635 knjiga 1

Najbolja kratka priča o Domovinskom ratu “Polje”, autorice Mie Škvorc, učenice 3. razreda

Kultura Nove obavijesti Vijesti

Mia Škvorc, učenica 3. razreda, Škola primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb, uz mentorstvo, profesorice Marte Lazić, a po mišljenju povjerenstva za vrednovanje Ministarstva hrvatskih branitelja, osvojila je prvo mjesto za najbolju kratku priču iz Domovinskog rata, za 2024. godinu.

Njezinu kratku priču objavljujemo u cijelosti:

Polje

Na polju se već uzdigla magla, čuo se žubor rijeke i lišće što se njiše na ledenome vjetru. Kroz maglu i oblake probijale su se ozeble zrake sunca. Sjedio sam, čupkao komadiće trave dok mi se zemlja uvlačila pod nokte. Stjepan je i dalje spavao. Gledao sam u planine što su se širile daleko ispred mene, nedužne. Već dugo nije bilo ovako mirno, već dugo nisam osjećao ovakav spokoj. Disao sam sporo, osjećao sam kako mi se jakna podiže i spušta. Pokušao sam osjetiti svaki dio tijela, provjeriti jesam li u redu, jesam li i dalje u potpunosti ovdje, ali kako su dani prolazili, u to sam sve manje bio siguran. Osjećao sam jaku bol u vratu, a na kažiprstu su mi se počeli stvarati žuljevi. Sunce mi je obasjalo lice na koje sam već i zaboravio kako izgleda. Rukom sam prešao preko brade, nisam osjećao ništa. Nisam siguran je li to lice uopće moje, samo trunka mene još je ostala u ovom truplu. Moje lice zamijenio je okidač puške, to je sada sve što sam nekome bio i sve što ću nekome ostati. Najgore je što ja nisam ta puška, što vidim planine i polja. Što bih sve dao da imam kist u ruci, ali od kada je sve ovo počelo sve što sam uspio sačuvati komadić je ugljena i nešto papira. Zrak je bio toliko oštar da je bilo bolno disati, to mi je stvaralo nervozu. Ne sjećam se koji je događaj doveo do ovog trenutka, ali Stjepan i ja smo jedini ovdje, navodno bi dečki trebali doći kasnije. Nitko ne zna što to znači. Nisam htio buditi Stjepana, cijelu je noć proveo u bolovima i trzajima. Gledao sam u njegovu ranu, obavijenu zavojem. Svakim udisajem mrlja je postajala veća. Vratio sam pogled na planine. Svakom minutom planine su se činile manjima. Nisam mogao razmišljati je li taj kontrast slučajnost ili ne, ali sve je postalo skladno, od toliko tišine i hladnoće mislim da sam se na tren smirio.

Stjepan se probudio. Dok je otvarao oči, razmišljao sam o tome kako stvarno ne želim da se probudi, morat ću opet postati netko, morat ću opet govoriti nešto. Međutim, kada je otvorio oči, opet sam se osjećao kao čovjek. Stjepanove oči imale su neobjašnjivo pozitivan utjecaj na mene. Nagnuo se naprijed, u sjedeći položaj i zastenjao u bolovima. To je radio od kad smo zajedno, pa nisam bio siguran što mi je činiti. Pogledao me i nasmiješio se, njegovi brkovi uzdigli su se s njegovim smiješkom. Izgledao je kao da mu nije ništa. Podsjetio me na sve ratne filmove koje sam gledao kao mali, sve te rane izgledale su bolno, a ljudi su se s njima nosili, uz smiješak. Mislim da se smijao jer ne osjeća ništa. Opsovao je sve što je imao, zatim iz svoje jakne izvadio zgužvanu kutiju cigareta i zapalio jednu. Bio je stariji od mene, pričao mi je svašta i da nema njega ja bih sigurno već poginuo. Uvijek će mi ostati u sjećanju. Njegovi brkovi, miris baruta, alkohola i šuštanje njegove jakne dok traži kutiju cigareta. Bili smo jadni, ali imali smo sve. Često mi je pričao o svojim kćerima. Dok me nije gledao, zamišljao sam ga za stolom u malenome dnevnom boravku kako čita novine, kako je nečiji otac.

Stavio sam mu novi zavoj i zajedno pojeli što smo imali. Rekao je da se osjeća dobro, zatim je kimnuo glavom i pojeo koricu kruha dok su mu se brkovi njihali s jedne na drugu stranu. Obojica smo bili paranoični i beskorisni. Stjepan je bio vatreniji od mene. Bilo ga je lako naljutiti i uvijek je htio uzvratiti, bilo kome. Ja, s druge strane, nisam znao što radim, nikad baš ni nisam. Ovdje se ne bira s kim si i gdje si, pa kada se mora s nekim pričati ili boriti se, sve se pomiješa u jedno. Sunce se pomicalo nebom, a Stjepan je postajao nemirniji. Što smo duže sjedili, svako šuštanje i svaka sjena tjerala nas je da posegnemo za puškom.

Stjepan je bio mrzovoljan: „Moramo krenut’ dečko, neće ti oni doć’ po nas!“

Rekao sam mu da je posljednja stvar koju smo čuli to da dolaze danas. Nisam mu htio reći da se on zapravo ni ne može pomaknuti. Stjepan mi je krenuo objašnjavati da nitko neće doći, a objašnjavanje se postepeno preobrazilo u urlanje. Ako nađemo neku cestu, tko će znati čija je i na koga ćemo naletjeti, ovako smo barem žive glave.

„Dečko!“ pogledao me gadljivo, „ako je ovo tebi živa glava, onda bi’ radije umro.“

Ovo nije bilo dobro, možda stvarno nitko neće doći po nas, a Stjepan umire ovdje ili ondje. Hvatao me težak umor, glavom su mi se vrtjeli prizori i zvukovi koje bih rado zaboravio, koji su nadjačali svaku moju misao. Samome sam sebi išao na živce. Zapeli smo, s malo riječi i malo osjećaja.

Prošlo je već nekih sat vremena, možda dva. Nisam znao imam li o čemu razmišljati. Što sam duže tražio uspomene i prijatelje, to sam bio više prazan. Kada bi svaki vojnik mogao svoje misli napisati na komad papira, bi li to bila poezija ili teror? Volio bih da nisam ja sad ovaj koji sjedi sa Stjepanom, da su tu možda njegove kćeri ili žena. Bio je življi od mene, bio je uvjeren da može sve. Nisam znao je li to znak smrti. Uporno me tjerao da krenemo, njegove oči sjale su pod suncem. Mogao bih popustiti njegovoj posljednjoj želji, ali znao sam da neće moći stići daleko. Mrlja na Stjepanovim prsima postajala je sve veća. Kako reći čovjeku da umire? Nisam ga htio gledati, oči su mi uporno odlazile na planine ispred nas. Bio je odlučan, nije se mogao ni uspraviti, ali to ga nije sprječavalo, uzeo je torbu i pušku. Pružio mi ruku. Osjetio sam njegove suhe žilave ruke, bio je pun nade i to je sve što mu je ostalo, sve čime se mogao zasladiti. Prvi su mu koraci bili mukotrpni, zatim je krenuo, odlučnije, jače. Hodali smo nekoliko minuta i Stjepan me uvjeravao da je ovo bila dobra odluka i da se ne brinem. Čuo sam njegove korake, njegove debele čizme gaze po suhoj travi i iza sebe ostavljaju lagan trag. Čuo sam njegovo gunđanje i šuškanje jakne. Svakim korakom i ja sam bio sigurniji da će Stjepan zapravo preživjeti, nešto me teško stezalo u srcu, ne znam što me tjeralo da se uvjerim da je to istina. Stao je na tren i rekao da mu otvorim torbu. Uzimao je pljosku iz torbe i hihotao se. Što sam drugo mogao nego smijati se s njim. Popio je koliko je mogao, kapljice alkohola presijavale su mu se na brkovima. Pomislio sam da će ovo biti sretan kraj, da ću jednoga dana možda objaviti priču ili prepričavati ovo svojoj unučadi. Dok je Stjepan pričao o svojoj obitelji, pokušavao sam mu zapamtiti crte lica, da ga, kada nađem vremena, nacrtam. Čuo sam sve te priče što je pričao, znao ih napamet, ali uvijek bi dodao pokoji detalj što mi je svakim prepričavanjem malo pročistilo viziju i mogao sam lakše zamisliti kako je to izgledalo. Hodali smo već desetak minuta, a nismo se puno pomaknuli. Držao me za ruku na koju se svakim korakom oslanjao. Nisam mu mogao paziti na ranu, jakna mu je prekrivala prsa, ali po njegovom disanju naslutio sam da nije bolje. Pričao je o prijateljima, užitcima koje je imao prije ovoga. Uvijek me pogledao zbunjeno kada bi završio sa svojom pričom, možda je htio da podijelim nešto s njim, a ja stvarno nisam znao što. Moj život bio je jednostavan i kratak, nisam dovoljno vidio da bih išta mogao reći. Sjetio sam se jedne staklenke koju sam držao na vrhu ormara, koju sam uvijek grabio kasno u noć i sladio se pekmezom. Stjepan je najednom stao i gledao me razrogačenim očima. Nisam znao što mu je. Prišao mi je, uperio kažiprst u facu i počeo se smijati. „Znao sam ja da ima nešto.“, rekao je i ponovo me primio za ruku.

Smiješio sam se dok sam razmišljao o svojoj staklenki. Nisam imao pojma da me Stjepan jednako potiho gleda kao i ja njega. U tom trenu shvatio sam da on stvarno nije vojnik, on je nečiji otac. Njegovo zapažanje i osmijeh donio mi je neku nepoznatu sreću u kostima. Hodali smo lagano i ja sam nastavio pričati. Bio je veseo, pažljivo me slušao, čak je i nagnuo glavu da me bolje čuje. Obojica smo gledali u pod i oživljavali moje riječi u svojim glavama. Skoro pa smo mogli osjetiti te ljepljive prste, pune šećera. Vjerujem da bi u nekom drugom vremenu postali prijatelji i ja bih svakoga petka doveo svoju djecu Stjepanu da ih on plaši svojim glasnim smijehom i gustim brkovima. Nisam si htio priznati da Stjepan nije dobro, odbijao sam. Njegova mrlja sada se već mogla vidjeti i na jakni. Svijet mi je odlazio u propast, ni planine mi nisu mogle pomoći, ništa mi u tome trenu nije moglo pomoći. Oči su mi već bile pune suza, morao sam to dobro skrivati jer sunce je obasjavalo sve.

U tom trenu, Stjepan se ispravio i hrabro zatrčao. Nisam mu mogao vidjeti lice, pročitati što osjeća jer već je bio ispred mene.

„Stjepane!“ uzviknuo sam.

Stjepan je još koji tren trčao, zatim se zaustavio i gledao ravno u planine. Okrenuo je glavu preko ramena i lagano koračao naprijed dok mi je iscrpljen pokušavao nešto reći, nasmijan kao dijete. Kada su nam se pogledi susreli, Stjepana više nije bilo. Sklopio se u planine, postao samo dim. Samo dim koji je na tren zaustavio sve zrake sunca. Stjepana više nije bilo. Jedino što sam mogao vidjeti bile su planine i prazno, prazno polje. Stajao sam ukočen na mjestu i bio svjestan da će Stjepan zauvijek ostati na ovom polju.

Autorica: Mia Škvorc, učenica 3. razreda

Izvor: MHB Foto: Ilustracija

Odgovori