Okupacija Tompojevaca

Nove obavijesti

Selo Tompojevci nalazi se u istočnoj Slavoniji na teritorij između Vukovara i Lovasa. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, selo je imalo hrvatsku većinu. Od 510 stanovnika, 402 su bili Hrvati
a 27 srpskih. Ostatak stanovništva činili su drugi nacionalnosti. Od 412 građana hrvatske nacionalnosti iz 1991. godine, njih 385 je protjerano za vrijeme okupacije. Ostali su ubijeni ili se vode kao nestali.


Tompojevci su prvi put granatirani 1. listopada 1991. godine, a 9 listopada 1991. selo je okupirano, nakon što su jedinice JNA napale selo iz pravac Čakovci i Bokšić. Odmah nakon okupacije, JNA i srpske paravojne skupine uspostavile su lokalnu vojsku i vlada. Nema izravnih saznanja koje su to postrojbe JNA
uključeni u okupaciju. Međutim, na temelju objavljene vojske izvješću čini se da je artiljerijski puk JNA 1. gardijska proleterska Mehanizirana divizija korištena je za bombardiranje sela. Nakon toga jedinice
ove divizije zauzele su selo.

Za ozbiljnu štetu odgovorna je JNA u Tompojevcima i pljačka iz crkve Svete Marije Magdalene, sagrađene 1856. godine i obnovljena 1906. nakon okupacije i pljačke crkve, vojska je napravila javni WC u crkvi.

Prema riječima L.M., nakon što je JNA ušla u Tompojevce, njihova policija je obilazila hrvatske kuće. Kasnije su se useljavali u neke prazne kuće koje su ostavili oni koji su pobjegli od silovanja, mučenja i smrti. Kuče su opljačkali i ostavili ih do neprepoznatljivosti. U pojedinim hrvatskim kućama držali su svinje.

Prije protjerivanja hrvatskog stanovništva u svibnju 1992. godine vlasti pobunjenih Srba uvele su izvanredno stanje. Uveden je policijski sat za Hrvatske državljane u vremenu od 18 do 6 sati ujutro, navodi svjedokinja I.B.: “Živjeli smo kao zarobljenici u svojim kućama, kao da nismo ljudi. Živjeli smo u našem selu kao zarobljenici u logoru bez ikakvih prava.” Srpska paravojska ulazila je u kuće kako bi maltretirao stanovnike i prijetio im ubojstvom. Zabrana kretanja uvedeno je samo za Hrvate u selu. Zapravo, hrvatski građani su za svaku prigodu morali imati odobrenje lokalne uprave za napuštanje svoje kuće. Normalan život je bio nemoguć s obzirom da su vodna opskrba i struja bili isključeni za hrvatska kućanstava. Pobunjeni Srbi svakodnevno su provocirali hrvatske građane. Oni bi bacali bombe u njihova dvorišta. Noću bi im lupali po prozorima prijeteći da će ih pobiti. Branko Vranješ i dvojica njegovih prijatelja, svi srpske nacionalnosti i u uniformama JNA rekao je S.L.*: “I protjerati sve Hrvate iz ‘SAO Krajine’”. M.L. bio je cijelu noć ispitivao mjesni čelnik Đuro Kljajić, muškarac koji je bio prijatelj obitelji prije nego su Srbi preuzeli vlast.

“Došao je u moju kuću noću i tražio da mu dam obiteljski album. Fotografirao je prvu pričest mog sina Ž. Iste večeri došao je još jednom oko 22 sata s dvojicom naoružani ljudi koje ne poznajem. Tom prilikom rekao je da su Ustaše razorile Vukovar i da sam pobjegao jer moj prijatelj Ivica Ore, njegova dva sina i stric ubijeni su u Berku. Poslije toga je otišao pa se opet oko 2 sata vratio i odveo me na saslušanje u njihovoj Teritorijalnoj obrani koja je bila smještena kod Lovca gostionica. “

Svjedok M.H. bio je prisutan kada je tijelo njegovo bratić Đ.H. ekshumirano. Ubijen je i kasnije pokopan u jarak od Z.S. i B.R., obojica srpske nacionalnosti. Hrvatski građani također su bili prisiljeni na prisilni rad. Formirani su takozvani radni vodovi, koji su činili svi preostali hrvatski državljani morali su se pridružiti bez obzira na dob ili sposobnost obavljanja zadaka. Tijekom rada došlo je do premlaćivanja koja su Srbi nazivaju “dan isplate”. Dana 16. ožujka 1992. Nedjeljko Vulić je pozvao na svoju “isplatu” i više se nikada nije vratio kući. Nekoliko drugih ubijeni su ili nestali Hrvati, među njima su: Ivan Šarić, Josip Mesaroš, Rozalija Horvat, Nedjeljko Horvat, Nedjeljko Vulić i bračni par Stracenski.

Hrvatski građani su pod prijetnjom oružja bili prisiljeni potpisati sljedeće izjava 17. ožujka 1992. godine: “Ja sam svojevoljno napustio selo, jer se želim nastaniti u Republici Hrvatskoj (RH), te s tim prepuštam cijelu svoju imovine Vladi ‘SAO Krajine’. Zatim su bili utrpani u dva autobusa i prognani iz sela.

U kuće Hrvata uselile su se Srpske obitelji iz Zapadne Slavonija. Oni koji su to odbili, usprkos prijetnjama i zlostavljanju, ubijeni su od strane srpskih obitelji iz zapadne Slavonije. To je bila sudbina Rozalije Horvat i Josipa Mesaroša koje je ubila jedna srpska obitelj, koja se kasnije nastanila kod njih kuća. V.V. i njegovu obitelj protjerali su iz svoje kuće novonaseljeni Srbi (Nedo Romić i Dušan Zlatar). Bili su im samo dopustili da sa sobom ponesu najnužnije stvari. Prema podacima na raspolaganje Ureda za prognanike i izbjeglice Vlada Hrvatske, prognano je 299 osoba.

Odgovori