Napad na Paulin Dvor započeo je 4.12. 1991. godine u 7;30 iz smjera Ernestinova i smjera Petrova Slatina. Napad je izveo 151. mješovita topnička brigada JNA s Teritorijalnom obranom pobunjenih Srba. Napad je trajao od jutarnjih pa sve do večernjih sati i završio s neuspjelim probojnom obrane hrvatskih branitelja. Obrana Paulin Dvora i Hrastina sastojala se od dijela 130 brigade, 101. brigade, protuoklopna grupa 101. brigade koji je ujedno odigrao i ključnu ulogu u obrani, te ojačana desetina maljutkaša iz 122. brigade.
Položaje u Paulin Dvoru držali su pripadnici 3. satnije 3. bojne 101. brigade HV-a i jedan vod 1. samostalne satnije Podsused. Zbog magle (vidljivost je bila svega tridesetak metara), pješaštvo pobunjenih Srba uspjelo je prići i rasporediti se oko mosta, crpne stanice i duž nasipa kanala, te tenkovima JNA omogućiti pristup i djelovanje s mosta i crpne stanice na kanalu. Prvi tenk T-55 iz topa i strojnice je djelovao po nasipu iza kojeg su bili raspoređeni pripadnici 3. satnije. Zdravko Žinić, piše: „Prvi tenk puca i raznosi kućicu kraj crpne stanice u kojoj su se nalazile bačve s naftom i time si otvara pogled i nišanjenje prema našim rovovima iskopanim u nasipu kanala. Isti tenk ponovo puca, a od vibracije i pritiska zraka prilikom eksplozije tenkovske granate jedva smo se uspjeli održati u rovu.“
Protuoklopna grupa 3. satnije 3. bojne (u sastavu Tomo Šantala, Dejan Žinić i Dejan Pavić), pod zapovijedanjem Marijana Bučara uzvratila je vatrom iz pješačkog i PO naoružanja. Zdravko Žinić nastavlja priču: „Da bi zaustavili prijelaz tenkova preko kanala Dejan Žinić prvi ispaljuje raketu iz ručnog protuoklopnog bacača raketa „osa“ i pogađa tenk rikošetom. Dodaju mu drugu „osu“…nišani…pali i ponovo pogađa tenk direktno. Skače od veselja jer je tenk onesposobljen. Zatim Dejan Pavić uzima RB i ponovo pogađa isti tenk te ga dodatno onesposobljava. Tenk koji se nalazi iza njega pokušava oštećeni tenk odgurnuti s ceste da bi bojno djelovao, ali ne uspijeva, pa se nakon nekog vremena povlači s prilaza mostu prema crpnoj stanici iz koje je djelovalo pješaštvo neprijatelja.“
Tijekom boja na nasipu između Paulin Dvora i Ernestinova, u Paulin Dvoru na bestrzajnim topovima za protuoklopni boj nalaze se Mladen Janković, Ivica Mikas i Zdravko Žinić. Raspolažu s 12 kumulativno-reaktivnih granata. Dobivaju zapovijed da djeluju po crpnoj stanici, tenkovima i pješaštvu neprijatelja. Žinić nadalje piše: „Bilo nam je jasno da BsT nije za djelovanje na pješaštvo, ali smo se nadali da će eksplozija granate u crpnoj stanici onesposobiti neprijatelja, a naši će se branitelji osnažiti topničkom potporom. Ispaljujem jednu granatu i pogađam stanicu, uslijed čega se jako crveno zadimi, vjerojatno od cigala kojima je izgrađena.“ Ispaljene granate prolazile su samo desetak metara od branitelja na prvoj crti obrane, pa je u uvjetima slabe vidljivosti daljnje djelovanje bilo vrlo riskantno, te je obustavljeno.
Uslijed žestokog boja hrvatskim braniteljima na prvoj crti ponestalo je streljiva pa je Josip Petretić samoinicijativno s još nekoliko pripadnika 3. bojne, usprkos žestokoj topničkoj vatri dovezao streljivo kombijem u Paulin Dvor, a zatim su braniteljima na prvoj crti, udaljenoj oko 800 m, ponijeli koliko su mogli Mladen Janković, Ivica Mikas i Zdravko Žinić, probijajući se kroz kanale pune vode. Mikas i Žinić uspjeli su se probiti te su, potpuno mokri, donijeli streljivo.
O tome piše Zdravko Žinić: „Znali smo da su naši suborci na prvoj crti – nasipu ispred crpne stanice bez streljiva, a među njima bio je i moj sin Dejan Žinić. Izvadili smo kutije s metcima iz drvenog sanduka, napunili rančeve i krenuli k njima. Magla je prekrivala polja a temperatura je bila dosta ispod nule. Nakon dvjestotinjak metara čuli smo da su ispucane minobacačke granate iz smjera Ernestinova, i prije nego smo se uspjeli snaći, počele su eksplodirati u našoj neposrednoj blizini po polju. Počela nas je zasipati zemlja od detonacija granata, koje su padajući u polje dublje se zabijale u zemlju pa su geleri letjeli više u zrak. Polijegali smo u kanal uz cestu te se zavukli u betonsku cijev koja služi kao prijelaz iz ceste u polje, promjera šezdesetak centimetara, a dužine 4,5 metara. Cijev je bila puna blatnog taloga pa smo se provukli pužući i bili potpuno blatni i mokri. Kada je granatiranje prestalo, nastavili smo dalje četveronoške. Napokon smo stigli na prvu crtu i streljivo predali zapovjedniku Bučaru, a on ga je razdijelio suborcima u zaklonima. Boj je trajao cijeli dan. Dolazi noć. Vidimo jako crveno svjetlo od gorućeg objekta uz crpnu stanicu i zapaljenih bačava s naftom. Postajalo je sve tiše, a samo je buktinja obasjavala nasipe, kanal i crpnu stanicu. Navečer, čekajući zamjenu, ponosno smo se veselili što smo odbili još jedan žestoki napad neprijatelja.“
Usprkos žestokom napadu pobunjenih Srba i JNA te velikoj iscrpljenosti hrvatskih branitelja, vrlo dobrom i koordiniranom organizacijom obrane zapovjednika 3. bojne sa zapovjednikom Brigade i djelovanjem topništva 101. i 122. brigade HV-a po neprijateljskim ciljevima u Ernestinovu i Šodolovcima u popodnevnim satima jačina napada počela je postupno slabiti te je drugi napad neprijatelja na Paulin Dvor 4. prosinca 1991. uspješno odbijen. Pobunjeni Srbi i JNA još jednom nisu uspjeli probiti obranu umornih, ali i odlučnih pripadnika 101. Brigade HV-a.
Izvor : uhbdr-101br-susedgrad
