Matija Gubec radi nasilništva susjedgradsko-stubičkog vlastelina Franje Tahyja (inače baruna od Štatenberga u Sloveniji) nad seljačkim ženama, dao je u noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine znak za početak poznate seljačke bune.
U prvom napadu osvojili su dvorac Cesargrada , u vlasništvu bogatih grofova Erdödy.
Zlostavljanje kmetova na svom imanju započeo je plemić Franjo Tahi. U neljudskim postupcima protiv vlastitih kmetova pridružila su mu se i njegova četiri sina, pa je otpor seljaka na Tahijevom vlastelinstvu počeo već 1571. godine. O sporu između Franje Tahija i njegovih kmetova bio je obaviješten i kralj Maksimilijan II Habsburški, koji je iz Beča preko svojih posrednika nastalu situaciju pokušao riješiti mirnim putem. Kmetovi su sastavili neku vrstu seljačke vlade na čije su čelo izabrali Gupca, kojega su prozvali begom, a njegovi zamjenici bili su Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kada su sastavili vladu, napravili su i vojsku. Za vrhovnog kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Osmanlijama.
Nakon toga Tahi šalje svoje naoružane plaćenike, ali su ih naoružani seljaci spremno dočekali. Zbog tog je otpora Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake proglasio izdajicama domovine.
Važno je naglasiti da su ustanici čitavo vrijeme priznavali vlast habsburškog vladara Maksimilijana II. tj nikada nisu postali veleizdajnici. Borili su se samo protiv feudalne gospode.
Buna je ugušena kad je 9. veljače 1573. godine plemićka vojska porazila seljačku vojsku kod Stubičkih Toplica. Kraljevsku vojsku vodio je Gašpar Alapić (kasnije hrvatski ban), a kada je Matija Gubec saznao da im se kraljevi vojnici približavaju, odlučio se boriti do kraja.
Matija Gubec i Ivan Pasanec dovedeni su u Zagreb i na stravičan način pogubljeni na Markovom trgu 15. veljače 1573. godine. Kako legenda kaže Gubec je morao nositi užarenu krunu na glavi da bi ga nakon toga mađarski vlastelin Morenc Bahici rasčetvorio.
