Igor Kačić rođen je u Vukovaru 23. kolovoza 1975. godine, od oca Petra i majke Irene. Igorov otac Petar- (Srednji Bojler) bez zadrške rekao bi da je i heroj Vukovara.
Igor Kačić, nakon završetka prvog razreda srednje škole 1991., aktivno se uključuje u obranu Vukovara. U samoj obrani Vukovara, uz Igora, bilo je još 100 maloljetnih dragovoljaca, od kojih su 46 poginula.
Nakon što su pobunjeni srbi uz podršku dobrovoljca iz Srbije i JNA probile obruč obrane Vukovara i okupirali Vukovar 18. studenog 1991. Igora, koji se nalazio u bolnici, zajedno sa ranjenicima, a nakon što je major JNA Veselin Šljivančanin ušao u bolnicu, Igora je odvojio od majke, unatoč molbi majke Irene da ga ostave , major Šljivančanin je rekao “Niko neće biti kažnjen bez razloga ” .
“Pokazivala sam mu Igorovu zdravstvenu iskaznicu i objašnjavala da ima samo 16 godina. Molila sam ih da ga ne odvajaju od mene, ali Šljivančanin je samo hladno odgovorio da će to provjeriti. Vjerovala sam da će ga pustiti, čak sam mu na odlasku naivno dala nešto novaca da ima pri ruci”, sjeća se nesretna majka najmlađe žrtve Ovčare..
Petar, Igorov otac, bio je zapovjednik sajmišta, dijela bojišnice koja je bila najteža i krvoločnija u obrani . Petar je, iako ranjen u ruku 28. rujna 1991. odlučio ostati na bojišnici, poginuo 2.listopada 1991. Supruga Irena podijelila je priču o svom suprugu – ‘‘Otišao je u rat kao i svi ljudi koji su htjeli braniti Vukovar. Prvo su to bile straže, a onda kada je krenulo, bio je zamoljen može li biti zapovjednik. Svojim dečkima bio je kao otac, jer je bio najstariji. Vodio je te položaje i branio Sajmište, a mi smo ostali u stanu. Ja i troje djece… Kada su pogodili naš stan, ostali smo bez ičega… Dečki su došli po nas i smjestili nas u atomsko sklonište na Olajnici…’
Uz pokojnog Igora, prisjećamo se i Antonia Vidakovića (16) i Josipa Bandića (15) i ostalih .
Igor Magoč( 15) , imao je “sreću” pa nije odveden na ovčaru. Njega su odveli u logor Srijemska Mitrovica. za Slobodnu dalmaciju prisjetio se trenutka kada su ga zarobili, odveli i ispitivali.
Zarobili su nas 18. studenoga. Zbili smo se u jedan prostor. Pala je večer. Nakon udaraca i razdvajanja žena i muškaraca u prostor je ušla grupa četnika u maskirnim odorama, s baterijama u rukama. Opet udarci i opet razdvajanje. Svakome su uperili bateriju u oči i tko zna po kojem kriteriju nekoga su ostavili tu, dok su neke poslali van. Vani je čekao kamion s otvorenom ceradom. Među onima koji su odvedeni bio je moj ujak. Nikada više ga nisam vidio. Nikada više nisam čuo ništa o njemu, ni do danas ne znam gdje je.
Poznavali smo ih, bili su to domaći četnici (iz Vukovara i okolice op.) ne neki iz Niša ili tko zna otkud. Jedan ispituje, po dvojica stoje sa strane. Ja sjedim. Jebu mi majku ustašku 20 dana zaredom, što god odgovorim ne valja, dobijem udarce. Bio sam razbijen, modar, slomljen. Ali njima svaka čast kako su sve znali. Imali su popise ljudi, točno su, već tada, znali tko je u Vukovaru što radio, imali su i slike... – pričao je Igor. Kasnije je razmijenjen iz logora.
