Baranja, 3. srpnja 2025. – Piše: Dražen Jurmanović
Na današnji dan, 3. srpnja 1991. godine, započela je jedna od najmračnijih epizoda Domovinskog rata – otvorena agresija Jugoslavenske narodne armije (JNA) na hrvatsku Baranju. Tog dana, preko mosta kod Batine, iz pravca Vojvodine u Baranju je ušla kolona od 60-ak tenkova, oklopnih transportera, vojnika, rezervista JNA i prvih srpskih dragovoljaca, uključujući i četničke paravojne skupine.
Most kod Batine, nekad simbol povezivanja naroda, postao je tada krvavi prag okupacije – preko njega je ušla vojska koja će najplodniju hrvatsku regiju pretvoriti u zonu progona, tame i zločina. Agresore su u Srbiji ispratili pjesmom, cvijećem i aplauzima, a u Baranji su ih dočekali lokalni Srbi, pripadnici Teritorijalne obrane (TO), spremni za, kako su govorili, “čišćenje terena od nesrba”.
“Tiha okupacija” postaje krvava
Iako su razni oblici provokacija, vojnih incidenata i stvaranja “tampon zona” započeli još u veljači 1991. nakon neuspjelog državnog udara, ulazak tenkova u Baranju označio je formalni početak brutalne okupacije koja će kulminirati progonom i ubijanjem civila, osobito Hrvata i Mađara. Baranja, površine 1.148 km², bit će u potpunosti zauzeta padom Bilja 3. rujna iste godine, a pretvorena u svojevrsni logor na otvorenom – bez prava, slobode i sigurnosti za nesrpske stanovnike.
Prema popisu iz 1991., u Baranji je tada živjelo 42% Hrvata, 17% Mađara, 9% Jugoslavena, 7% ostalih i samo 25% Srba. No unatoč toj demografskoj slici, upravo su nesrbi bili označeni kao “neprijatelji”, čije se prisustvo trebalo “neutralizirati”.
Karanac – simbol zločina bez pokajanja
Jedan od najstrašnijih i najpotresnijih zločina dogodio se u selu Karanac, 17. listopada 1991. godine. Bez ikakvog povoda, samo zato što su bili Hrvati, ubijeni su civil Vinko Čičak (50) i njegova tri sina – Mate (23), Ante (25) i Ivan (27). Nakon mučenja u policijskoj postaji, odvedeni su na farmu Sudaraš kod Belog Manastira i tamo likvidirani. Tek 27. studenoga, nakon gotovo mjesec i pol dana, njihova iznakažena tijela vraćena su obitelji. Lijesove nije bilo dopušteno otvoriti – razmjeri mučenja bili su preveliki. Kasnije su u Karancu pobijeni još dvanaest Hrvata civila.
Zločini poput ovoga rijetko su spominjani u širim javnim diskursima, a odgovorni za njih često su prolazili nekažnjeno, što duboko vrijeđa i boli obitelji žrtava, ali i nacionalno dostojanstvo Republike Hrvatske.
Artiljerijski položaji uz Osijek
S ulaskom JNA i četnika u Baranju, agresorsko topništvo i tenkovi raspoređeni su odmah uz Dravu – točno preko puta Osijeka. Gotovo četiri godine iz Baranje su sustavno granatirali grad, ubijajući 403 civila Osijeka i istočne Slavonije, među njima i djecu. Baranja, koja je trebala biti most suradnje, pretvorena je u bojište – početnu crtu razaranja.
Heroji iz sjene: Samostalna uskočka satnija i misija 1992.
U jeku okupacije, dok su mnogi mislili da je sve izgubljeno, hrvatski borci nisu mirovali. Dana 31. siječnja 1992. godine, diverzantska skupina Samostalne uskočke satnije krenula je na smionu i opasnu misiju miniranja mosta kod Batine – simbola invazije. Njih 21, prerušeni u JNA, u zoru su krenuli amfibijskim vozilom kroz močvare Kopačkog rita, noseći 3.750 kilograma eksploziva. Glumili su elitnu postrojbu generala Blagoja Adžića.
Cilj je bio jasan: prekinuti logistički koridor između Srbije i okupirane Baranje. No, zbog tehničkog kvara i nestašice goriva kod Apatina – njihova hrabra misija je razotkrivena. Nisu uspjeli, ali njihova žrtva ostaje trajna pouka o domoljublju i hrabrosti.
Baranja – od crne rupe do hrvatske slobode
Baranja je ostala pod okupacijom sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. godine, kada su pod nadzorom UN-a, diplomatskom mudrošću i strpljenjem vraćeni dijelovi Hrvatske koji su bili izvan ustavno-pravnog poretka. No i danas, gotovo tri desetljeća kasnije, mnoge žrtve Baranje čekaju pravdu, a mnoga sela, poput Karanca, nose tišinu grobova i nerasvijetljenih zločina.
Poruka za budućnost
Ovaj datum nije samo sjećanje na tenkove, eksplozije i progon – on je opomena. Da se povijest ne bi ponovila, da Hrvatska ne zaboravi što je značila Baranja 1991. godine i tko su bili njeni mučitelji, ali i njezini branitelji.
Na današnji dan, sjetimo se Vinka Čička i njegovih sinova. Sjetimo se svih onih koji su ubijeni jer su nosili hrvatsko ime. Sjetimo se i onih 21 junaka koji su pod lažnim oznakama neprijatelja pokušali srušiti simbol zla.
Jer narod koji ne pamti – osuđen je da svoju povijest proživljava iznova.
Svi podaci su prikupljeni i interpretirani na temelju dostupnih izvora i svjedočanstava.
NAJNOVIJE OBJAVE
- Sukobi u južnoj Siriji eskalirali – Izrael bombardirao Damask, deseci mrtvih, Druzi na udaru
- PRIJAVA ZBOG ISTUPA ZORANA PUSIĆA: Aktivist Mario Perković optužuje za veličanje komunizma i omalovažavanje Domovinskog rata
- Vatrena linija hrabrosti: Dva vatrogasna vozila oštećena u borbi s požarom u Kaštel Sućurcu, ali ljudi ostaju neozlijeđeni
- Županica Nataša Tramišak s predstavnicima HPK: Fokus na jačanje prerade i revitalizaciju prehrambene industrije u Osječko-baranjskoj županiji
- Požar iznad Kaštel Sućurca buknuo zbog neopreznog spaljivanja korova: Vatrena stihija mobilizirala 115 vatrogasaca i tri kanadera