Nakon referendumu koji je održan 19. svibnja 1991. godine, 93,94% birača izjasnilo se za suverenu i nezavisnu Republiku Hrvatsku. Hrvatski sabor je tu odluku potvrdio 25. lipnja 1991. Europska zajednica je Hrvatskoj dala tromjesečni moratorij na tu odluku, tako da je konačno pravno Hrvatska razdružena od Jugoslavije i ostalih republičkih država 8. listopada 1991. godine. Hrvatska se pokušala zaštititi od negativnih posljedica koje su proizašle iz odluke Savjeta guvernera Narodne banke Jugoslavije (NBJ) i od od toga što je NBJ pod pritiskom Slobodana Miloševića i tadašnjeg rukovodstva SR Srbije, odštampala veliku količinu novca bez pokrića u robi, guverneri narodnih banaka Slovenije i Hrvatske tome su se žestoko protivili. U kolovozu iste godine, predsjednik Franjo Tuđman, uz suglasnost premijera Franje Gregrića, osnovao je komisiju koja je donijela odluku da se trajni hrvatski novac zove hrvatska kruna, a njegov stoti dio banica, što je pretočeno u Zakon o Narodnoj banci Hrvatske, po kome je sve do ljeta 1993. službena moneta bila hrvatska kruna.
Pošto je bilo neophodno da se službena valuta u Hrvatskoj što prije promjeni, komisija na čelu sa Marijanom Hanžekovićem, dotadašnjim ministrom financija, na radnom sastanku 29. kolovoza 1991, odlučila za izdavanje privremenog novca pod nazivom hrvatski dinar.
Hrvatski dinar kao sredstvo plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske je pušten u optjecaj 23. prosinca 1991. i istog je dana na snagu stupila Uredba o narodnoj banci Hrvatske, koju je donijela Vlada Republike Hrvatske. Narodna banka Hrvatske s temeljnim ciljem očuvanja vrijednosti domaće valute je postala neposredno odgovorna Saboru. Pare, kao dijelovi dinara, su ukinuti, pri čemu se vršilo zaokruženje, vrijednosti do 50 para su zaokruživane na 0, a preko 50 para na 1 dinar. Skraćeni naziv za hrvatski dinar je bio prvobitno bila CRD. Do promjene kratice na HRD i uvođenja njena brojčane oznake 385, došlo je 2. travnja 1992. Hrvatski dinar se zapravo koristio sve do uvođenja kune. Potpisivao ga je ministar financija, a ne, kao što je uobičajeno, guverner Narodne banke.
Prvi dinari u apoenima od 1, 5, 10, 25, 100, 500 dinara i 1 000 dinara tiskani su 8. listopada 1991, a 15. siječnja 1992. izdane su još novčanice od 2 000, 5 000 i 10 000 dinara, a 30. svibnja 1993. još i apoenima od 50 000 i 100 000 dinara. Hrvatski dinar nije imao kovanice. Novčanice u apoenima od 1, 5 i 10 dinara tiskala je tiskara Zrinski iz Čakovca, a ostale je tiskala švedska tvrtka Tumba Bruk.
Prihvatajući pravne akte koje je izdavao, sugerirao i naređivao Franjo Tuđman i ostvarujući državnu politiku Republike Hrvatske, tijela Hrvatske zajednice Herceg-Bosne su propisale hrvatski dinar svojom službenom valutom na teritoriju Herceg-Bosne.
Svibnja 1993. deset zastupnika Zastupničkog doma Hrvatskoga državnoga sabora predložilo je izmjenu Zakona o Narodnoj banci Hrvatske, te izmjenu naziva hrvatske krune, nazivom kuna, uz objašnjenje da treba poštivati tradiciju te da „kruna i banica nikako ne odgovaraju mladoj republici“. Nakon više saborskih sjednica, u srpnju 1993. sa 70 glasova za, 21 protiv i 10 suzdržanih kuna je prihvaćena, tako da kruna nikada nije uvedena.
Zamjena novčanica i kovanog novca koji glase na dinare SFR Jugoslavije za novčanice hrvatskog dinara obavijalo se u omjeru 1: 1 u razdoblju od dana stavljanja u opticaj hrvatskog dinara do 31. prosinca 1991. godine (redovni rok). Građanima Republike Hrvatske na područjima i u naseljima u kojima zbog ratnih okolnosti nije moguće provesti zamjenu novca u redovnom roku, prognanicima i osobama na bojištima ili na putu omogućit će se naknadna zamjena u omjeru 1:1 pod uvjetima koje propiše ministar financija, a najkasnije 60 dana od dana stupanja na snagu ove odluke.
