Na današnji dan, 26. svibnja 1993. godine, u Busovači je svoj mladi život položio osamnaestogodišnji hrvatski branitelj Marinko Blažević. Njegova smrt postala je simbol tragedije, hrabrosti i odlučnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini da opstane unatoč višestrukim prijetnjama, okružen neprijateljima sa svih strana. Fotografija njegova odra, snimljena objektivom američkog fotografa Jamesa Masona, obišla je svijet, ostavivši dubok trag i podsjetnik na užase rata i snagu duha jednog naroda.
Sukob između Hrvata i Bošnjaka u Srednjoj Bosni, a osobito na području Busovače, započeo je nekoliko mjeseci ranije, 23. siječnja 1993. godine. Tog dana pripadnici Armije BiH postavljaju cestovnu zapreku u selu Kaćuni, na prometnici Kiseljak–Busovača–Travnik, čime započinje nova faza sukoba u kojoj se hrvatski narod našao stiješnjen između Armije BiH i srpskih paravojnih snaga. Na toj su barikadi istog dana brutalno ubijena četvorica pripadnika HVO-a, među njima i Ivica Petrović, zamjenik zapovjednika Vojne policije HVO-a u Busovači.
Hrvatski narod tada nije imao izbora. Morao se braniti, i to od dviju vojski — od snaga bosanskih Srba, koje su provodile krvavi plan etničkog čišćenja, ali i od nekadašnjih saveznika, pripadnika Armije BiH, s kojima su dijelili iste gradove, sela i živote. Primarni cilj HVO-a nije bio osvajanje, već obrana vlastitih ognjišta i zaštita civilnog stanovništva koje je svakodnevno bilo izloženo topništvu, pljački i prisilnom protjerivanju.
U toj borbi za goli opstanak, na prve crte obrane stajali su ne samo iskusni vojnici, već i mladići, gotovo djeca. Među njima je bio i Marinko Blažević. Tek punoljetan, ali već svjestan što znači boriti se za svoj dom i svoj narod, Marinko je stao rame uz rame s braniteljima i dao ono najvrjednije što je imao – svoj život. Poginuo je na položaju u Busovači, u izravnom sukobu s postrojbama Armije BiH, pripadnicima 333. brigade i 3. bataljona jajačke 305. brdske brigade.
Fotograf James Mason tada je dokumentirao ratne strahote koje su katolički Hrvati prolazili u Bosni i Hercegovini. Njegove slike prikazuju ne samo razaranja i smrt, nego i neizmjernu hrabrost naroda koji je bio pritisnut s obje strane — od srpskih granata i bošnjačkog neprijateljstva.
Jedna od tih fotografija, upravo ona s tijelom poginulog Marinka Blaževića, svjedočanstvo je o nepravdi, ali i veličini ljudske žrtve. Ona je opomena i poziv na čuvanje povijesne istine, bez koje nema pravde ni pomirbe.
Danas, više od tri desetljeća kasnije, ime Marinka Blaževića ne smije pasti u zaborav. Kao ni ime Ivice Petrovića. Kao ni tisuće drugih mladića i djevojaka, koji su pod hrvatskim stijegom branili svoje kuće, crkve, škole i snove. Branili su identitet jednog naroda koji je samo želio ostati svoj na svome.
Nažalost, prečesto se događa da se o tim žrtvama šuti, da se njihova imena brišu iz udžbenika, a njihovi križevi prekrivaju zaboravom. No, kako kaže jedan stih koji i danas odzvanja među onima koji pamte:
”Zalud heroji povijest pišu, kad nađu se oni što istinu brišu,
da Herceg-Bosna je sinove dala, a danas joj nema ni riječi hvala!”
Dužni smo sjećati se. Dužni smo govoriti istinu. Dužni smo braniti uspomenu na one koji su pali kako bismo mi danas živjeli u slobodi. I dokle god budemo govorili ime Marinka Blaževića, dotle će živjeti i duh otpora, vjere i ponosa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Foto: James Mason
