Pakrac, grad s mješovitim stanovništvom, postao je “bure baruta” zapadne Slavonije, gdje je vrlo rano planuo međunacionalni sukob između Srba i ostalih naroda. Nezadovoljstvo hrvatskih Srba započelo je odmah nakon višestranačkih izbora 90-ih, ne samo u Pakracu nego i u cijeloj Hrvatskoj.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Pakrac brojala je 27,589 stanovnika, od čega je 46% bilo Srba, 36% Hrvata, dok su ostali činili Jugoslaveni, Mađari, Talijani, Česi i drugi. Sam grad Pakrac imao je 8,197 stanovnika, od čega su 43% bili Srbi, 37% Hrvati, a 20% ostali.
Početak sukoba
Prvi ogranak HDZ-a na području pakračke općine osnovan je 27. svibnja 1990. u Badljevini. Srbi su svoj sastanak održali 16. lipnja 1990. na Gradskom stadionu, gdje se okupilo oko 10,000 ljudi. Prvi pucnji u Pakracu odjeknuli su 18. kolovoza 1990., kada je tijekom sastanka HDZ-a ispaljeno nekoliko hitaca kroz prozor male sale Hrvatskog doma.
Intervencije i eskalacija
Specijalne postrojbe MUP-a prvi put su intervenirale u Pakracu u noći s 28. na 29. studenog 1990., kada su nezadovoljni srpski civili skinuli i zapalili jugoslavensku zastavu. Dana 28. veljače 1991., Ustavni sud Republike Hrvatske poništio je odluku SO Pakrac o pristupanju SAO Krajini, što je dodatno pojačalo napetosti.
Dana 1. ožujka 1991., naoružani srpski civili počeli su se okupljati ispred zgrade općine i policije, a zapovjednik PP Pakrac Jovo Vezmar naredio je mobilizaciju rezervnih policajaca srpske nacionalnosti. Situacija je eskalirala kada su srpski policajci razoružali 16 hrvatskih policajaca, a JNA tenkovi iz Bjelovara raspoređeni su u Pakracu kako bi uspostavili primirje.
Popodne oko 15:00 sati zapovjednik Vezmar saziva novi sastanak te gotovo svi policajci srpske nacionalnosti bježe u Pakračke vinograde zbog dojave da dolazi 400 „specijalaca“. Pred ponoć istoga dana desetak tenkova JNA iz Bjelovara raspoređuje se u Pakracu s ciljem uspostavljanja primirja. Jedinice za posebnu namjenu MUP-a iz Zagreba (Sljeme, Lučko, Rakitje) i Bjelovara (Omege) dolaze u Pakrac tek oko 6:00 sati 2. ožujka 1991., pri tome sklanjajući prepreke na svim ulazima u Pakrac, čime su pakrački Srbi proveli svoju „balvan revoluciju“. „Specijalci“ se raspoređuju po centru grada te uhićuju Srbe osumnjičene za pobunu. Oko 9:00 sati počinje kratkotrajna pucnjava s okolnih brda na koju „specijalci“ nasumično uzvraćaju. Sve prestaje kada se iz smjera bolnice pojavila JNA. Oko 18:00 sati ponavlja se pucnjava, ali u puno žešćem obliku nego prijepodne. U pucnjavi su lakše ranjena 3 hrvatska „specijalca“. Iako je srpska propaganda pisala o masakru srpskog naroda u Pakracu, JNA u svom službenom izvješću piše o nekolicini ranjenih s obje strane. Također u svom izvješću pišu o uzvraćanju vatre na pripadnike MUP-a.
Referendumi i sukobi
Dana 12. svibnja 1991., na području općine Pakrac održan je referendum o priključenju SAO Krajini, dok je 19. svibnja 1991. održan referendum za samostalnu Hrvatsku. Prva godišnjica hrvatske neovisnosti obilježena je 30. svibnja 1991., kada je dr. Ivan Šreter održao svoj poznati govor pozivajući na zajedništvo.
Na njoj je dr. Ivan Šreter (predsjednik lokalnog HDZ-a, mirotvorac koji je još za vrijeme Jugoslavije imao problema zbog svojih stavova) održao svoj poznati govor iz kojeg se ističu ove rečenice: „Srbi, osudite četništvo. Budimo zajedno pod hrvatskom, talijanskom, čehoslovačkom i srpskom zastavom, ali nam ne stavljajte četnička obilježja na našu zajedničku općinsku zgradu. Nitko od nas ne promiče i ne podržava ustaštvo, pa nemojte ni vi četništvo i živjet ćemo zajedno“.
Sredinom kolovoza počinju otmice, od kojih je svakako najviše odjeknula ona dr. Ivana Šretera. Veliki mirotvorac, koji je obnašao i dužnost predsjednika Kriznog štaba Zapadne Slavonije, bio je najveći trn u
oku pobunjenim Srbima. Dana 18. kolovoza 1991. u selu Kukunjevac, zapadno od Pakraca, pobunjeni Srbi obučeni u uniforme JNA rezervista zaustavili su auto dr. Ivana Šretera i odveli ga u selo Branešce na cesti prema Požegi, duboko u okupiranom teritoriju, gdje je bio mučen. Tamo je bio zajedno s dr. Solarom, ravnateljem pakračke bolnice koji je otet dan poslije. Solar je srećom preživio torture logora, a dr. Šreter je 2. siječnja 1993. proglašen mrtvim iako mu tijelo nije ni danas pronađeno. Sumnja se da ubijen između 29. kolovoza (kada je dr. Solar preseljen u logor Bučje, tj. kada ga je posljednji put vidio) i 6. listopada 1991. (kada je dr. Solaru rečeno da je mrtav).
Početak rata
Prva žrtva rata u Pakracu bio je mladi policajac Vlado Laučan, ubijen 9. lipnja 1991. Slijedila su daljnja ubojstva, otmice i napadi, uključujući otmicu dr. Ivana Šretera 18. kolovoza 1991. godine. Napad na Pakrac započeo je 19. kolovoza 1991. u 5:00 sati jakom minobacačkom paljbom, a borbe su trajale cijeli dan.
Obrana Pakraca
Specijalne postrojbe iz Kutine, Zagreba i Bjelovara stigle su u Pakrac 20. kolovoza 1991., uspostavljajući novi sustav obrane. Zahvaljujući dragovoljačkoj postrojbi ZNG-a, napadači nisu zauzeli PP i grad Pakrac. Stjepan Širac, jedan od zapovjednika, poginuo je 6. listopada 1991. u pokušaju spašavanja napadnute patrole.
Opći napad 19. kolovoza 1991.
Već 17. i 18. kolovoza 1991. većina srpskih obitelji napustila je Pakrac i zaputila se na okupirano područje. Napad je počeo 19. kolovoza 1991. u 5:00 sati jakom minobacačkom paljbom po Krndiji, selu Prekopakra, selu Dobrovac i ciglani u selu Filipovac. Svi policajci su s punktova bili povučeni u postaju jer je Daruvar napadnut oko 3:00 sata pa se procijenilo da se to sprema i Pakracu. U 7:00 sati počinje pješački napad na policijsku postaju u kojem se koristi pješačko naoružanje od automatskih pušaka do protuoklopnog oružja.
Borba je trajala cijeli dan.
Opkoljenim policajcima pomažu neki civili, pretežno iz sela Prekopakra, naoružani lovačkim i trofejnim oružjem. Iako im je paljbena moć bila slaba, ipak su uspjeli usporiti napredovanje pobunjenika tako što su oružje prenosili s punkta na punkt stvarajući tako privid sile koju treba poštovati. Policajci u opkoljenoj postaji također uspijevaju zavarati napadače tako što javljaju da iz smjera Daruvara i iz smjera Kutine dolazi nekoliko stotina naoružanih „specijalaca“. Nekoliko naoružanih civila iz Prekopakre pokušalo se probiti do policijske postaje. Nakon teških borbi su tek oko 17:00 sati ušli u Pakrac, nakon čega su se
povukli jer je stigla obavijest da dolaze „specijalci“.
Specijalne postrojbe iz Kutine, Zagreba i Bjelovara dolaze u Pakrac u 18:30 sati. Srpski pobunjenici koji su ostali skriveni u samome gradu pucali su iz raznih objekata, a glavni napad išao je iz Pakračkih vinograda
i Gavrinice. „Specijalci“ u teškim uličnim borbama uspijevaju odbaciti pobunjenike iz grada prema njihovim početnim položajima. Jedan dio „specijalaca“ napada i policijsku postaju zbog dojave da se u njoj nalaze „martićevci“.
Napad je zaustavljen bez žrtava kada je na postaju obješena hrvatska zastava.
Prekopakra je cijeli rat bila glavni stup obrane Pakraca, a puno je pomogla i obrani Lipika.
Sljedeći dan specijalci su svoje djelovanje nastavili prema Pakračkim vinogradima i Gavrinici. Očistili su šumu Kalvariju, Gavrinicu i Pakračke vinograde te stigli do kraja današnje Ulice 105. brigade. Kada su planirali odande izvesti napad na selo Kraguj, preletjela su ih u niskom letu dva zrakoplova JNA te je stigla zapovijed o povlačenju ili će u suprotnom zrakoplovi JNA srušiti helikopter s ranjenicima. Osim što su istjerali pobunjenike iz grada, specijalne postrojbe, 20 kolovoza uspostavile su i novi sustav obrane koji će funkcionirati u kasnijim borbama.
Svako se treba spomenuti jednog od zapovjednika, Stjepana Širca koji je napad na Pakrac dočekao u svom stanu. Štirac je iz svoga stana motrio pokrete neprijatelja i javljao ih policiji. Koordinirao je i usmjeravao akcije dragovoljačke postrojbe koja je pripremala teren za dolazak postrojbi specijalne policije kako bi joj olakšala ulazak u Pakrac. Navečer je Stipa otišao u Prekopakru održati sastanak. Drugi dan je osnovan Krizni štab u Prekopakri sa sjedištem u područnoj osnovnoj školi na čelu s Upravo zahvaljujući dragovoljačkoj postrojbi ZNG-a koju tada čine uglavnom Prekopakrani, napadači nisu zauzeli PP i grad Pakrac. Krajem kolovoza 1991. Stjepan je postao pomoćnik povjerenika Vlade Republike Hrvatske za obranu općine Pakrac. Njegova uzrečica i odgovor kako on vidi zapovjednika , bila je : “Za mene nije zapovjednik onaj koji kaže naprijed, već onaj koji kaže za mnom”. Poginuo je 06. listopada 1991. u pokušaju spašavanja napadnute patrole na cesti prema Kutini pored sela Batinjani.
