Ljiljan iz divljine: Svetica koja je ljubavlju pobijedila bol – priča o Kateri Tekakwithe

Nove obavijesti Vijesti Vjera

U srcu netaknute divljine sjevernoameričkih šuma, gdje rijeke šapuću vjekovne tajne, rađa se priča o svetici čija je duša bila nježna poput latica ljiljana, a snaga veća od svih oluja njezina vremena. To je priča o Kateri Tekakwithe – “Ljiljanu Mohawksa”, prvoj svetici sjevernoameričkih domorodaca, čiji život svjedoči o neugasivoj vjeri i tihoj, ali moćnoj svetosti.

Kateri je rođena 14. srpnja 1656. (ne 1680., kako se katkada pogrešno navodi) u tvrđavi Mohawk u Ossernenonu, današnjem Auriesvilleu u saveznoj američkoj državi New York. Kći Mohawk ratnika i katoličke Algonquinske žene, njezin život već od početka bio je raspet između dvaju svjetova – domorodačke tradicije i kršćanske vjere. Kao četverogodišnjakinja, preživjela je smrtonosnu epidemiju velikih boginja koja joj je odnijela roditelje i brata. Bolest joj je trajno narušila vid i ostavila ožiljke na licu, ali nije dotaknula njezino srce.

Od rane mladosti, Kateri je pokazivala duboku duhovnost i čistoću srca. Iako su joj se mnogi iz vlastitog naroda rugali i progonili je zbog kršćanske vjere, u njoj je rasla tiha, nepokolebljiva ljubav prema Isusu. Kad je u 19. godini života primila krštenje od isusovca oca Jacquesa de Lambervillea, na sam dan Uskrsa, dobila je ime Kateri – oblik imena Katarina, prema svetoj Katarini Sijenskoj.

Ono što je uslijedilo bila je životna kalvarija – ali i sveta pustolovina. Zlostavljana zbog svoje vjere i odbijanja dogovorenog braka, pobjegla je kroz šumu, pješačeći gotovo 200 milja do misije svetog Franje Ksaverskog u blizini Montreala, u naselju Sault Saint Louis (današnji Kahnawake). Tamo je našla svoju duhovnu obitelj.

Zavjetovala je djevičanstvo i posvetila se molitvi, postu i pomaganju drugima. U šumi je često klečala pred drvenim križem urezanim u stablo, razmatrajući Kristovu muku. Njezina pobožnost bila je nadahnjujuća, njezina tišina snažnija od svake propovijedi. Pomagala je nemoćnima, podučavala djecu molitvama, bila uzor čistoće i poniznosti.

Preminula je tiho 17. travnja 1680. u 24. godini života, izgovorivši na svom jeziku riječi: “Isuse, volim te.” Svjedoci tvrde da su joj nakon smrti čudesno nestali svi ožiljci s lica, ostavljajući trag nebeske ljepote – i svetosti.

Od tada do danas, Kateri Tekakwithe nije samo svetica domorodačkih naroda – ona je most između kultura, svjetlo nade u tami bolesti, siromaštva i odbacivanja. Papa Pio XII. proglasio ju je časnom 1943., a blaženom ju je proglasio sveti Ivan Pavao II. 1980. godine. Konačno, 2012. godine, papa Benedikt XVI. proglasio ju je svetom – prvu domorodačku sveticu sjevernoameričkog kontinenta.

Danas, njezin lik blista u crkvama, kipovima i slikama od Kanade do Meksika, a posebno je štuju ekološki aktivisti, siročad, prognanici i svi oni koji se bore za dostojanstvo života u skladu s prirodom i vjerom. Njezina duhovna baština uči nas da snaga ne leži u sili, nego u blagosti, da svetost nije u spektaklu, već u tišini pred Bogom.

Kateri Tekakwithe – ljiljan iz divljine, svijetli poput zvijezde iznad šuma koje su nekoć bile njezin dom. U svijetu ranjenom nasiljem, podjelama i zagađenjem, ona nas poziva da postavimo stvari u red – baš kao što to njezino domorodačko ime i znači.

Odgovori