Foto: Anto Magzan

Sajmište – zločini nad zarobljenim braniteljima i civilima

Domovinski rat Nove obavijesti Vijesti

Sajmište, to je područje Vukovara u kojem je poginulo najviše zapovjednika, gdje su se vodile najkrvavije i najteže borbe. Tu su se vodile borbe “prsa o prsa”, borbe za svaku kuću.  Sajmište doživljava napad od strane tenkova i pješadije iz smjera Negoslavaca i Petrovaca, te se spajaju s ostatcima paravojnih formacija u naselju Petrova gora.  Poginulo je preko 300 branitelja i zapovjednici Petar Kačić, Velimir Đerek i Ivan Poljak, dok su Damjana Samardžića, nakon okupacije Vukovara 18. studenog, odveli na Ovčaru, i od tada mu se trag gubi. Posljednji zapovjednik Sajmišta, Josip Tomašić jedini je preživio rat, ali je od posljedica ranjavanja i boravka u logoru preminuo 2004. godine na kućnom pragu.

Sajmište je u rujnu 1991. godine imalo 450 branitelja. Nitko nije htio dobrovoljno doći na ovo područje jer se pročulo kolika je smrtnost, tako da je uz HOS većinu posla odradila i vojna policija 204. brigade. Zabilježen je i dolazak 34 varaždinska policajca 11. rujna, od kojih je čak 15 izgubilo živote na Sajmištu

Nakon što se obrana Sajmišta 17. listopada 1991. godine slomila, nad višestrukom nadjačanom armijom JA, srpskih pobunjenika, TO, dobrovoljaca iz Srbije i ostalih četničkih formacija, označio je i pad samog Vukovara, koji će uslijediti mjesec dana poslije.

Ono što je uslijedilo nakon što su Srbi zauzeli Sajmište je bio samo uvod onoga što će se dogoditi nakon okupacije cijelog grada.

Premlaćivanja zarobljenika, civila, silovanja nad muškarcima, ženama i djecom. Sve su to radili pijane hijene nakon okupacije naselja Sajmište. Protiv Zorana Ravančića, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku broj KO-DO-15/2021 od 15. lipnja 2021., pokrenulo je Kazneni postupak.

Rasprava pred županijskom sudom u Osijeku započela je 29. studenog 2021.

Rujna 1991. u Vukovaru, tijekom oružanog napada udruženih snaga tzv. JNA i srpskih paravojnih formacija na vukovarsko naselje Sajmište, kao pripadnik paravojne formacije odred “Petrova Gora” postupio protivno pravilima međunarodnog običajnog ratnog i humanitarnog prava o zaštiti civila. Tereti ga se da je tijekom napada došao do kuće u Ulici Svetozara Markovića broj 256, u kojoj se u podrumskim prostorijama sklonilo više civila, te je zajedno s još desetak pripadnika navedenog odreda prijeteći bacanjem bombi u podrum, istjerali na dvorište sve osobe iz podruma, među kojima su bile i tri ženske osobe s djecom (1988., 1989., 1983. i 1983.). Tereti ih se da su muškarcima (1964., 1967., 1958., 1958., 1954., 1956. i 1936.) zapovjedili da legnu na zemlju licem prema tlu te su ih na dvorištu, pred ženama i djecom, svi zajedno zlostavljali udarajući ih rukama, nogama i kundacima pušaka po glavi i tijelu, pri čemu su oštećenog muškarca (1958.) uhvatili za kosu i udarali mu glavom o beton. Kada je oštećenikovo dijete (1983.) uplašeno navedenim prizorom počelo glasno plakati, okrivljenika se tereti da je prišao u neposrednu blizinu djeteta te joj uperio cijev puške u glavu i zaprijetio joj. Okrivljenik se potom ponovno pridružio ostalim pripadnicima odreda i nastavio udarati njezinog oca i ostale muškarce koji su ležali na tlu, a kada su ih prestali tući, uz prijetnju oružjem su ih istjerali iz dvorišta te ih proveli niz Ulicu Svetozara Markovića prema predjelu tzv. Gelesove dole gdje su sve dovedene muškarce, osim jednog muškarca (1936.), nepoznati pripadnici srpskih paravojnih formacija istog dana lišili života hicima iz vatrenog oružja. Navedeni muškarac (1936.) je preživio te se uspio vratiti u jednu kuću, ali su i njega narednih dana nepoznati pripadnici srpskih paravojnih formacija ubili u blizini pruge u Proleterskoj ulici.

optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KO-DO-15/2021 od 15. lipnja 2021

Izjava o ratnim zločinima nad civilima postoje, ali se do danas Oni koji su zločine počinili, ne procesuiraju. Koji je razlog tome, sami zaključite.

Na portalu vojna povijest, autorica Marina Butorac razgovarala je s jednom žrtvom ratnog zločina, a tekst postavljam u cijelosti ;

Imala je tek 23 godine, nešto starijeg muža i petogodišnjeg sinčića. Imala je zapravo početak života. I onda je odjednom oko sebe imala taj užasni rat… – Sin je bio s mojom obitelji na Mitnici. Obolio je od astme pa sam krenula po lijekove. Došla sam do Sajmišta. Ulice su bile puste. Nigdje žena, djevojaka… Došla sam u sanitet i ostala pomoći. Nekoliko dana poslije vratila sam se u podrum. Dijete me trebalo – pripovijeda. Onda su došli po nju. Pitali su gdje joj je muž, gdje je otac, gdje brat. Bio je tu i otac njezine školske prijateljice. Jedan joj je kazao: – Nas dvoje ćemo se družiti. Ubili su joj i tetka, nije znala hoće li tetino srce to izdržati, te njih odveli u Velepromet. Snaha njezine tete već je bila silovana, a neki je vojnik, misleći na nju, dobacio: – Ova ostaje za zabavu. – Htjela sam samo da granata padne na Velepromet i sve uništi – s mukom se prisjeća. A onda je došao i taj dan. Pozvali su je i rekli joj da se spremi jer nekom oficiru mora ići prati rublje. Smjestili su ju u kamiončić, spustili ceradu i odvezli do neke kuće. Tu je ribala uniformu i plakala. – Idi se istuširati – naredili su joj. Tada je počeo pakao, i trajao danima, sve dok nije razmijenjena. – Ne, ni dan-danas nije mi dobro. Želim biti majka, žena, a… Tu prekida priču, grca u suzama koje se slijevaju niz njezino lijepo lice. Tarući suze, s mukom još uspijeva prozboriti da nije imala podršku obitelji i da su njih, žene silovane u Domovinskom ratu, dojučerašnji prijatelji i znanci gledali kao kurve jer su – šutjele.

Njezini zlostavljači, kaže, još nisu osuđeni. Sudski postupak traje. Jednog je vidjela kad se nakon mirne reintegracije vratila u Vukovar. Bio je pred vratima katastra. – Počela sam urlati! Zaletjela sam se u njega i počela ga udarati kišobranom. – Jesi li ti normalan!? – vrištala sam, a on je pobjegao. – Eto, to je moja priča – završava. Izgovorila ju je, koje li simbolike, baš na Dan žena koji, kako sama kaže, više nema zašto slaviti. – Zločinci i žrtve žive. – piše Marina Butorac za vojna povijest- večernji.

U današnjoj Sudskoj praksi, za optuženice protiv zločinaca kojima je u sudskim postupcima dokazana krivnja, bila ona djelomična ili kao jedinstvena, sud daje minimalne kazne. Kao primjer, navest ću jedan slučaj u kojem je sutkinja Strinić dala svoje objašnjenje.

U ovom primjeru radi se o optuženom Nikoli Vuletiću, zapovjedniku vojne policije JNA, za počinjenje ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, osuđen je u odsutnosti na 5 godina zatvora.

U ovom postupku nije bilo sporno da je tijekom druge polovine mjeseca prosinca 1991. šire područje Dubrovnika bilo okupirano od strane JNA. Iz iskaza svjedoka oštećenika-žrtvi proizlazi kako su oni kao pripadnici rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske u drugoj polovini prosinca 1991. od strane pripadnika JNA zarobljeni u mjestu Gromača u Dubrovačkom primorju. Svi navedeni zarobljenici imali su status ratnih zarobljenika, koji se kao takvi štite odredbama III. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Okrivljenik je imao zapovjedne ovlasti u hijerarhiji zapovijedanja, a što proizlazi iz iskaza ispitanih oštećenika-žrtava pa je on u okviru svojih ovlasti znao da će biti počinjeno, odnosno da je počinjeno kazneno djelo, obrazložila je sutkinja.

Sve su žrtve navele kako ih je osobno Nikola Vuletić (dvojica su ga prepoznala u istrazi na fotografijama) prilikom ispitivanja tukao, prijetio im i vrijeđao ih, a jedan od njih je kazao i da su ga tukli palicama i da su mu čizmom “stukli” prsni koš, gazili ga kad bi od udaraca pao na tlo te mu slomili nos i prste na lijevoj nozi. Zarobljenik koji je “pao u ruke” JNA zajedno sa svojim bratom posvjedočio je kako su oni tada bili u civilu, no da su neprijateljski vojnici dobro znali da su oni pripadnici MUP-a te da su čak znali i broj puške kojom su bili zaduženi

Vijeće je okrivljeniku kao olakotne okolnosti cijenilo okrivljenikovu neosuđivanost te činjenicu što je od počinjenja kaznenih djela prošlo više od 31 godine. Kao otegotne okolnosti vijeće je okrivljeniku cijenilo činjenicu što su počinjenjem djela nastupile teške posljedice, budući da su oštećenici-žrtve zadobili tjelesne ozljede i neki od njih posljedično invaliditet, kao i da žrtve grubog fizičkog i psihičkog zlostavljanja i danas trpe posljedice, kao i bezobzirnost te ustrajnost pri počinjenju kaznenog djela i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra.

Obrazloženje o svojoj presudi sutkinja Strinić.-dokumenta

Iz navedenog obrazloženja može se zaključiti da je dovoljno da se zločinci samo dugi niz godina trebaju skrivati, odugovlačiti i izbjegavati suđenje pa će protekom tog vremena njima biti izrečena blaga kazna neovisno o strahotama zločina koje su počinili i patnjama žrtava.

Zakonska odredba da ratni zločini ne zastarijevaju, ovakvim presudama, gubi svaki smisao.

Odgovori