Dana 17. travnja 1941. godine, Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je bezuvjetno pred nadmoćnim snagama Trojnog pakta. Ovaj događaj označio je kraj kratkotrajnog, ali intenzivnog sukoba koji je trajao samo 11 dana.
Na početku invazije 6. travnja, vrh jugoslavenske vojske tvrdio je da se može suprostaviti neprijatelju. Međutim, to se od početka pokazalo iluzornim. Već u prvim danima rata pokazalo se da Vrhovna komanda, na čelu s generalom Dušanom Simovićem, ne kontrolira stanje u vojsci koja se ubrzano raspadala po nacionalnom ključu.
Novi šok uslijedio je 10. travnja kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska te su uslijedila mnogobrojna dezerterstva i predaje cijelih vojnih postrojbi. Da bi spriječio potpuno rasulo, ne samo vojsci, već i u vladi, Simović izjavljuje da ima puno povjerenje u moralnu snagu vojske i naroda i da vjeruje u prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom.
Međutim, samo dan nakon te izjave, 13. travnja, njemačke snage probile su posljednju liniju obrane kod Konjanika i ušli u Beograd. Članovi vlade napustili su Beograd u zadnji tren i sklonili se u Nikšić. Ondje ih je zatekao novi šok kada su saznali da je kralj Petar II. Karađorđević već odletio za Grčku.
Na jugoslavenskoj strani počela su međusobna optuživanja tko je kriv za tako munjeviti slom. Neki ministri za sve su optuživali Hrvate prozivajući ih za izdaju. Vladu su već prije napustili hrvatski članovi, osim Ivana Šubašića, te muslimanski predstavnik Džafer Kulenović.
Na posljednjoj sjednici vlade, 15. travnja, odlučeno je da Kraljevina Jugoslavija neće kapitulirati kao država već će se samo vojska predati. Ministri su otišli u egzil da se pridruže kralju i osnuju vladu u izbjeglištvu. Nakon toga se okrnjena vlada, zajedno s generalom Simovićem, zaputila u Grčku ponijevši sa sobom zlatne rezerve.
Dva dana kasnije, 17. travnja, opunomoćenik Kraljevine Jugoslavije general Danilo Kalafatović u Beogradu je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju. Time je prihvaćeno da čitava jugoslavenska vojska bude odvedena u zarobljeništvo. Među zarobljenim vojnicima se pričalo o izdaji, a pristalice Kraljevine govorile su: “Ni kraćeg rata, ni veće sramote”.
Ubrzo potom započelo je komadanje Jugoslavije između sila pobjednica (Njemačke, Italije, Mađarske, Rumunjske i Bugarske).
(povijest.hr)