Na današnji dan prije točno 51 godinu dogodilo se svirepo ubojstvo Stjepana Ševe, njegove supruge Tatjane i devetogodišnje pokćerke Rosemarie, kada ih je 24. kolovoza 1972. godine dok su boravili na ljetnom odmoru u Italiji suradnik UDBA-e svirepo likvidirao.
U Donjim Hamzićima (općina Čitluk) 24. kolovoza 2022., otkriveno je spomen obilježje posvećeno mučki ubijenoj obitelji Ševo.
Svečanom otkrivanju spomenika prisustvovao je i Anto Đapić, koji je tokom cijelog programa bio na rubu suza .
“Danas samo posebno emotivan, budući da sam ja nećak posljednjeg ubijenog hrvatskog emigranta. Strica sam osobno našao u Nunbergu u stanu ubijenog na najokrutniji način, čekićem i nožem od strane UDBINIH ubojica”, kazao nam je Đapić.
Stjepan Ševo rođen je 6. listopada 1937 u Hamzići općina Čitluk, a u ubijen je po nalogu jugokomunističkih aparatčika 24. kolovoza 1972. u San Donà di Piave.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća UDBA ga smatra jednim od opasnijih vođa Hrvatskoga revolucionarnoga bratstva u Europi. Prema izvješćima suradnika UDBE Vinka Sindičića, Ševo je bio jedan od važnijih logističara HRB-a u Europi.
Ševo je – sa ženom Tatjanom, rođenom 1946. godine u Varaždinu, i pokćerkom Rosemarijom, rođenom 1963. godine u Stuttgartu – živio u Stuttgartu. Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst – navodno na sastanak s roditeljima. Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., Ševini su otišli na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao s vlakom Simplon Express. Na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Piljarica Antonia Mazaletto kasnije je izjavila policiji kako se u automobilu nalazio jedan muškarac sa crnim naočalima. Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio; do njega je sjedila Tatjana; a otraga ubojica i mala Rosemarija. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemariji i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga je, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao vinogard i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta. U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”. Nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić je pobjegao u Jugoslaviju. Nastavio je raditi za UDBU – pod novim pseudonimom “Pitagora“.-piše u izvještaju o radu ” KOMISIJA ZA UTVRĐIVANJE RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA -Vijeće za utvrñivanje poratnih žrtava komunističkog sustava ubijenih u inozemstvu”
Nalogodavci i počinitelj zločina još nisu procesuirani.
