Macelj je najveće stratište komunističkih žrtava na području Republike Hrvatske s do sada točno utvrđenim brojem od 1247 ekshumiranih žrtava.
Macelj (također Maceljsko gorje), brdovito područje u graničnom području Hrvatske i Slovenije.
Nakon što je završio Drugi svjetski rat u svibnju 1945. godine, Titovi partizani zarobljene vojnike i civile sprovodili su iz Bleiburga prema Krapini, nadajući se da će dolaskom do svojih krajeva, vratiti se svojim domovima.
To je bio Križni put više desetaka tisuća zarobljenika.

Dolaskom do maceljskih šuma, kolona je preusmjerena u šumu, gdju su partizanski heroji hladno likvidirali tisuće hrvatskih civila, katoličkih svećenika i vojnika. Nakon toga, maceljska je šuma proglašena Titovim lovištem. U vrijeme komunizma ovamo se nije smjelo zalaziti, a o ovim se partizanskim zločinima moralo šutjeti. No strašni zločini nisu nikada zaboravljeni, samo su strahom bili u narodu zatomljeni.
Tih dana bez suda i milosti ubijeno je, uz prethodno mučenje, tisuće nevinih ljudi i bačeno u mnogobrojne jame maceljske gore.

Šutnja o njima prestaje s utemeljenjem samostalne demokratske hrvatske države 1990. godine.
Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić na stratištu “Lepa Bukva” 9. lipnja 1991. prvi je put služio svetu misu za sve žrtve Križnoga puta i javno je progovorio o ovim zločinima o kojima se do tada moralo šutjeti, po cijenu života. Na položaju Lepa Bukva 24. lipnja 1992. g. Državna komisija Hrvatskog sabora započinje istraživanja. Ukupno su na području Macelja istražene 23 jame i pronađeni zemni ostatci 1.163 osoba. Državna komisija istraživala je i stratište na Ilovcu, a nije istraživala Smiljanovu grabu kao ni neka druga stratišta. Oko 130 jama ostalo je neistraženo. U šumarskoj kući bivšega vlasnika Freudenreicha, kasnije poznatijoj kao Titovo lovište, u bunaru su također pronađene ljudske kosti.
Iz nepoznatih razloga u kolovozu 1992. komisija je naglo prekinula sva istraživanja, koja se do danas nisu nikada nastavila.
Smatra se da je na Macelju stradalo od 12 do 13 tisuća žrtava, po izjavi partizanskoga stražara Mladena Šafranka, pokajnika koji je pokazao mjesta smaknuća. On je spasio domobranskoga časnika Frana Živičnjaka, koji je svojim zalaganjem od 1990. do1998. razotkrivao strahote Macelja i zapisao svoja i Šafrankova svjedočanstva.
Nalazi i zapisnici Državne komisije ukazuju da su iskopane žrtve na Macelju prije smrti bile vezane žicom, a usmrćivane su udarcima šumarskih sjekira u lubanju ili metkom u potiljak. Svjedoci i pisani dokumenti potvrđuju i mučenja prije usmrćivanja. Iz četiri jame na ovome stratištu od 174 zemna ostatka pronađeni su i ostatci 21 svećenika i bogoslova. Vjerodostojan dokument opisa stradanja 21 svećenika nalazi se očuvan u Kronici Franjevačkoga samostana u Krapini upisima od travnja do lipnja 1945. Također tu se nalaze i neki očuvani predmeti tih svećenika.
Posmrtne ostatke, njih 1.163 iskopanih iz maceljske šume, dostojno su pokopani 22. listopada 2005., 12 godina nakon što su pronađeni, u novo izrađenoj grobnici, a pokop je vodio nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić i prvi varaždinski biskup Marko Culej, uz koncelebraciju tridesetak svećenika iz raznih krajeva Hrvatske.
Dok se redovito u Hrvatskoj neovisnoj i samostalnoj državi, koja je stvorena na muci i krvlju hrvatskog naroda 1991. godine, obilježavaju žrtve ustaškog režima, žrtve komunističkog režima nad Hrvatima ostaje skriven, a žrtve s Križnog puta bez dostojanstva i poštovanja ostaju ležati u maceljskim jamama. U Hrvatskoj se mnogi političari u dane komemoracije obvezuju da će se jame istražiti i posmrtni ostaci dostojanstveno pokopati, ali te riječi se samo ponavljaju iz godine u godinu, s komemoracije do komemoracije, a žrtve komunističkog zločina ostaju i dalje nepoznate, u jamama pod brdovitoj maceljskoj šumi.
Danas je 32. godina od kada je Hrvatska samostalna, a naša samostalna i neovisna država Hrvatska je punopravna članica Europske unije kao i članica NATO Saveza. Rezolucija Vijeća Europe 1481, osudila je zločine totalitarnih komunističkih režima na međunarodnoj razini, koje su uključivala ubojstva i pogubljenja, kako individualna tako i kolektivna, umiranje u koncentracijskim logorima, smrt od gladi, deportacije, mučenje, prisilni rad i druge oblike kolektivnog fizičkog mučenja, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma.
Također, u rezoluciji 1481 točka 8, piše: Usto, Skupština je mišljenja da još uvijek žive žrtve zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi, ili obitelji tih žrtava, traže sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji.
Dakle, žrtve treba dostojanstveno pokopati, počinitelje istražiti, procesuirati i kazniti, mlade naraštaje upoznati o zločinima komunističkog režima, tako kaže Vijeća Europe, a zašto Hrvatska Vlada nema interes i suosjećajnost za Hrvatske mučenike? Koliko se još Vlada mora promijeniti da se napravi ono što se trebalo, u najmanju ruku iz moralnih i vjerskih razloga, još devedesetih godina.
Što je Tito mislio o Hrvatskoj i Hrvatskoj samostalnosti, može se vidjeti na videu ispod ovoga teksta.