Ravno je smješteno je u Istočnoj Hercegovini, u sjevernom dijelu Popova polja, ukupne površine 323 km2.
Ravno je bila jedina “prijateljska tačka” u istočnoj Hercegovini između Dubrovnika i južnog dijela Hrvatske prema zapadnoj Hercegovini i srednjoj Dalmaciji. U to vrijeme, Dubrovnik je sa svih strana bio okružen neprijateljskom teritorijom. Istočno od njega nalazila se Crna Gora, a sjeverno je istočna Hercegovina s dominantno srpskom većinom stanovništva.
Sredinom rujna, točnije 18. rujna 1991. neprijateljske postrojbe opkoljavaju područje općine Ravno. Odmah po dolasku, rezervisti su otpočeli s ukopavanjem ratne tehnike, odnosno teškog naoružanja čije su cijevi bile okrenute prema Ravnu i drugim mjestima naseljenim hrvatskim pučanstvom u ovoj općini. JNA i četnički teroristi su počeli s napadima na Ravno početkom listopada 1991. godine, da bi ga na kraju potpuno sravnile sa zemljom. Tim je započela i otvorena agresija na susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Razlog za uništenja Ravnog je bio izmišljen, kao i u napadima na druga mjesta. JNA je javila da je uništeno snažno Ustaško uporište, iako u Ravnom nije bilo ni radnog ni sposobnog pučanstva.
Potpukovnik JNA Đuro Komšić pokušao je opravdati svoje zločine novinaru Crne Gore koji je snimao napad topništva. Na upit novinara; “potpukovniče, pa dole u Ravnom nema vojske“. Komšiće je odgovorio; „Znate što, oni se kriju po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo poduzeti sve mjere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom“, rezolutan je taj oficir, dodajući kako potom slijedi akcija čišćenja. „Vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo“.
Uništenje tog Hercegovačkog sela bio je dio strateškog plana JNA za opkoljavanje Dubrovnika, kojeg je trebalo oteti i priključiti ga Srbiji .
S tim ciljem, tenkovi Jugo vojske, već sredinom rujna ukopani u polju između Ravnog i Zavale. Kad je 1. listopada blizu Ćepikuća, srpske i crnogorske rezerviste teško porazila Hrvatska vojska, njihove razbijene postrojbe okomile su se na Ravno.
Nakon okupacije Ravnog, nema kuće koja nije opljačkana i zapaljena. Stanovništvo koje nije pobjeglo, odvedeno je u Trebinje .
Koliki je bio bijes srpskih agresora, pokazuje to, kada je jedan srpski kapetan ubio četvoricu vlastitih vojnika, kada su odbili srušiti toranj crkve u Ravnom.
Od 11 do 13. listopada jugo vojska je nastavila razarati sva sela. Kuću po kuću, ostavivši za sobom potpunu pustoš.
JNA i paravojne postrojbe su 13. studenoga 1991. godine na svirep način ubile osam hrvatskih civila, stanovnika Kijeva Dola. Svi ubijeni su bili stariji od 60 godina.
Osim potpuno srušena sela, ubijeno je 24 ljudi, ranjeno ih je 11.
Vodstvo BiH u Sarajevu odšutjelo je na taj srpski zločin. Što više, objavilo je neutralnost u ratu, Izetbegović je 6. listopada u izjavi za TV Sarajevo proglasio neutralnost, poručivši pučanstvu: „Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode!“ Malo potom, kazat će i kako je JNA dobrodošla., iako će njegovo širenje donijeti najviše žrtava upravo u Bosni i Hercegovini.
Poslije osam mjeseci okupacije sela Ravno, u brzom naletu postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatske vojske i Hrvatskih oružanih snaga, u lipnju ’92., u okviru akcije Lipanjske zore, oslobodile su Ravno.