljali. Streljanje su vršili dječaci kuriri i jednog od njih su htjeli partizani ubiti pošto su navedenom prilikom dva Hrvata pobjegla. Isto tako vidio sam u jednoj kožari, oko dva i pol kilometra u pravcu Mostara od Širokog Brijega, šest lješina seljačkih mladića, sve ispod dvadeset godina, a koji su bili svježe ubijeni. Ubili su ih partizani, a mladići su bili Hrvati iz Ljubuškog. Ovo mi je pročitano i sve potvrđujem svojom časnom rječju, da je gola istina što sam ispričao“.
Desetljećima se o tome nije smjelo ni pričati, a kamoli prenijeti njihove ovozemne ostatke u grobnicu. To je tek učinjeno 1970. godine.
Partizani su ubili ukupno 66 franjevaca iz Širokog Brijega za koje se sada vodi proces za proglašenje blaženima. Uz one koji su ubijeni u Širokom Brijegu tu su i oni koji su smaknuti na mjestima od Vrgorca, Čapljine do Bleiburga, Krapine i Maclja…
A koliki su razmjeri stradanja Katoličke crkve u BiH najbolje se može vidjeti u podacima koje je predočio vojni biskup mons. Tomo Vukšić.
Biskup Vukšić ističe da zbrajajući sve žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara.
Širokom Brijegu, prema podacima Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugoga svjetskog rata i poraća, utvrđeno je više od 150 grobišta i stratišta, a od toga je 105 službeno popisano te zabilježeno u formularima spomenutog povjerenstva.”
Danas, osamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i trideset godina nakon okončanja Domovinskog rata, sjećamo se i svjedočimo nemilosrdnim ratnim zločinima počinjenima nad Hrvatima. Tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, partizani i četnici provodili su te zločine, osobito nakon završetka sukoba. U Domovinskom ratu, slične su zločine činili pobunjeni Srbi iz Hrvatske te dobrovoljci iz Srbije, Crne Gore i Jugoslavenske vojske.
Poveznica zločinaca je crvena petokraka, koja danas simbolizira “Antifašizam” i u Hrvatskoj se prihvaća. Međutim, Hrvatima preostaje sanjati o jednoj Hrvatskoj gdje će biti Hrvat, uz povijest i tradiciju svojih predaka, biti ponos i moralno prihvaćeno, a ne teret. Ova kulturna i povijesna baština simbolizira borbu za opstanak Hrvata i Hrvatske kao nacije.
