Nakon što su nadmoćne jedinice JNA, Srpskih dobrovoljačkih gardi, teritorijalaca i dijela pobunjenih Srba zauzeli Kupres, dana 13. travnja krenulo se i na Livno. Napad od strane agresora predvodio je Slavko Lisica i Ratko Mladić . Prvi napad pokrenut je 13. travnja 1992. JNA iz Glamočkog polja napadaju na sljedećim smjerovima: cestom Glamoč – Livno, prijevojem Korićina i od sela Dolac prema Strmici.
Paralelno s organiziranjem postrojbi u Livnu je od 10. ožujka 1992. rađeno na inženjerijskom uređivanju crte obrane, težišno na četiri otporne točke: u selima Donji Rujani i Čelebić i na širem području prijevoja Korićina i Borova Glava. Do 7. travnja u Livnu je izrađeno 81 sklonište, 108 bunkera, 2940 metara rovova i 1460 metara spojnih rovova.
Cilj srpsko-četničkog-JNA agresora bio je ovladati Livnom, spojiti se sa srpskim snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj te staviti pod topničko-raketnu kontrolu Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Spajanjem svojih snaga na Neretvi Srbi bi doveli u težak položaj Hrvate u Hercegovini, Dalmaciji i srednjoj Bosni, a Dubrovnik u praktički bezizlazan položaj, a upravo je trebala početi njegova deblokada.
Hrvatske snage, uspješno odbijaju prvi napad, te pripremaju obranu Livna od sljedećih napada . Kao rezultat dobre organizacije i želje za obranom u ranim jutarnjim satima 17. travnja kolona od 56 vozila iz dugoselske vojarne ulazi u Livno, smjestivši se u Zagoričanima. Uz oklop dolazi i taktička grupa od 222 pripadnika 2A gbr.
Taktička grupa preuzima sektor Cincara prema Glamočkom polju, jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja.
Svakako treba napomenuti da su pripadnici 2.A brigade sudjelovali u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu, gdje su pronađene velike količine naoružanja, bunkeri i ratna bolnica.
Obranu Livna preuzeo je, uoči srpskog napada, zapovjednik Specijalnih postrojbi GS HV, general bojnik Ante Roso s kojim je stigla skupina pripadnika postrojbe. Dvojica od njih, rodom iz Livna, Jure Granić i Ferdo Sučić postavljeni su za zapovjednike obrane Donjih Rujana i Čelebića. Roso je stigao vjerojatno 12. travnja 1992. jer je istoga dana poslao izvješće koje nije konkretno adresirano, premda se može pretpostaviti da je pisano za Matu Bobana, predsjednika HZ HB. Po njegovu izvješću logističko stanje u Livnu bilo je katastrofal no, dominantno oružje bila je puška M-48, a automatskog oružja bilo je u malim količinama. Protuzračna obrana imala je dva prijenosna raketna sustava S-M2 sa šest raketa. Topništva i protuoklopnih sredstava nije uopće bilo, a potpora se sastojala od šest minobacača 120 mm i osam minobacača 82 mm. Roso je tražio žurnu pomoć zbog procjene da u neposrednom okruženju JNA raspolaže sa 64 tenka i s drugim oklopnim vozilima. Roso je istoga dana pozvao iz Zagreba pukovnika Antu Gotovinu iz Specijalnih postrojbi GS HV, da sa sobom dovede koliko može vojnika s opremom i oružjem “koji su već bili u borbama (ako je moguće)”. Također je tražio topništvo za potporu, protuzračne topove i sredstva veze. Roso je iz Tomislavgrada 12. travnja povukao bojnu Knez Tomislav i prebacio je u selo Ljubunčić. Bojna je bila u sastavu Specijalnih postrojbi GS HV, domicilno iz Zadra i imala je oko 120 vojnika. Istoga su dana po Rosinoj za povijedi dijelovi bojne u osnivanju Knez Branimir iz Posušja, Širokog Brijega i Ljubuškog dovedeni i smješteni u selu Priluka na raskrižju prometnica od Livna prema Glamoču i Bosanskom Grahovu.
Za samu obranu Livna i livanjskog kraja uz HVO, pripadnici 2, i 4 gardijeske brigade HV-a, specijalne bojne “Zrinski” te postrojbe HOS-a i dobrovoljaca koji su došli braniti rodna ognjišta.
Druga bitka započinje 23. travnja kretao se iz smjera Bosanskog Grahova i bio je bolje organiziran, a srpski agresor imao je podršku teškog topništva te znatno brojniju vojnu silu, a ionako je u odnosu na hrvatske branitelje bio brojčano i tehnički nadmoćniji. Iz Hrvatske je dovedena 139. motorizirana brigada kao podrška teritorijalcima i četnicima koji su došli iz drugih krajeva. Najprije topovima, iz Pržine haubicama 155 mm i dalekometnim topovima 130 mm. A iz Vrbice haubicama 105 mm. Bila je to kanonada kakvu Livanjsko polje nije doživjelo. Krenuli su srpski tenkovi, a za njima pješaštvo. Jedna tenkovska kolona išla je južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići – Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se valjala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte-Vrbica, udarajući na Čelebić.
“Potpukovnik Mile Aćimov je “komandovao na pomoćnom pravcu. Načelnik Štaba Korpusa ostao je u Crnom Lugu i odatle je tre bao da koordinira sa artiljerijom i drugim sredstvima”
“Na smjeru Čaprazlije – Rujani – Livno napale su pomoćne snage TG-1 pod komandom potpukovnika Aćimova. Donje Rujane je branila satnija, protuoklopni vod i vod izvidnika 2. bojne HVO-a uz jednu skupinu vojnika Samostalne vinkovačke satnije. Srpsko oklopništvo probilo je crtu obrane i za oko 300 metara ušlo u selo do seoskoga groblja gdje je zaustavljeno dovođenjem pješačkih pojačanja iz Livna i protuoklopnog pojačanja iz Tomislavgrada.
Napad na pomoćnom smjeru, oko 10. sati, nakon što je ispočetka ostvaren proboj agresora, a nakon zapovjedi da Donji Runjani ne smiju pasti u četničke ruke ni pod cijenu, napadno napredovanje agresora ubrzo je zaustavljen u selu Donji Rujani uništavanjem i zarobljavanjem tenkova, u čijoj obrani su najzaslužniji pripadnici 3A gbr. iz Osijeka. Jedan pripadnik te Osječke gardijske brigade iskazao se, tada 19-godišnji pripadnik 3. gardijske brigade HV ”Kune”, Mario Nađ, koji je maljutkama uništio tenk T84 i transporter M60, nekoliko tenkova je oštećeno. U isto vrijeme, stotinjak metara dalje, u Avliji bitka prsa o prsa. Tuku se domaći borci kojima je u pomoć dojurio jedan vod Druge gardijske brigade HV-a, te nekolicina Vinkovčana, zapravo branitelji, koji su porijeklom bili iz ovih krajeva. Mlate četnike i na juriš zarobljavaju tenk T-55, koji se zapleo među kuće u blizini pravoslavnog groblja. Za nekoliko minuta na njemu je i hrvatska zastava, četnici posustaju i na kraju se u neredu povlače. Zarobljena su dva tenka T55 i T34 te više minobacača.
U području Čelebića crtu su branila dva voda pješaka 3. bojne HVO a, od kojih je jedan bio na položajima u polju ispod ceste sa sedam pripadnika bojne “Zrinski” i specijalne bojne “Alpha”, a na uzvisini iznad Čelebića bio je drugi vod. U selu Čelebić bio je raspoređen Pra teći (protuoklopni) vod bojne. Na položajima na Goliji na osiguranju desnoga boka bio je jedan vod pješaka. Ukupno je na crti bilo oko 180 vojnika. Najveći problem obrane bila je mala količina mina za minobacače 120 mm u Strupniću kojih je bilo 40, dok je za netrzajni top 82 mm u Čelebiću bilo svega šest granata.
Napad srpskih snaga iz smjera Bosanskoga Grahova prema Čelebiću započeo je oko 9 sati. S položaja na uzvisini iznad Čelebića izbrojana su 32 tenka i druga oklopna vozila tijekom njihova dolaska u koloni iz smjera Crnoga Luga preko Pustoga polja prema selu. Napadu je prethodila snažna topnička priprema po slabo utvrđenim hrvatskim položajima i po dubini rasporeda, nakon čega je u napad uvedena postrojba jačine oklopne čete. Četa je napredovala u koloni bez razvoja tenkova, a na čelu je bio tenk T-34 s uređajem za čišćenje mina. U pratnji je bio oklopni transporter, dok je dio pješaka napredovao roza selo. Nakon što je počeo napad u obranu sela uključila se desetina Varaždinaca i dva voda pješaka HVO-a koji su bili na odmoru u selima Ljubunčić i Žirović. No jedan dio vojnika se zbog panike povukao s crte. Uz potporu minobacača zaustavljeno je napredovanje tenkova pogađanjem tenka T-34 na čelu kolone, a potom jednog T-55 i jednog M-84, kao i jednog oklopnog transportera. S položaja na uzvišenju iznad Čelebića iz netrzajnog topa pogođena su dva tenka koja su se zapalila. Nakon zaustavljanja tenkova vođene su višesatne borbe i predvečer se oko 40 vojnika povuklo iz sela prema Kovačiću nakon što su ostali bez protuoklopnog oružja i pod vatrom protu zračne strojnice 12,7 mm na tenku T-55. Na povlačenje su uz pogibiju zapovjednika obrane i pripadnika bojne “Zrinski”, Ferde Sučića, utjecale i dezinformacije osoba koje pripadnicima Pratećega voda 3. bojne nisu bile poznate jer su na tom području bili tek dva dana.
Napad na selo pukovnik Lisica opisao je sljedećim rečenicama: “Mi smo upali u prednji kraj neprijatelja, poslali i tenk za razminiranje puta, jedinog tenkoprohodnog pravca, jer je desno bila močvara, a lijevo se uzdizao brdovit teren, tako da se nije moglo manevrisati sa tenkovima. Kako su, a to se ne dešava prvi put, naša braća Srbi, obavijestili ustaše o vremenu našeg napada, ustaše su nas dočekale organiziranom i jakom vatrom. Imali smo poginulih i određeni broj ranjenih. Ali, da zlo bude još veće, obistinile su se moje sumnje i slutnje – u napad su krenule tenkovske jedinice, a ni jedna, baš ni jedna, pješadijska jedinica nije se pridružila da podrži tenkovski napad. Pošto smo pretrpjeli gubitke, naredio sam da se jedinice zaustave na dostignutim linijama, a zatražio da se jedna artiljerijska jedinica, koja je bila razmještena u nekom zaseoku iza Čelebića, pomjeri 2 km naprijed kako bi mogla da uspješnije dejstvuje po ustaškim položajima i tako zaštiti naše snage.”
Lisičin naknadni i uvelike pretenciozni opis napada dijelom se poklapa s viđenjem zapovjednika Pratećega voda 3. bojne HVO-a pisanim 25. travnja: “U 9,00 otpočeo je artiljerijski napad na Čelebić. U 9,30 dojavljeno je da se zaputila kolona tenkova u pravcu naših položaja na što je odmah aktiviran protuoklopni dio voda – dvije OSSE, 4 RPG-a, i jedan RB. Grupa je stigla pravodobno na liniju pod zapovjedanjem Pierra Massonniera i brojila je ukupno 10 ljudi. Raspolagali smo sa 24 rakete za OSSU, 32 punjenja za RPG i pet sanduka punjenja za RB. S obzirom da nismo imali dovoljno ljudi za preostala 2 RB-a, to smo te RB i veći dio mina podjelili ljudima koji su rekli da sa njima znaju raditi. Tenkovsku kolonu je predvodio T-34, koji je razgrtao postavljene mine pucajući pritom. U koloni su još bili T-55 dva T-84 i jedan transporter. Napad smo odbili uništivši tri tenka i transpor ter. Nakon što je uništio transporter smrtno je pogođen sa preostalog T-84 Pierre Massonnier. Nakon toga uslijedilo je povlačenje tog T-84, a svoj put prema našim linijama nisu nastavili preostalih oko desetak tenkova koji su bili oko linije udaljeni oko 800 metara.“
Neprijatelji su potvrdili da je poginulo gotovo stotinu vojnika. Također je zarobljen veći broj vojnika i oficira JNA te, što je najvažnije, održana je lekcija nakon koje se neprijatelj više nikada nije usudio na ovakav proboj prema Livnu!
Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje je živote položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici
Slavko Lisica u svojoj autobiografiji u dijelu kada je opsivao napad na Livno, napisao je :
”Zbog pojave straha, zavladala je panika. Jedna tenkovska jedinica pobjegla je iz borbe ne zaustavljajući se […] Štoviše, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.”
Hrvatske su snage 23. travnja imale 12 poginulih boraca, dok je njih 36-ak teže i lakše ranjeno. U Rujanima je poginulo sedam, a u Čelebiću pet vojnika.
