Komemoracija u spomen žrtvama komunističkog zločina na Spomen području Crni potok

Hrvatska Povijest Međuratno razdoblje Nove obavijesti Vijesti

Našice, 15. lipanj 2024 – Danas se navršava 79. godina od stravičnog zločina partizanskih odreda, u kojem su na najokrutniji način, bez suda, poubijali oko 1.600 vojnika, civila i zarobljenih i ubijenih u lipnju 1945. godine. Neki izvori tvrde da ih je bilo znatno više, oko 5.000. Tradiciju komemoriranja uz održavanje svete mise za sve stradalnike na ovom svetom Spomen području utemeljili su Grad Našice, Franjevački samostan , Udruga ratnih veterana hrvatski domobran Našice, Udruga za Hrvatsku povijest Našice i ogranak Matice Hrvatske.

Svečanosti komemoracije i polaganju vijenca z, prisustvovali su izaslanica predsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja, Ivana Horvat, voditeljica službe za obilježavanja grobnica i za suradnju organizacijama civilnog društva, izaslanik župana Osječko-baranjske županije, Vanja Prošić, vijećnik Osječko-baranjske županije, gradonačelnik Grada Našice Krešimir Kašub, vijećnici Grada Našice i mjesnih odbora Našice, predstavnici Općina , predstavnici političkih stranaka, izaslanici ogranaka Hrvatskog domobrana iz cijele Hrvatske, Slatina, Orahovica, Osijek, Valpovo, Petrinja , Virovitica, Kutina, Požega, Popovača, HDPZ Osječko-baranjske županije i Grada Đakova, Hrvatsko žrtvoslovno društvo Zagreb, Veteranska udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske, Udruga “Put, istina i život “iz Ruševa, UHDDR Belišće, Udruga žrtve za Hrvatsku Osijek, Udruga SJP ORAO Našice, Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, te hodočasnici.

DSC_3630

Organizator komemoracije Marko Tomić poziva na istinu i pravdu u sjećanju na žrtve Drugog svjetskog rata i poraća

Na današnjoj komemoraciji, Marko Tomić, organizator događaja, istaknuo je važnost otkrivanja i dokumentiranja istine o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Naglasio je da “samo istina oslobađa i rasvjetljava tamu te vodi nas u susret slobodi, pravdi i objektivnoj spoznaji.”

Služba za prikupljanje, obradu i istraživanje saznanja traga za podacima koji će dokumentirati povijesne događaje skrivene u šumama naše Domovine, Europe i Svijeta. Tomić je govorio o potresnim prizorima poratnih događaja, o mnoštvu tijela pokrivenih granjem i zemljom te osobnim predmetima žrtava rasutim po području.

Govoreći o tragičnoj sudbini nenaoružanih Hrvatskih mladića i muževa nakon povratka iz Bleiburga, Tomić je opisao kako su ih pratili i ubijali pripadnici Narodne oslobodilačke vojske (NOV), koja “nije bila ni narodna ni oslobodilačka.” Spomenuo je bolne krike i jauci koji odzvanjaju šumom i u srcima prisutnih.

Područje je bilo prepuno osobnih predmeta žrtava, kao što su sličice, molitvenici, dokumenti, obiteljske uspomene i ostalo. Nitko ne zna točno koliko je ovdje ljudi ubijeno. Temeljem vjerodostojnih svjedočenja ubijani su vatrenim oružjem, ali i motikama, vilama i sjekirama, koje su zatekli očevici dolazeći u strahu i tajnosti na mjesto zločina. Pucnjava se čula u Zoljanu i Seoni, a do prvih kuća dopirali su jauci nesretnika, za kišnih dana ovaj šumom okruženi Crni potok pretvarao se u Krvavi potok”

Ovo spomen područje, natopljeno krvlju žrtava komunističkog režima, svjedoči o nedužnim osobama kojima je uskraćeno ljudsko dostojanstvo i pravo na život. Crno potočka tragedija, dugo prešućivana, otkrivena je nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske. O njoj su pisali Ante Čulić, Đuro Mikašek i Branko Kranjčer, tražeći istinu s ciljem osude zločina.

Ove žrtve nitko nikad nije popisao, ali dopustite mi da pročitam imena onih za koje znamo da su ovdje ubijeni, s područja bivše Općine Našice. Ubijeni iz Đurđenovca su : Milan Gašparović, Mijo Došen, Martin Baško, Josip Grahovac, Dragan Grahovac, Ivica Tic, Antun Pipek, Mijo Špek, Božo Žarković i Đuro Kalamiza. Iz Brezika; Stipe Mekić. Iz Našica; Josip Ivan. Antun Divljanović i Ivan Ušak iz Donje Motičine. Te Beno Peić iz Klokočevaca.”

Čuvajmo spomen na nedužne žrtve da se zlo nigdje i nikada ne ponovi,” zaključio je Tomić, pozivajući na sjećanje na one koji su ovdje ubijeni.

Prigodnim govorom obratio se i gradonačelnik grada Našice, dr. veterine Krešimir Kašub,  ističući slobodu i suverenost Republike Hrvatske kao plod velikih žrtava. Naglasio je težinu izražavanja nacionalnog identiteta u prošlosti te važnost sjećanja na žrtve Domovinskog rata i one iz 1945. godine.

Republika Hrvatska počiva na žrtvama koje su voljele svoju domovinu, a posebno se prisjećamo onih s Crnog potoka,” rekao je gradonačelnik Kašub, dodajući kako je naša dužnost prenositi te vrijednosti obiteljima i mladima kako se povijest ne bi ponovila.

Izrazio je zadovoljstvo prisutnošću župnika, naglašavajući ulogu vjere u očuvanju nacionalnog identiteta i suočavanju s izazovima.

Misno slavlje za sve poginule i mučki ubijene hrvatske mučenike i domoljub, kako na Crnom potoku, tako i širom lijepe naše u 2. Svjetskom ratu i poraću, i u domovinskom ratu, predvodio je  vlč. Perica Matanović, uz vlč. Goran Mitrović iz Markovca i vlč. NIkola Jušić iz Đurđenovca.

Velečasni Perica Matanović o iscjeljenju duše i srcu kroz oprost i kršćanske vrijednosti

U svojoj propovijedi, velečasni Perica Matanović pozvao je vjernike da potraže iscjeljenje ne samo tijela već i duha, zagovarajući oslobađanje od misli o osveti i mržnji. Naglasio je važnost oprosta i molitve za one koji nas ne vole ili ne cijene naše mišljenje, podsjećajući da nas kao kršćane liječi Isus Krist svojom riječju koja budi nadu i ljubav.

Velečasni je istaknuo kako se moramo izdići iznad zla ovoga svijeta te kako se jačamo na Euharistiji kao izvoru ljubavi i vječnosti. Uspoređujući kršćanski put s primjerom dva razbojnika razapeta s Isusom, objasnio je važnost priznanja vlastitih grijeha i traženja Isusove milosti za ulazak u Kraljevstvo nebesko.

U završnom dijelu propovijedi, velečasni Matanović kratko je podsjetio na pismo hrvatskih biskupa povodom pedesete obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, ističući ga kao dokument koji ostaje za pamćenje i podsjetnik svima nama na važnost kršćanskih vrijednosti u našim životima.

U tom dokumentu stoji :

 Mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od zapadnih Saveznika. Spomen tog stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uz “Križni put”. Još više, taj je svibanj – za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija – dolaskom marksističkoga totalitarnog sustava za nas značio nov početak progona, zatvora, ubijanja nevinih ljudi. Mnogi su stradali samo zato što su katolici, što su katolički svećenici, redovnici i redovnice, što su katolički biskupi. Taj martirologij optužba je krvnika, ali on je još više – slava Kristove Crkve.

Poslijeratne su žrtve, međutim, samo nastavak stradanja koja su, posebno u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, obilježila ove prostore od travnja 1941. do svibnja 1945. godine kada je ovdje bjesnio drugi svjetski rat. Hrvatski se narod u težnji za slobodom našao pod udarom snaga koje su mu to poricale i okrutno ga uništavale provodeći velikosrpski politički program. Stradanje hrvatskog stanovništva, uništavanje čitavih naselja, mučenje i ubijanje civilnoga, nenaoružanoga naroda obilježilo je te ratne godine zločinima i okrutnošću velikih razmjera. S druge su strane postupci režima u Hrvatskoj, osnovani na ideologiji rasne i nacionalne isključivosti, provodili osvetu i prouzročili žrtve koje se ne mogu opravdati obranom, već se moraju nazvati zločinima. Tako su oružani sukobi i zločini ostavili velik broj žrtava i strašna razaranja. Broj poginulih i ubijenih svih strana zahvaćenih ratom penje se na više stotina tisuća, kako iznose trijezni i objektivni proučavatelji toga našeg tragičnog razdoblja, premda priznaju da njihovo proučavanje još nije dovršeno.

Nama se tek sada, u slobodi, nakon što je prestao monopol nad povijesnom istinom, otvara mogućnost odati dužnu počast svim žrtvama. Kroz prošlih pedesetak godina javna se počast odavala samo žrtvama jedne strane. Druge se žrtve nisu smjele spominjati; bilo je opasno i znati da su postojale. Mi stoga danas javno molimo za te naše sunarodnjake, pripadnike hrvatskoga naroda, sinove i kćeri Katoličke Crkve. U mislima obilazimo poznate i nepoznate masovne grobnice, posijane širom domovine, i u duhu kršćanske vjere molimo vječni pokoj svima nastradalima. Time ujedno smirujemo i duše živih: rodbine, prijatelja, sunarodnjaka, svih poginulih. Božjim milosrđem liječimo duše ranjene okrutnošću i, nepravdom koja im je nanesena da iz njihova srca ne bi izvirala mržnja i misao na osvetu. Vjera da su pokojni u Božjem miru, pomiruje i ljude međusobno.

Suprotni stav prema žrtvama rata koji se kod nas sustavno i službeno provodio kroz pedesetak godina, po kome su žrtve samo na jednoj strani a krvnici samo na drugoj strani, raspaljivao je osvetničke misli i nakane, o čemu tako tragično svjedoče i sadašnje žrtve rata nametnutog Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako naše ratno poglavlje nije završeno pred pedeset godina, kao kod drugih naroda. Duhovi se nisu razoružali. U povijesnom času, kada je nakon komunizma trebalo poštovati izrečenu volju naroda, pribjeglo se sili oružja da se zadrži dominacija. Krvoproliće je opet buknulo da nas svojim posljedicama prati za duge godine koje nadolaze, ako li se nepravde ne isprave i ako li se smisao života i smrti, krivnje i opravdanja ne potraži na Kristovu putu: u njegovoj osobi, u njegovu djelu, u njegovoj riječi.

Mi ćemo stoga u ovoj obljetnici, ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, odati kršćansku počast svim žrtvama, u prvom redu žrtvama drugoga svjetskog rata, ali i žrtvama današnjim, kao i onima koje su prethodile drugome svjetskom ratu na našim prostorima te ispunile krvlju i suzama gotovo čitavo naše dvadeseto stoljeće. Molit ćemo vječni mir svima nastradalima. Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.


Partizanski poslijeratni zločini u Crnom potoku kod Našica počinjeni su u lipnju 1945., dakle, nakon završetka Drugog svjetskog rata.  Lokacija Crni potok nalazi se jugozapadno od Našica između sela Zoljan i Gradac Našički u šumovitom predjelu Krndije neposredno u zaleđu tvornice cementa Našicecement d.d. 

U jeku pobijede, partizanski odredi istog su dana likvidirali sve one za koje su smatrali da su surađivali sa Njemačkim okupatorom ili pripadnicima oružane sile NDH . Ipak, njih 1.600 su zatvorili po raznim zatvorima, podrumima ili nekim mračnim i skrovitim mjestima, tako da bi ih u jednoj noći oko 3 sata , sredinom mjeseca lipnja 1945. godine odveli zavezane žicom u šumski predio između mjesta Zoljana i Seoona , (sada je tamo smještena (Našička cementara), te ih ubili. Bez osude i prava na obranu, svi su bili “krivi” i preko noći od strane partizanske 6. ličke osuđeni na smrt . Broj od 1.600 žrtava ubijenih na Crnom potoku nije konačan, jer su se toj grupi te večeri , a tako i danima poslije priključivali i druge grupe, iz raznih kolona i logora. Iz jedne je kolone izdvojeno 700 ljudi koji su se kretali iz Slatine preko Kutjeva .. ” Konačan broj predviđa se da bi mogao biti oko 5.000 osoba.

Tajnu ovoga najtežega zločina u povijesti našičkog kraja komunistička vlast pokušala je očuvati strogom zabranom pristupa na to područje i tek nakon promjene vlasti početkom devedesetih godina izgrađeno je spomen obilježje. U organizaciji više udruga svake godine sredinom lipnja kroz veliki komemorativni skup uz služenje Sv.mise odaje se počast svim žrtvama ovog zločina.(wiki)

Po pričanju stanovnika iz Našičkog kraja, “U taj dio šume nitko nije mogao doći, bila je tamo postavljena “mrtva straža” do neke 1976 godine , kada je počela izgradnja Našičke cementare. I dan danas, lugari skupljaju kosti koje nalaze po šumi te ih odlažu kod spomen obilježja u “kosturnica” koja je promjera 2×2 sa 4 metara dubine. I ovih dana su pronašli par ljudskih kostiju koje su odložili na oltar . “

Svjedočanstva govore o potresnim prizorima poratnih događanja na ovome mjestu, o mnoštvu raspadajućih ljudskih tijela pokrivenih granjem s malo zemlje i raznesenim posmrtnim ostacima tragično preminulih Hrvata. Područje je bilo prepuno osobnih predmeta žrtava kao što su sličice, molitvenici, dokumenti, obiteljske uspomene… Nitko ne zna točno koliko je ovdje ljudi poubijano !

Temeljem vjerodostojnih svjedočenja ubijani su vatrenim oružjem, ali i motikama, vilama i sjekirama, koje su zatekli očevidci, dolazeći u strahu i tajnosti na mjesto zločina. Pucnjava se čula u Zoljanu i Seoni, a do prvih kuća dopirali su i jauci nesretnika. Za kišnih dana ovaj šumom okružen Crni potok pretvarao se u krvavi potok.

Dan sjećanja na poratna događanja vraća nas u sada već daleku, ali nezaboravnu prošlost kada je ovdje, nakon tragičnoga križnog puta i povratka iz Bleiburga, svoju Golgotu i smrt našlo mnoštvo nenaoružanih i po međunarodnom pravu zaštićenih hrvatskih mladića i muževa. Pratila ih je tzv. Narodnooslobodilačka, a u ovu šumu skrovito je dovodila po više stotina žicom vezanih zarobljenika, mučila ih i ubijala vatrenim oružjem, sjekirama i budacima pred vojnim vlastima Kotara Našice i pod partizanskim zapovjedništvom. Njihovi bolni krici, i jauci odzvanjaju i danas u šumoru ove krošnje, u našim srcima, mislima i molitvama.

Odgovori