ZRIN, 14. rujna 2025. – U nedjelju je u Zrinu obilježena 82. obljetnica stradanja Zrinjana, u spomen na tragični rujan 1943. godine, kada su partizanske i četničke postrojbe ubile gotovo trećinu stanovnika ovog povijesnog mjesta, spalile crkvu i uništile cijelo selo. Preživjeli Hrvati Zrina bili su raseljeni, oduzeta im je imovina, a povratak u svoje domove bio im je strogo zabranjen.
Ovogodišnja komemoracija, 32. po redu, započela je molitvom pred križem podno starog grada Zrina, nakon čega je uslijedio mimohod do spomen-crkve Našašća sv. Križa. U zajedništvu s hodočasnicima, potomcima Zrinjana i brojnim vjernicima, svetu misu predvodio je varaždinski biskup mons. Božo Radoš, uz domaćeg biskupa mons. Vladu Košića i krčkog biskupa mons. Ivicu Petanjka. Na početku mise blagoslovljeno je i novo crkveno zvono, simbol nade i ustrajnosti naroda koji, unatoč progonu, nije zaboravio svoje korijene.
Među okupljenima bili su hodočasnici iz cijele Hrvatske, ali i iz Australije, Njemačke, Kanade, Bosne i Hercegovine te Vojvodine, potomci prognanih Zrinjana i prijatelji ovog mjesta. Poseban dojam ostavilo je sudjelovanje najstarijih živih Zrinjana – Marije Verveger rođ. Puškarić (103) i Andrije Feketića (96), koji su svojim životima svjedoci tragedije i progonstva.
Na obilježavanju je bio prisutan i zastupnik u Hrvatskom saboru te predsjednik Vladinog povjerenstva za istraživanje komunističkih zločina Ivan Penava, kao i brojne braniteljske udruge: Udruga 145. brigade, UVDDR Sisačko-moslavačke županije, UDVDR Zagrebačke županije, veterani 2. gardijske brigade „Gromovi“, veterani 121. brigade, te Udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske. Pripadnici Hrvatske vojske i policije dali su posebnu svečarsku notu, a misu je glazbeno animirao župni zbor iz Ivanić-Grada.
Propovijed varaždinskoga biskupa mons. Bože Radoša
Mnogo je mjesta na kojima možemo slaviti današnji blagdan — uzvišenje svetoga križa. Postoje posebna mjesta na kojima tajnu križa možemo dublje promišljati i u kojima dopire poruka Isusove žrtve. Jedno od tih mjesta je i ovo gdje smo sada. Možemo reći da smo na svojoj kalvariji: gdje god je Isus pribijen, ondje se i mi susrećemo s njim, trpimo s njim i primamo njegovu poruku.
Ovdje Isus na svoj način biva pribijen u svakom od svoje djece. Križ nam danas poručuje. Možda ćete se najprije zapitati zašto ste došli ovamo. Oni koji su izgnani iz ovoga kraja sigurno će reći — došli smo da se prisjetimo svojih predaka, da osjetimo rane koje nisu zacijelile. Vrijeme često ne liječi rane. Dolazimo pred Isusov križ jer vjerujemo da jedino njegova žrtva može donijeti istinski lijek za našu bol. Donosimo svoje nemire, ali želimo s ovoga mjesta ponijeti mir koji Krist s križa daje svojoj djeci. Dolazimo i s mislima vezanim uz one s kojima smo u sukobu — želimo ih staviti pred Krista kako bismo, po njegovoj snazi, mogli otići slobodni. Isusov križ liječi naše rane; on govori o miru i oslobađa nas.
Na ovom svetom mjestu usmjerimo svoj pogled na Isusov križ da bismo mogli, kao on, gledati ljude s milosrđem. Isus privlači naš pogled da bi ga pročistio, da bi pročistio naša srca i duše. Neka njegova krv s križa dotakne i naše vene i izliječi nas od svega što nije ljubav. Tko s ovoga mjesta želi otići s više gorčine? Nitko. Tko že li otići samo s osudom, bez dara praštanja koje Bog daje — taj nije razumio smisao križa. Zato molimo Gospodina: povedi nas na svoju kalvariju, da te promatramo, da osjetimo tvoju ljubav i blizinu svih koje si ti Privio uz svoj križ. I kad su neki bili spremni, a neki nisu, po snazi tvoje žrtve postali su slobodni i tvoji.
Gdje ćemo se postaviti? Hoćemo li gledati one koji su pribijeni? Hoćemo li gledati one koji su počinili zlo? Kada počnemo suditi, lako zapnemo — postoje ljudi koji upravljaju našim životima i teško se osloboditi njihove prisutnosti. Možemo ih pravilno kritizirati, ali ne smijemo ih zauvijek zatvoriti u svoje srce. Trebamo čuti Isusove riječi tako da, promatrajući i osudujući, ipak ostanemo slobodni.
S Isusova križa možemo promatrati sve one koji su stavljeni na križ i tada nam se rodi istinsko, ljudsko suosjećanje i ljubav prema njima. To nas prožme, ali nas i oslobađa — jer Isus daje drugačiji pogled na život: svi smo jednako njegovi učenici pod križem i svi trebamo primiti važnu lekciju života.
Crkva nam je danas ponudila kratak odlomak iz Evanđelja koji nas potiče na razmišljanje — priču o Nikodemu. Tko je Nikodem? On je čovjek koji je došao razgovarati s Isusom. Došao je noću, bojeći se što će drugi reći. Bio je ugledni član Židovskog vijeća. Dok većina dolazi Isusu tražiti čudo ili liječilo za vanjske potrebe, Nikodem želi razgovarati. Njegov susret s Isusom pokazuje da su Isusova vrata otvorena svima: djeci, mladima, starijima, ribarima, ali i uglednicima. U Isusovu školu uvijek se možemo upisati — danas je otvorena i za nas.
Nikodem dolazi u noći jer ga sram i strah sprječavaju da dođe danju. Noć ima svoju simboliku: ona je mjesto intimnog susreta s Bogom, mjesto u kojem se rađaju važne spoznaje. U noći razgovora Nikodem započinje svoju duhovnu školu koja će se nastaviti do križa. Tamo će doživjeti odgovor i duhovno zrenje. Treba proći kroz noć, kroz smrt i križ, da bismo dosegli novi život.
U vijeću koje odlučuje o Isusovoj sudbini, mnogi će ga odbaciti. Ali Nikodem će učiniti mali, hrabar korak — odmaknuti se od javnoga mnijenja i stati uza onoga s kojim je započeo razgovor. Taj mali korak pokazuje početak vjere. Nikodem se polako oslanja na Isusa; njegova vjera raste. I na kraju, nakon Isusove muke, Nikodem će biti jedan od onih koji pristupaju i traže njegovo tijelo da ga dostojanstveno pokopaju.
Prva riječ koju Isus izgovara na križu, a koju je sigurno i Nikodem čuo, jest: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“ Oprost je vrhunac ljubavi. Kad nas se poziva da opraštamo, ponekad mislimo da to znači ponovno otvaranje rana. Ali oprost nije slaba utjeha — on je čudo koje je moguće jedino snagom Božjom. Isus uči da oprost oslobađa i daje život. Bog ne želi osuditi čovjeka; on želi spasiti čovjeka. Njegova ljubav posijana je u naša srca da raste i daje plodove.
Kad je Isus bio osramoćen i napušten, on je i tada ljubio — pružio je oprost. Oproštenje je ključ: prihvaćamo li Krista ili ne? To nije jednokratna odluka, već put koji zahtijeva korake odricanja, oslobađanja od mržnje i zatvorenosti, put kojim nas vodi Kristova ljubav. Samo njegova ljubav u nama može rasti i širiti se u oprostu prema drugima.
Nikodem je primjer onoga koji dolazi polako, možda bojažljivo, ali s iskrenom željom da promijeni život. On se javno ne nameće; on postaje onaj koji u najtežem trenutku ostaje uz Isusa. Na kraju će, zajedno s Josipom iz Arimateje, zatražiti Isusovo tijelo i iskazati mu poštovanje. To je čin ljubavi i vjere — pokazatelj koliko je važno jedni drugima pružiti počast i dostojanstvo.
Draga braćo i sestre, danas slavimo uzvišenje svetoga križa. Svi smo mi učenici — neki su tek na početku, neki su na sredini, a neki su već blizu cilja. Isusova nas ljubav pročišćuje i osnažuje da možemo reći s punim srcem: Isus pripada meni i ja pripadam njemu.
Amen.
Na kraju svete mise , krčki biskup, mons Ivica Petanjak, inače, potpomak Zrinjana, pozdravio je sve prosutne te zahvalio svima riječima:
„Najprije da ne zaboravim ono što mi je rečeno – zahvaljujem Laudato televiziji koja je prenosila svetu misu. Zatim, često mi prigovaraju oni koji su kosili travu da ih zaboravim spomenuti, pa se sada zahvaljujem i vama što ste pokosili travu i uredili prostor da možemo doći ovdje. Hvala i vlasnicima zemljišta, hvala i našem župniku, kao i župniku iz Drenja i onima koji su organizirali autobuse iz Drenja. Posebno zahvaljujem svećenicima koji su došli ovdje i slavili s nama.
Jučer sam govorio na Udbini i primio sam mnoge pohvale, ali i kritike. Kažu: ‘Za dobrim konjem se prašina diže’. Tamo sam rekao da postoje dvije usporedne povijesti koje žive u našem narodu i da se zasad, čini se, još dugo neće sresti. Jedna je usmena povijest, koja se prenosi s koljena na koljeno, koja živi u našim obiteljima – i ona se vidi i danas ovdje. Druga je pisana povijest, ona koja se uči iz knjiga. U toj pisanoj povijesti nema Zrina, nema Boričevca, nema drugih sličnih mjesta, niti se spominju partizanski zločini. A istodobno se u medijima danima vrte događaji i ‘umjetnost’ za koje nitko nikada nije ni čuo, dok se pokopi žrtava partizanskog terora, poput onih iz Jazovke, gotovo prešućuju. To je tako i, nažalost, čini se da će tako još neko vrijeme i ostati.
Mi smo, zajedno s predstavnicima vlasti, tražili i opet tražimo poništenje presude iz 1946. godine kojom su svi Zrinjani proglašeni zločincima. Njihova jedina ‘krivnja’ bila je to što nitko nije htio pristupiti partizanskom pokretu. Zato je Zrin spaljen, opljačkan, njegovi stanovnici pobijeni ili protjerani, a povratak im je do danas onemogućen.
Zanimljivo je, kad se uzimalo – nisu bila potrebna ni imena ni prezimena, bilo je dovoljno da su Zrinjani. A kada treba vratiti ono što je oteto – onda se traže imena i prezimena. A evo ih, uklesana u kamen – više od 300 imena. Nema obitelji iz Zrina koja nije izgubila svoje članove, i to ne samo jednoga, nego i desetke.
Govori se i o potrebi da se pokrene peticija, i to je trebalo biti do danas, ali kao i mnoge stvari kod nas, i to kasni. Ako jednom dođe do preokreta u ovoj zemlji, tada ćete vi, potomci Zrinjana i oni koji ste rođeni u Zrinu, trebati dati svoj potpis. Nemojte se uplašiti. Pokušat ćemo i to – da istina napokon zaživi.
Drago mi je i što su danas ovdje hrvatski branitelji. Jučer sam i na Udbini rekao da se čudim kako dopuštate da se Domovinski rat povezuje s antifašizmom i Drugim svjetskim ratom. To nema nikakve veze. Jedina poveznica je u tome što ono što je započeto na Bleiburgu i Križnom putu, a nije dovršeno, trebalo je biti dovršeno agresijom 1990-ih u Domovinskom ratu. To je istina.
Bio sam bolnički kapelan u Splitu od 16. kolovoza 1991. do 16. kolovoza 1995., do Oluje. Na stotine, možda i tisuće ranjenika sam upoznao, ali nijednog od njih nisam prepoznao kao ‘antifašista’. Svi su oni bili domoljubi i za to sam siguran. Oni su se borili za ovu zemlju i ovu državu.
Zato hvala svima vama koji niste iz Zrina i nemate ovdje rodbinu, ali dolazite svake godine u ovako velikom broju i dajete podršku nama i našim potomcima. Vi ste ta živa povijest koja i dalje živi u narodu. Nadajmo se da će se istina, koliko god teško, jednom ipak probiti i ostati trajna.
Hvala vam svima! Vidimo se, ako Bog da, i dogodine – 6. rujna, malo prije Male Gospe. To sam zamolio biskupa Vladu, jer sredinom rujna vrijeme zna biti nesigurno, a i poklapa se sa zagrebačkim hodočašćem na Mariju Bistricu i s Udbinom. Zato ćemo sljedeće godine biti ovdje malo ranije. Gdje god da dođete – dobrodošli ste. Hvala vam svima što ste došli!“
Povijesna tragedija Zrina
U noći 9. rujna 1943., Unska operativna grupa i VII. divizija NOVJ napale su Zrin. Nakon šestosatne borbe, selo je zauzeto i planski spaljeno. Prema izvještajima partizanskog zapovjedništva, ubijena su 83 „bandita“, kako su nazivali branitelje sela, a civilno stanovništvo – žene i djeca – bilo je protjerano.
Nakon rata, 7. veljače 1946., kratkom presudom konfiscirana je sva pokretna i nepokretna imovina Zrinjana, a udovicama i djeci zabranjen je povratak. Raseljeni su u Slavoniju, uglavnom u sela kod Đakova – Slatinik, Drenje, Gašince i Lapovce – gdje su naseljeni na imanja iseljenih Nijemaca. Zrin tako postaje jedina hrvatska župa bez ijednog živućeg vjernika.
Zrin u povijesnoj šutnji i borbi za istinu
Jugoslavenska historiografija desetljećima je prešućivala progone i uništenje Zrina. U znanstvenim radovima spominjala se bitka, ali ne i sudbina civila. Tek u nekim zbornicima dokumenata javno su objavljeni izvještaji partizanskih postrojbi o spaljivanju i raseljavanju.
Unatoč svemu, Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, a spomen-mise, održavane svake godine, održale su uspomenu na mučeništvo ovog mjesta.
Nepravda koja traje
Obilježavanje 82. obljetnice pokazalo je da Zrin, iako bez stalnih stanovnika, ostaje snažan simbol povijesne patnje, ali i otpora zaboravu. Okupljeni vjernici i hodočasnici još su jednom poslali jasnu poruku – Zrin živi u sjećanju hrvatskog naroda, sve dok se ne ispravi povijesna nepravda.
- ZTC pripremio pola protupožarne flote
U jeku priprema za protupožarnu sezonu 2026. godine, Zrakoplovno-tehnički centar (ZTC) 19. veljače predao je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dva obnovljena i tehnički spremna protupožarna zrakoplova… Pročitaj više: ZTC pripremio pola protupožarne flote - Državni inspektorat zabranio Sniffit
Državni inspektorat Republike Hrvatske donio je rješenje o zabrani stavljanja na tržište proizvoda Sniffit, bijelog aromatičnog praha koji se prodavao kao brzi energetski stimulans, a… Pročitaj više: Državni inspektorat zabranio Sniffit - Borzan traži zabranu praha za ušmrkavanje
Zastupnica u Europskom parlamentu Biljana Borzan (SDP) uputila je oštar poziv nadležnoj ministrici tražeći hitnu zabranu prodaje energetskog praha za ušmrkavanje, koji se na hrvatskom… Pročitaj više: Borzan traži zabranu praha za ušmrkavanje - Boška Ban: Glas za najranjivije, ne za većinu
ZAGREB, 20. veljače 2026. – Boška Ban glasala za ministra Ružića, poručila da nije dio većine te da joj je prioritet zaštita najranjivijih skupina u… Pročitaj više: Boška Ban: Glas za najranjivije, ne za većinu - Premijera filma o ulozi Hrvata BiH i HVO-a
U Nadbiskupijskom vikarijatu u Osijeku u četvrtak, 19. veljače 2026. godine, održana je premijera dokumentarnog filma „Hrvati BiH i HVO u stvaranju hrvatske države“, redatelja… Pročitaj više: Premijera filma o ulozi Hrvata BiH i HVO-a - Identificirano još osam žrtava iz Domovinskog rata
ZAGREB, 20. veljače 2026. – Ministarstvo hrvatskih branitelja nastavlja se neumornim procesom rasvjetljavanja sudbina nestalih iz Domovinski rat. Nakon što je 18. veljače na Medicinskom… Pročitaj više: Identificirano još osam žrtava iz Domovinskog rata - HBK: Surogat majčinstvo je povreda dostojanstva
U četvrtak je u Zagreb održana konferencija za medije na kojoj je doc. dr. sc. Vladimir Dugalić predstavio izjavu Komisije Hrvatske biskupske konferencije „Iustitia et… Pročitaj više: HBK: Surogat majčinstvo je povreda dostojanstva
