Sjedim u kafiću, pijem jutarnju kavu te slušam iz okolice kafića kako se prepričava hvalospjev ratnih junaka. Tko je bolji i vrjedniji pripadnik, tko je gdje bio i ratovao, (kao da se ratovalo pojedinačno a ne kao vojska, združeno ). Dok sam ih jednim dijelom uha slušao, naišao sam na jednu priču koja me duboko dodirnula.
Radi se o braći Glavoti . Jedan od njih je Ivica Glavota, pripadnik SJP „Batt“Split ,te se prisjeća tragedije za vrijeme operacije Maslenica.
Dok je Ivica sa svojom jedinicom osvajao Tulove grede na Velebitu, njegova tri brata kretala su se u podnožju kao pripadnici 4. GBR. Hrvatske vojske . Na području Paljuva 4. gardijska brigada odbijala je snažni napad, s njima i braća Glavota. Najmlađi, tada 24-godišnji Mario, zapovjednik satnije 3. bojne, na ulaznim vratima kuće pretvorene u stožer pao je pokošen s 27 metaka iz automatske puške.
Nepunih 500 metara dalje drugi brat Zdravko, satnik iz Oklopne bojne, u borbi je pogođen gelerima u pluća pa prebačen u zadarsku bolnicu gdje se nekoliko dana borio za život.
Treći brat, naš sugovornik Ivica Glavota, i sam je ranjen u glavu krhotinom granate ili pak stijene, ne zna ni sam, pa je tek po dolasku u bolnicu doznao da vijest o pogibiji trojice braće ipak nije bila posve točna. Na žalost, ona o Marijevoj smrti nije bila samo glasina.
Četvrti, jedini neozlijeđeni brat Petar njegovo je beživotno tijelo istog dana odvezao roditeljima u Imotski.
Čitam .. u dubokim mislima i sjetim se filma u kojem su skoro svi gledatelji filma “Spašavanje vojnika Ryana” , zaplakali .
Epilog priče je ipak malo sa ljepšim završetkom, od prvih informacija kako su tri brata poginula, kući su se vratila tri, od njih četvero. Najmlađi Mario, pokošen rafalom s 27. Metaka , toga 27.siječnja 1993. godine , jedini je koji se nije vratio .
To su bili dani kada je mladost dala svoje mlade živote da bi svi mi danas uživali u svojoj Domovini, neovisnoj i slobodnoj .
Jozo Šerić, zapovjednik 3.bojne prisjetio se u knjizi “ Operacija Maslenica-sjećanje sudionika”, okolnost pogibije Maria Glavote :
“Jednostavno, treba reći da ta vojska paravojna njihova koja je došla, oni su stvarno bili ‘al pari’ nama. Znam u Paljuvu su nam uletjeli u selo, njihova jedna veća skupina. Tada nam je poginuo zapovjednik Satnije, Mario Glavota. Tada smo se s njima ganjali tri dana po šikari. Temperatura je bila i minus 10 ujutro, grozno. Jednostavno, naoružanje kad si uzeo u ruku lijepilo se od leda. I tu smo uspjeli odraditi dobru stvar. Nakon smrti zapovjednika Satnije, mi smo ih opkolili tako da su uvečer vezom tražili svoje da im oni sa svjetlećim mecima pucaju gdje će se izvući, na koju stranu. Naši prisluškivači su to čuli i javili su meni tako da smo mi svim našim položajima javili kad počnu svjetleći meci s njihove strane, da svi pucaju. Tako da je cijelo bojište odjednom, cijeli krug se zatvorio svjetlećim mecima. Nije im bilo jasno na koju stranu će se izvući. Onda su tražili od svojih, putem veze da im ponovo nekim signalom daju kud će se izvući. Međutim, nisu se izvukli, ujutro smo ih mi dočekali u zasjedi dole kod Cvitića i obavili smo ono što smo trebali.”
