Zločin u Grabovici dogodio se 7., 8. i 9. rujna 1993. godine, tijekom osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93“. Ovaj zločin počinili su pripadnici Armije BiH (postrojbe “Crni labudovi”), kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata.
Selo Grabovica nalazi se uz rijeku Neretvu, 35 km sjeverno od Mostara i 12 km južno od Jablanice i pripada općini Mostar. Obuhvaća nekoliko naselja na obje obale jezera HE “Salakovac” u dužini 6,5 km: Grabovica, Ćopi i Ominje na desnoj obali jezera, te Grabovica i Sjenčine na lijevoj obali jezera Salakovac. Pred rat su ova naselja bila nastanjena isključivo hrvatskim pučanstvom, ukupno oko 220 ljudi u 70-ak domaćinstava. Početkom sukoba između tzv. A RBiH i HVO-a, 10. svibnja 1993. godine, pripadnici tzv. A RBiH su praktično bez većeg otpora zauzeli područje Grabovice kojem je bilo 35 vojnika HVO-a. Tijekom izvođenja ove akcije poginuo je u jedan pripadnik HVO-a, a četiri su zarobljena i odvedena u logor “Muzej” u Jablanici. Dva dana nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. A RBiH strijeljali su vojnika HVO-a Željka Rozića koji se predao, a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac J Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo. U ovom razdoblju svakodnevno se pljačka hrvatska imovine (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što čine muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja.
Posebno izdvajamo slučaj Joze Ištuka, 63-godišnjeg starca, koji se usprotivio pljačkanju njegove stoke od pripadnika tzv. A RBiH a oni su ga ubili u mjesecu srpnju 1993. godine. Pored pljačke imovine svakodnevno se maltretira i zastrašuje preostalo hrvatsko stanovništvo.
Zločin je počinjen u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini. Cilj operacije “Neretva ’93” bio je osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara. Za ovaj ratni zločin osuđena su dva vojnika Armije BiH.
U rujnu 2007. godine, još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin.
Po izjavama upućenih, u noći 8. na 9. rujna 1993. se iz Grabovice cijelu noć čula pucnjava, a idućeg dana ujutro se pročulo da je nad civilima Hrvatima napravljen pokolj. Prema pretpostavkama upletenih, jedan dio žrtava je bačen akumulacijsko jezero HE Salakovac.
Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a “Firule” i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. Jedna žrtva je bila razapeta na križ, nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac, navodno da je riječ o Jozi Brekalo. Druga žrtva je bila dugo mučena i naposljetku zapaljena živa. Treća žrtva je zaklana. Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Supruga je po dolasku u Mostar počinila samoubojstvo, što je bilo posljedicom pretrpljenih stresova.
Po izvršenju ovog pokolja, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru, ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela.
Po stanju od 2005., u Grabovici nema ni jednog stanovnika Hrvata. Kuće su opljačkane i/ili spaljene.
U neke privatne kuće civila Hrvata danas je smještena vojarna Armije BiH, odnosno vjerski objekti za potrebe istih postrojbi i ambulante.
Groblja grabovičkih Hrvata su opustošena. Nadgrobni spomenici su srušeni, a neki stari grobovi su otvoreni, a pokojničke kosti su bačene u Neretvu. 9. rujna 2008. identificirane su još 3 žrtve.
Novo formirani IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Ziæro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu – Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran. Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević.
Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao: “ako se ko bude bunio, bacite ga u Neretvu”! Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.
U noći 8/9. rujna 1993. godine u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda. Iz iskaza dječaka Gorana Zadre izdvojen je jedan dio koji govori o ubojstvima: “...Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da s e sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na `talijanku’, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim. Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao i on bi poginuo. Rekao sam mu: `Hajde da se sklonimo.’ I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: `Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali.’ Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri je bilo taman pune četiri godine…“, piše arhive.is
U noći 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:
1. Pero Čuljak , rođen 1913. godine;
2. Matija Čuljak, rođena 1917. godine;
3. Cvitan Lovrić, rođen 1936. godine;
4. Jela Lovrić, rođena 1940. godine;
5. Mara Mandić, rođena 1912. godine;
6. Ivan Mandić, rođen 1935. godine;
7. Ilka Miletić, rođena 1926. godine;
8. Anica Pranjić, rođena 1914. godine;
9. Franjo Ravlić, rođen 1917. godine;
10. Pero Marić, rođen 1914. godine;
11. Ivan Šarić, rođen 1939. godine;
12. Dragica Marić, rođna 1914. godine;
13. Josip Brekalo, rođen 1939. godine;
14. Luca Prskalo, rođena 1939. godine;
15. Andrija Drežnjak, rođen 1921. godine;
16. Mara Drežnjak, rođena 1921. godine;
17. Dragica Drežnjak, rođena 1953. godine;
18. Ilka Marić, rođena 1921. godine;
19. Ruža Marić, rođena 1956. godine;
20. Martin Marić, rođen 1911. godine;
21. Marinko Marić, rođen 1941. godine;
22. Luca Marić, rođena 1944. godine;
23. Marko Marić, rođen 1906. godine;
24. Matija Marić, rođena 1907. godine;
25. Ruža Marić, rođena 1935. godine;
26. Ivan Marić, rođen 1906. godine;
27. Matija Marić, rođena 1923. godine;
28. Mladen Zadro, rođen 1956. godine;
29. Ljubica Zadro, rođena 1956. godine;
30. Mladenka Zadro, rođena 1989. godine;
31. Živko Drežnjak, rođen 1933. godine te
32. Ljubo Drežnjak, rođen 1932. godine.
Za 19 civila se još uvijek traga.
Ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović bio je optužen za ovaj ratni zločin (i za pokolj u Uzdolu) 10. rujna 2001. godine, jer ga se sumnjičilo po zapovjednoj odgovornosti. Optužnica je navodila da Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici i Uzdolu. Međutim, Žalbeno vijeće Haaškog suda ga je 16.10.2007. godine oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.
Kako to inače ide, zločin se dogodio, ljudski životi ugašeni, obitelj je ostala bez svoje djece, muževa, žena, roditelja, ujaka .. a odgovornosti za taj zločin nema. Nije samo to, nego se pokušava i negirati da su se zločini i dogodili, što je dodatno bolno i sramotno i prema obitelji ubijenih i prema samim žrtvama.
U subotu, 9. rujna 2023. godine, potpredsjednik Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, predsjednik HNS BiH i HDZ BiH, Dragan Čović s izaslanicima, odali su počast te položili vijence i zapalili svijeće podno Spomen-obilježja u Grabovici.
Svaki počinjeni zločin mora biti procesuiran, a počinitelji zločina kažnjeni. Zapovjednici koji nisu procesuirali zločince, također trebaju biti kažnjeni, jer, počiniti zločin a nadređeni zapovjednici ne prijaviti ga i ne ga procesuirati, ima istu kaznenu odgovornost, napisao je na Twiteru Čović.
Na 30. obljetnicu od stravičnog zločina nad 33 hrvatska civila u mjestu Grabovica, gdje ih se danas okupljeni prisjećamo te, kroz njih, i svih naših žrtava rata, braneći njihovo dostojanstvo i povijesnu istinu.
Izvori: arhive.is, wiki, Literaturea/Uzdoli i sve njegove žrtve,
