Operacija Medački džep – Džep 93 ( 9. – 12. rujna 1993.)

Operacija Medački džep je naziv za napadnu operaciju koju su izvele hrvatske vojno-redarstvene snage u razdoblju od 9. do 11. rujna 1993. protiv paravojnih postrojbi Republike Srpske Krajine.

Medački džep bilo je područje u neposrednoj blizini grada Gospića, koje se prostiralo četiri do pet kilometara u širinu, te pet do šest kilometara u dužinu. Obuhvaćalo je mjesta Divoselo, Čitluk i dio Počitelja te brojne male zaseoke.

Operaciji Medački džep prethodile su tijekom 1993. učestali topnički napadi i djelovanja diverzantskih skupina snaga 15. korpusa “Srpske vojske Krajine (SVK)” nastojeći preuzeti inicijativu na vitalnom dijelu Ličkog bojišta. Povremenim je topničkim udarima sustavno narušavana normalizacija života i onemogućen povratak prognanika i izbjeglica na šire područje grada Gospića. “SVK” je u svoje vojne postrojbe uključivala sveukupno sposobno stanovništvo. Postrojbe Civilne zaštite popunjavali su stanovništvom koje nema vojni raspored i ne podliježe vojnoj obvezi: muškarcima starijim od šezdeset i ženama starijim od pedeset godina. U televiziji pobunjenih hrvatskih Srba, pokazivani su TV-prilozi o “babi” Danici Obradović iz Divosela koja rukuje teškom strojnicom M2 Browning´ i minobacačem, te se hvali kako je osobno zarobila jednog hrvatskog vojnika

Osam mjeseci prije hrvatska vojska i policija provele su dvije napadne operacije, na Zadarskom bojištu Maslenicu i Sinjskom bojištu Peruča. U VRO Maslenica oslobođeno je 14 mjesta, a najvažnije postignuće bilo je ponovno prometno povezivanje sjevera i juga Hrvatske izgradnjom pontonskog mosta u Novskom ždrilu kod Maslenice. Također, na prostoru Velebita hrvatske su snage potpuno oslobodile ili osigurale nadzor nad značajnim točkama, a sve u cilju stvaranja boljih pozicija za daljnja napredovanja. U operaciji Peruća oslobođena je brana te područja uz nju čime je neprijatelj odbačen dalje u dubinu prema Vrlici i Kninu.

Na Ličkom bojištu neprijatelj se još od 1991. nalazio na dominantnim položajima oko glavnog ličkog središta Gospića izlažući ga topničkim napadima, a jednako tako djelovao je i po prometnici koja vodi od Gospića prema Karlobagu. Među okupiranim područjima u neposrednoj blizini Gospića koje su nadzirale pobunjeničke srpske snage nalazilo se i područje između Gospića i Medka, poslije prozvano Medački džep sa selima Divoselo, Lički Čitluk i dio Počitelja. Iz tog džepa pobunjeničke su snage poduzimale topničke napade na civilne ciljeve Gospića i okolice, a tu su prijetnju stanovnici Gospića proživljavali više od 700 dana.

Uz topničke, neprijatelj je poduzimao i izvidničko-diverzantske napade na hrvatske branitelje. Tako je tijekom srpnja i kolovoza 1993. izvedeno pet većih napada na hrvatske snage, a u neprijateljskom napadu 4. rujna 1993. ubijena su dva i ranjena tri hrvatska policajca na području Debele Glave na Velebitu.

Uoči hrvatske ofenzive na Medački džep, srpska je strana provodila taktiku iznenadnih, kratkotrajnih, dobro pripremljenih i odmjerenih udara malim diverzantskim skupinama na hrvatske položaje, koje su kombinirali s iznenadnim topničkim napadima na šire područje grada Gospića.  U jednoj takvoj diverzantskoj akciji na padinama Velebita, 4. rujna 1993. ubijena su i masakrirana dva hrvatska policajca (Ivica Antončić i Bruno Bolančić)  dok su trojica ranjena.

Za potrebe operacije Džep 93., hrvatske snage formirale su dvije ojačane borbene grupe od koje je jednu činila 9. gardijska brigada Hrvatske vojske pod zapovjedništvom Mirka Norca, dok su drugu činili pripadnici Specijalne jedinice policije pod zapovjedništvom generala Mladena Markača. Potonja borbena grupa trebala se probiti s Velebita te se na određenom mjestu spojiti s Norčevom borbenom grupom koja je u napad kretala iz predgrađa Gospića i sela Bilaj. Time se je prostor Medačkog džepa trebao staviti u okruženje.

Napadna djelovanja započela su 9. rujna 1993. u 6:10 ujutro, topničkom pripremom u trajanju od dvadeset minuta. Nakon nekoliko sati borbi, hrvatske snage ostvarile su proboj a dvije borbene grupe uspješno su se spojile do 14:00 sati istog dana u selu Rajičevci. Budući da su prema planu dvije grupe išle jedna prema drugoj, hrvatske je zapovjednike zabrinjavala mogućnost “prijateljske vatre” prilikom spajanja. Admiral Domazet izjavio je da su pet sati nakon početka borbenih djelovanja tenkovi HV-a bili “upravo na onim položajima kako je bilo planirano”. Nakon što je dvostruki obuhvat hrvatskih snaga uspješno dovršen a dvije borbene grupe spojene, na prostoru Medačkog džepa u okruženju je ostala jedna bojna (srp. bataljon) Vojske Republike Srpske Krajine, te dio civila. Tada su uslijedile operacije čišćenja terena, te utvrđivanje radi protunapada VRSK koji se očekivao.

Nakon što su hrvatske snage stavile Medački džep u okruženje, VRSK je ogovorila primjenom svoje strategije realne prijetnje, odnosno granatiranjem hrvatskih gradova i bojišnice dalekometnim raketnim sustavima M-87 Orkan i 9K52 Luna, prilikom čega su na meti našli Karlovac, Sisak i zagrebačko predgrađe Lučko. VRSK je također pokušala povratiti izgubljene položaje u Medačkom džepu, u čemu su ostvarili minimalne rezultate. Na kontinuirana raketno-topnička djelovanja VRSK, hrvatska je strana odgovorila zračnim udarom na paljbene položaje srpskih raketno-topničkih snaga na Baniji. U ovu borbenu zadaću je s aerodroma u Velikoj Gorici krenuo dvojac HRZ-ovih MiG-ova 21 kojima su upravljali piloti Ivan Selak i Miroslav Peris. Iako su prema riječima Selaka piloti “dezintegrirali zadani cilj”, prilikom povratka Perisov MiG oboren je iznad Vrginmosta, zbog čega je Peris poginuo, dok se Selak u svom zrakoplovu uspješno vratio nazad na Pleso.

Nakon što su snage UN-a preuzele  nadzor nad oslobođenim područjem pojavio se spor oko crte nadzora jer je hrvatska strana tvrdila kako snage kanadskog bataljuna nastoje nadzirati i dio teritorija koji nije obuhvaćen potpisanim sporazumom, a najozbiljniji incident dogodio se kad je na području Divosela kanadski transporter naišao na protuoklopnu minu od koje su lakše ozlijeđena tri kanadska pripadnika. I nakon tog događaja sporovi  oko crte razdvajanja nisu bili riješeni te su se povremeno javljali novi incidenti koji su godinama poslije u Kanadi prikazivani u rangu bitke protiv HV-a. Dokumenti UN-a ne navode postojanje bilo kakve bitke između hrvatskih snaga i pripadnika kanadskog bataljuna.

Nakon što je UNPROFOR trebao preuzeti nadzor nad Medačkim džepom, Kanađani su tvrdili da je u noći s 15. na 16. rujna došlo do bitke između kanadskih mirovnih snaga u sklopu UNPROFORa i hrvatskih snaga. Za nju su i službeno nagrađeni.

Prema kanadskim špekulacijama, u bitci je poginulo ili ranjeno 27 hrvatskih vojnika.

 Davor Domazet Lošo na jednoj tiskovnoj konferenciji izjavio je:

– Ministarstvu savjetujem da pozove vojne atašee SAD-a (Herricka i Šarca) koji su svjedoci akcije te da pitaju Kanađane gdje su to “pokopali” 26 vojnika HV-a koje su ubili u izmišljenu sukobu, te dobili za to 800 odlikovanja.

Naime, Kanađani tvrde da su u toj bitci na svojoj strani imali četiri ranjena te da su ubili 26 Hrvata. Lošo je 12. rujna svjedočio da se “HV nikada nije sukobila s pripadnicima kanadskog bataljuna UNPROFOR-a, iako su Kanađani zbog svoje najveće bitke nakon Korejskog rata podijelili 800 odličja. Nezamislivo je da se ovaj proces vodi a da nitko nije proučio zašto je podijeljeno 800 najviših kanadskih odličja za bitku u kojoj tvrde da su ubili 26 Hrvata”, rekao je tada Domazet, tvrdeći sa sigurnošću da kanadski vojnici nisu ubili ni jednog Hrvata. “Ako su ubili 26 ljudi a Hrvate nisu, onda se može zaključiti koga jesu“.

U operaciji Medački džep sučelile su se dvije brigade s istim brojem. Hrvatska brigada, 9. gardijska brigada HV-a Vukovi porazila je pobunjeničku vojsku tzv. Srpske vojske Krajine, 9. motoriziranu brigadu (Gračačka).