Nikola Vuletić sin Milana, rođen 8. lipnja 1970. u Osijeku, s boravištem u Izbištu, općina Vršac, Ulica Marka Budimirova broj 5, Republika Srbija.
Tijekom druge polovice mjeseca prosinca 1991., za vrijeme okupacije šireg područja Dubrovnika od strane JNA, u mjestu Gromača u Dubrovačkom primorju i Kuparima, kao zapovjednik jedinice vojne policije i istražitelj, poručnik JNA Vuletić je zarobljene pripadnike rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske Đure Matušića, Nike Matušića, Marka Margaretića, Đure Margaretića, Antuna Moretića i Srećka Batinića, unatoč poznavanju propis o postupanja prema ratnim zarobljenicima i po Ženevskoj konvenciji, naređivao vojnicima jedinice vojne policije kojom je zapovijedao da tuku zarobljenike, što su oni i činili, udarajući Đuru Matušića, Niku Matušića, Marka
Margaretića, Đuru Margaretića, Antuna Moretića i Srećka Batinića rukama i nogama, policijskim palicama i kundacima pušaka u tijelo i glavu, pri tome ih vrijeđali, pljuvali i prijetili da će ih zaklati, a prilikom ispitivanja na isti način osobno ih tukao, prijetio i vrijeđao, nanoseći im tako boli i teške patnje.
Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku je 30. prosinca 2011. godine pred Županijskim sudom u Dubrovniku podiglo optužnicu broj KT-1/95 od 30. prosinca 2011. protiv okrivljenika Nikole Vuletića, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH te je predmetu dodijeljen poslovni
broj K-44/11.
Dana 13. travnja 2012. ovom sudu je na daljnje nadležno postupanje dostavljen spis Županijskog suda u Dubrovniku broj K-44/11 nakon čega je spis dobio novi poslovni broj, K-Rz-4/2012. Optužnicu je kao svoju prihvatilo Županijsko državno odvjetništvo u Splitu pod brojem KO-DO-14/2021.
Rješenjem izvan raspravnog vijeća za ratne zločine ovog suda broj Kv-Rz5/2020 od 6. listopada 2020. na temelju članka 402. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku određeno je suđenje u odsutnosti protiv okrivljenika Nikole Vuletića, zbog kaznenog djela iz članka 122. OKZRH, u postupku ovog suda broj K-Rz-4/2012 povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Dubrovniku broj KT-1/95 od 30. prosinca 2011.
S obzirom na gore citirano pravomoćno rješenje o suđenju u odsutnosti okrivljeniku Nikoli Vuletiću postupak je proveden u njegovoj izočnosti.
Općepoznato je da su se oružani sukobi već zahuktali u inkriminirano vrijeme. Naime, već u ljeto 1990. je počela tzv. „balvan revolucija“, a prvi oružani sukobi su počeli napadom na policijsku postaju 1. ožujka 1991. u Pakracu, krajem ožujka 1991. se dogodio tzv. „krvavi Uskrs“ na Plitvicama, kada je pala prva žrtva, dok se početkom svibnja 1991. dogodio masakr policajaca u Borovu Selu. Osim toga, u inkriminirano vrijeme dio teritorija Republike Hrvatske je bio okupiran i osnovana je protuustavna tvorevina tzv. SAO Krajina sa sjedištem u Kninu. To su samo neki od primjera da je već prije događaja, koji su opisani u optužnici, počeo oružani sukob između regularnih oružanih snaga Republike Hrvatske i srpskih paravojnih postrojbi protuustavne tvorevine, tzv. SAO Krajine.
Oružani sukob međunarodnog karaktera vidljiv je iz vremenskog razdoblja koji se stavlja na teret okrivljeniku, a to je druga polovina 1991. godine, odnosno vrijeme u kojem je Republika Hrvatska međunarodno priznata država, a što je od 7. listopada 1991. godine.
Svi navedeni zarobljenici su imali status ratnih zarobljenika, koji se kao takvi štite odredbama III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, dopunskim protokolima uz istu Konvenciju, i pravilima međunarodnog običajnog humanitarnog prava, važećih za sukobe međunarodnog i nemeđunarodnog
karaktera, još od II Svjetskog rata.
O ratnim zbivanjima u logorima u Bileći i Morinju te zarobljavanju u Gromači Dana 20. prosinca 1991. iskazivao je Đuro Margaretić. Tako je pred istražnim sucem Županijskog suda u Dubrovniku naveo kako je tog dana zarobljen kao pripadnik rezervnog sastava policije te da su ga u Gromači tri dana držali u samici u nekom kontejneru bez svjetlosti i hrane, a na taj kontejner bacali kamenja i mine zbog čega mu je sluh oštećen 50%. potom je odveden u Morinj pa u Bileću nakon čega je vraćen u Morinj. U oba logora je prebijan tako da se od zadobivenih ozljeda ne bi uspio ni oporaviti, a već bi ga ponovno prebili. Tukli su ga toliko da mu je curila krv iz ušiju jer su mu probili oba bubnjića. Tukli su ga palicama, čizmom su mu stukli prsni koš, kada bi od udaraca pao na tlo su ga gazili pa mu je uništena kralješnica, a slomili su mu nos i prste na lijevoj nozi. Utvrđen mu je tjelesni invaliditet od 50%, a nesposoban je za rad 100%. Pored toga je trpio prijetnje i psihička maltretiranja jer je svakodnevno slušao da im nema povratka, da je gotovo, da će ih baciti u jamu, da ih njihovi neće i slično. Teško mu se i prisjećati svega, a dugo je bio u depresiji od koje se još liječi.