Vitez je pisao poeziju za djecu i odrasle, stvarao slikovnice i drame, te prevodio poznata književna djela s ruskog, francuskog i slovenskog jezika. Osim toga, surađivao je s brojnim književnim časopisima, a pjesme su mu prevedene na gotovo sve europske jezike.
Grigor Vitez rodio se 15. veljače 1911. godine pod imenom Grigorije u obitelji srpskoga podrijetla, kao dijete Ane i Teodora Viteza. O svojem je obiteljskom podrijetlu pisao u knjizi Ahmeta Hromadžića “Dječji pisci o sebi“. Majka Grigora Viteza prezivala se Milosavljević, a njezini su preci došli u Slavoniju iz Bosne krajem 17. stoljeća. S očeve strane preci su došli iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih kotara ili Bukovice, a nosili su prezime Alavanja. Jedan od Alavanja koji je došao u okučanski kraj od Marije Terezije dobio je počasni naslov viteza, i to je kasnije uzeto kao prezime.
Odrastao je u tipičnom slavonskom multietničkom selu. Njegova obitelj bila je mnogočlana i bavili su se zemljoradnjom. Imao je dva starija brata (Joco i Savo) i jednog mlađeg (Pero). Bez oca je ostao kao predškolarac, pred početak Prvog svjetskog rata. Osnovnu školu završio je u Okučanima, a gimnaziju u Novoj Gradiški. Prve dvije pjesme napisao je kao maturant. Krajem 20-ih godina 20. stoljeća, upisao je učiteljsku školu u Pakracu, nakon koje je stekao zvanje učitelja. Prvo radno mjesto kao učitelj imao je u selu Slobodna Vlast pokraj Đakova, nakon čega dobiva premještaj u Voćin, gdje upoznaje svoju suprugu Elizabetu Perlik, te se tu i vjenčavaju.
Početkom Drugog svjetskog rata, dobiva premještaj u Gornji Vakuf, a nakon toga u Golince pokraj Donjeg Miholjca. Nedugo zatim, pridružuje se partizanima, kojima je vodio učiteljske tečajeve, kako bi bili educirani nakon rata predavati u školama. Poslije rata radio je u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu, te kao urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1957. pokreće knjižnicu “Vjeverica“, u okviru koje je objavljeno oko 500 naslova za djecu. Tijekom 50-ih godina 20. stoljeća bio je tajnik Društva književnika Hrvatske. 60-ih godina 20. stoljeća zdravstveno stanje mu se naglo pogoršalo. Kralježnica mu je bila nepovratno oštećena. I pokraj toga, stvarao je prikovan za krevet. Umro je 23. studenoga 1966. godine, a pokopan je u rodnom Kosovcu.
Kad bi drveće hodalo, Šume bi se razilazile na sve strane. Drveće bi hodalo, A mahale njihove grane. Kad bi drveće hodalo, I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima, A možda bi i zaigrali malo sa igračima…
Napisao je :
- San boraca u zoru, Nakl. Navod Hrvatske, Zagreb, 1948.
- Pjesme, Zora Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb, 1950.
- Naoružane ruže, Kultura, Zagreb, 1955.
- Vesele zamke, Mladost, Zagreb, 1955.
- Prepelica, Prosvjeta, Zagreb, 1956.
- Lirika o Slavoniji, urednik, Slavonija danas, Osijek, 1956.
- Povjerenje životu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1957.
- Sto vukova, i druge pjesme za djecu, “Svjetlost”, Sarajevo, 1957. (1987.; 1990.)
- Perzijske bajke, Mladost, Zagreb, 1958.
- Kad bi drveće hodalo, Mladost, Zagreb, 1959. (1990.; Mozaik knjiga, 2015.)
- Kao lišće i trava: pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1960.
- Maksimir, Mladost, Zagreb, 1960.
- Iza brda plava: izbor pjesama za djecu, Matica hrvatska, Zagreb, 1961.
- Hvatajte lopova, “Svjetlost”, Sarajevo, 1964.
- Gdje priče rastu, Mladost, Zagreb, 1965. (1978.)
- Zekina kuća, Mladost, Zagreb, 1965.
- Nevidljive ptice, Mozaik knjiga, 2002.
Akademski hrvatski kipar Lujo Loznica mu je nakon smrti 1967. godine, izradio nadgrobni spomenik „Tri tulipana“.
(Hrvatska enciklopedija)
