Sjećanje Na 17. Srpnja 1991. – Dan Kad Je Zadarska županija Ranjena Prvi Put

Dok ljeto u Dalmaciji teče uobičajenim ritmom turizma, sunca i morske bonace, neki datumi, poput 17. srpnja, ostaju izvan vremena, uklesani u osobna i kolektivna sjećanja onih koji su te dane proživjeli na prvoj crti boli i borbe. Među njima je i Ivana Haberle – tada djevojka od tek 18 godina, danas žena koja svjedoči o jednom od najtežih trenutaka za sela zadarskog zaleđa.

„Za mene 17.7.1991. nije samo datum. To je trenutak kad je sve puklo“, piše Ivana u svojoj potresnoj objavi, podsjećajući da su tog dana pale prve granate Jugoslavenske narodne armije, uz potporu četnika i lokalnih Srba. Geleri, kamenje, zemlja – sve se to miješalo s ljudskim strahom i očajem dok su eksplozije parale zrak u selima poput Bulića, Vukšića, Lišana Ostrovičkih, Provića, Lepura…

Prve žrtve u Zadarskoj županiji – Josip Žulj i fra Mile Mamić – tog su dana upisani u vječnost. Ne kao statistika, već kao simboli jednog naroda koji nije imao izbora nego stati na branik doma.

„Naša sela bila su u potpunom okruženju. Nismo imali šanse“, piše Ivana. „Domaći Srbi su nestali preko noći, sklonili djecu. Znali su. Sve je bilo isplanirano.“

Tenkovi su klizili cestama, transporterima su se prevozile strojnice i mržnja, dok se iz utvrđenih položaja – Kolarina, Gnjilavac, Mačkov kamen – pucalo na civile. Bez milosti. Bez logike osim one koja u ratu i ne poznaje pravdu.

„Iz svoje kuće sam otišla u kratkim hlačama, majici na špaline i japankama. Nikad se više nisam vratila“, kaže Ivana, a u toj jednoj rečenici – izgubljeni dom, prekinuta mladost, oteta budućnost. Imala je samo 18 godina.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, 17. srpnja nije tek podsjetnik na kalendaru. To je dan kad se u Zadarskoj županiji – tiho, ali duboko – šuti u znak poštovanja. Dan kad živi sjećanje na prve granate, prve padove, i prve spoznaje da borba za Hrvatsku neće biti ni laka, ni kratka.

„Koliko god bilo teško, bez kulture sjećanja na te početke, bila bih ko cvijet bez korijena“, zaključuje Ivana – kao poruku svima nama.

Jer narod koji zaboravi gdje je počeo svoj hod prema slobodi, lako se ponovno spotakne. A 17. srpnja 1991. nije dan koji se smije zaboraviti. To je dan kad su nevini postali vojnici, a sela postala bojišta. Dan kad su oni koji su znali – otišli, a oni koji nisu – ostali. Da brane. Da pamte. Da svjedoče.