Najbolja kratka priča u 2022. godini -“Najvjerniji prijatelj”, autorice Marie Dubravac

Kultura Nove obavijesti Riječ branitelja Vijesti

Ministarstvo hrvatskih branitelja objavljuje svake godine Javni poziv za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. U 2022. godini Javni poziv bio je otvoren od 14. veljače do 16. ožujka 2022. i dostupan objavom na mrežnoj stranici Ministarstva te proslijeđen elektronskom poštom svim srednjim školama u Republici Hrvatskoj.
U otvorenom roku u 2022. godini zaprimljeno je 135 kratkih priča o Domovinskom ratu. Sve pristigle priče pročitalo je i vrednovalo Povjerenstvo za vrednovanje, imenovano Odlukom ministra hrvatskih branitelja, u tri odvojena kruga. Kriteriji vrednovanja bili su: jezično-stilske vrijednosti, estetske vrijednosti, uspješnost interpretacije teme te autentičnost prijavljenog rada. Pristigle priče prošle su četiri kruga čitanja i vrednovanja, a u zadnji krug ušlo je 28 priča s najviše postignutih bodova u prethodnim krugovima.
Konačno, Povjerenstvo je na sastanku raspravljalo o najboljim pričama i donijelo odluku o nagrađenim i pohvaljenim pričama. Tek nakon odluke o redoslijedu nagrada i pohvala Povjerenstvo je otvorilo zaporke te su pročitana imena autora priča, njihovih mentora i škola.

Za najbolju kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u >Republici Hrvatskoj u 2022. godini, povjerenstvo se odlučilo za priču s potpisanom zaporkom: „Hrvatica“. Nakon što se zaporka otvorila, uvidjelo se da se radi o autorici Maria Dubravac, učenici 2. razreda XI. gimnazija iz Zagreba.

Priča je inspirirana stvarnim događajem s kraja listopada 1991., Lijeva supoderica, Sajmište, Vukovar

Najvjerniji prijatelj

Za svoj šesnaesti rođendan konačno sam uspjela uvjeriti roditelje kako sam dovoljno stara i odgovorna da bih se mogla brinuti za nekog simpatičnog čupavog kućnog ljubimca pa su naposljetku, umorni od moje ustrajnosti, obećali nabaviti mi psa kada dođe proljeće.
Tu sretnu vijest podijelila sam sa svojim didom, toliko ushićena da nisam primijetila kako je neka plava sjena prešla njegovih očiju. Dok sam kao navijena govorila o imenima koja bih mogla dati svome budućem ljubimcu, dida kao da je Dunavom nekamo otplovio… Sjetio se psa kojega je on nabavio mome ocu nekoliko godina prije početka rata u Vukovaru. Taj pas zvao se Dambo, a bio je veliki smeđi mješanac njemačkoga ovčara i tko zna čega, slatkih smiješnih ušiju koje su se podizale i spuštale ovisno o znatiželji…
Početkom studenoga 1991. godine, kad je rat u Vukovaru dosegnuo svoj vrhunac i pokazao svoje najstrašnije lice, moj dida, koji je tada bio mladi branitelj, svakoga je dana s obrambenog položaja na kojemu je bio raspoređen dolazio kući nahraniti Damba. To je uvijek bilo u vrijeme zatišja od bombardiranja ili neposredno nakon napada agresora. Dambo bi didu dočekao skačući od radosti, a onda navalio na hranu koju je u to ratno vrijeme dobivao samo jednom dnevno, prilično skromno. Ionako mu je, kao da je ljudsko biće, više značio susret s didom.
Toga dana oko podneva, dok je zimsko sunce zaklanjala siva ratna mrena, došlo je do prekida neprijateljske vatre i prilike da u nekoliko sati zatišja dida pođe kući u kojoj je tada ostao samo Dambo te ga nahrani. Međutim, već ispred kuće opazio je da nešto nije u redu. Dambo nije dočekao didu u dvorištu, nego se skrivao u podrumu kuće u koju je inače uskakao kroz razbijeno staklo ulaznih vrata. Iskočio je na dvorište, dotrčao do moga dide „javiti mu se“, ali činio se jako uznemiren i nervozan, a na donesenu hranu nije se obazirao. Uplašeno je ulazio-izlazio iz kuće, i to je neprestano ponavljao kao da moga didu poziva za sobom ili mu želi reći kako nešto sluti. To je ponašanje izazvalo znatiželju i oprez moga dide pa je ušao u kuću i spustio se za njim u podrum kako bi vidio zbog čega se pas tako neobično ponaša. Samo nekoliko trenutaka kasnije na kuću i cijelo susjedstvo počele su padati minobacačke granate. Dida i Dambo ostali su skriveni u podrumu do završetka napada. Nakon toga jedva su izašli van zbog urušenog zida, i to potpuno bijeli od prašine i šute koja ih je zasula. 
Kao u nekom starinskom romanu ili filmu o psu koji je prošao milje i milje da bi se vratio kući svome gazdi, i u ovoj se priči potvrdilo da je pas stvarno najvjerniji čovjekov prijatelj koji je svojim šestim čulom predosjetio iznenadni neprijateljski napad i tako spasio život mome didi koji je, preživjevši vukovarsku kalvariju, dobio priliku o Dambu ispričati priču svojoj unuci - meni. 
Didina priča riješila je moju dvojbu koje ime dati svome ljubimcu. Uvjerena sam kako ću svome Dambu biti najbolja prijateljica, a ne samo vlasnica. Želim da moj pas nosi to ime kao uspomenu na didinoga četveronožnog prijatelja i spasitelja… Dida je priču o Dambu zaustavio na mjestu na kojemu se s njom mogao nositi. Umjesto da s godinama posve zacijele, neke rane kao da se opet otvore. Moj dida, hrabri vukovarski branitelj koji se nije bojao nikoga i ničega dok god se na vodotornju vijorila hrvatska zastava, s godinama je postao nježan kao dunavski povjetarac u neko davno, mirno, predratno vrijeme kad se na radiju mogao čuti gradski šlager O divni moj Vukovaru ti…
Još samo par dana nakon toga granatiranja dida se mogao probiti do kuće i nahraniti psa jer linija obrane morala se povući s toga područja. Bio je to posljednji njihov susret prije nego je svatko pošao svojim teškim putem... Moj dida odveden je u Velepromet, pa u logore Sremsku Mitrovicu i Stajićevo... a Dambo... tko zna... Njegove podignute uši sigurno su se još dugo nadale poznatome koraku, ali dida nije dolazio...
Nezaboravne su strašne snimke s ulica Vukovara nakon njegova pada. Kolona ljudi, iscrpljena, uplakana, blijeda i ustrašena nakon mjeseci provedenih u podrumima prolazi svojim razrušenim gradom… a među njima uvijek neki pas. Najvjerniji čovjekov prijatelj. Dambo.

Autorica : Maria Dubravac, učenici 2. razreda XI. gimnazija iz Zagreba. 

Odgovori