Kada se u današnjoj Hrvatskoj spomene Dan pobjede nad fašizmom – 9. svibnja – odmah se u zraku osjeti podjela. Za jedne je to dan istinske pobjede nad zlom, a za druge simbol početka novog totalitarizma. Je li uistinu moguće da jedan datum istovremeno bude i slavlje i rana?
Danas se uzima gotovo zdravo za gotovo da su komunisti, tadašnji antifašisti, ti koji su oslobodili Hrvatsku od nacizma i fašizma. Taj narativ se prenosi kroz obrazovni sustav, medije i javne institucije, dok se istovremeno Nezavisna Država Hrvatska i sve njezine sastavnice gotovo potpuno demoniziraju, bez prostora za nijansirano promišljanje. Ako iz povijesti uklonimo sve ono što ne odgovara jednom pogledu, ostat ćemo s iskrivljenom slikom. A upravo to se i događa.
Dominantan narativ kaže da su ustaše bili isključivo zločinci i izvršitelji genocida, na što upućuju pojedini povjesničari naklonjeni bivšoj Jugoslaviji, a najviše usmjeravaju na “činjenice” oko logora Jasenovac i Stara Gradiška. No, s druge strane, tko su bili „antifašisti“? Jesu li partizani doista osloboditelji, ili su za sobom ostavili jednako krvav trag? Povijesni dokumenti, iskazi svjedoka i sve veći broj znanstvenih radova pokazuju da su u razdoblju od 1945. do 1990. počinjeni masovni zločini pod komunističkom vlašću – politička ubojstva, logori, montirani procesi. Neke procjene govore i o milijun ubijenih protivnika režima.
Unatoč tome, mladi danas gledaju na Josipa Broza Tita kao na gotovo simpatičnu figuru – pleše se partizansko kolo na zagrebačkim trgovima, a isticanje komunističke simbolike prolazi bez osude. Jer, eto, ustaše su zločinci, a partizani su „fini ljudi koji su nas oslobodili“. Ta teza ne izdržava ozbiljnu povijesnu analizu.
Dan pobjede nad fašizmom, 9. svibnja, obilježava bezuvjetnu predaju nacističke Njemačke. Potpisnici su bili maršal Wilhelm Keitel za njemačku stranu, maršal Georgij Žukov za Sovjetski Savez, te Arthur Tedder za Savezničke snage. Crvena armija imala je ogromne žrtve – više od 8,6 milijuna vojnika i 16 milijuna civila. Njihov doprinos pobjedi nad nacizmom je neupitan. No pitanje je: treba li Hrvatska slaviti tu pobjedu kao svoju, znajući da su iste te sovjetske ideje bile inspiracija za poslijeratni totalitarni režim koji je vladao u Jugoslaviji? I da bez sovjetske pomoći, partizani vjerojatno ne bi ni uspjeli „osloboditi“ gradove koje je prethodno napustila njemačka vojska.
Simboličan primjer je posljednja bitka Drugog svjetskog rata – kod Odžaka, koja je trajala 36 dana. Sudjelovale su 25., 27. i dio 53. partizanske divizije, a završila je masovnim pogubljenjima. Nije bilo ni suđenja, ni zarobljenika – samo tišina i grobovi.
Postavlja se ključno pitanje: zašto je samo jedna strana u Drugom svjetskom ratu označena kao zlo, dok se druga nekritički uzdiže na pijedestal oslobođenja, iako su iza nje također ostale rane, grobnice i logori?
Ne smijemo zaboraviti ni kako se danas gleda na noviju povijest. Hrvatska je 1990-ih godina izborila pobjedu u Domovinskom ratu, unatoč tome što je bila prepuštena sama sebi. Pobunjeni Srbi, potpomognuti JNA, četnicima i raznim dobrovoljcima iz Srbije, počinili su strašne zločine. No, ni 30 godina nakon toga, mnogi zločini nisu procesuirani. U isto vrijeme, sve je više pokušaja da se Hrvatsku vojsku prikaže kao agresora. Hoće li se i ta istina uskoro zamagliti?
Ako iz povijesti izuzmemo sve što ne odgovara određenom političkom narativu, ako ignoriramo zločine samo zato što su ih počinili „naši“, onda nećemo imati istinu – imat ćemo mit. A bez istine nema pomirbe. Nema slobode. Nema identiteta.
U krajnjoj liniji, ne radi se o tome trebamo li slaviti 9. svibnja, već o tome kako ga tumačimo. Ako Dan pobjede nad fašizmom znači i legitimiranje poslijeratnih komunističkih zločina – onda ne slavimo slobodu, nego zamjenu jedne diktature drugom. Ako želimo graditi zdravo društvo, moramo se suočiti sa svim stranama naše povijesti – i onim svijetlim i onim najmračnijim.
Jer istina – ma kako bila neugodna – jedini je pravi temelj za budućnost.
