Komemoracija u Ruševu: Sjećanje na žrtve partizanskih zločina i poginule branitelje

U subotu, 6. rujna, na mjesnom groblju u Ruševu održana je komemoracija u spomen na žrtve župe Ruševo i šire Đakovštine iz razdoblja 1941. – 1945. te poginule hrvatske branitelje iz Domovinskog rata. Događaj, koji je okupio brojne predstavnike državnih, županijskih i lokalnih institucija, organizirala je Udruga „Put, istina i život“. Cilj je bio odati počast svim nedužnim žrtvama – od onih stradalih u poraću Drugog svjetskog rata do sinova ovog kraja koji su položili živote u obrani Domovine 1990-ih.

Poginuli branitelji iz Ruševa

Ruševo je, poput mnogih slavonskih mjesta, u Domovinskom ratu platilo visoku cijenu slobode. Poginuli su:

Stipo Kovačić (13. 08. 1965. – 03. 01. 1992.)
Zdenko Fržuljević (27. 03. 1969. – 29. 04. 1992.)
Zoran Petrović (10. 02. 1972. – 27. 05. 1992.)
Drago Knežević (04. 11. 1963. – 30. 06. 1992.)

Njihova imena trajno su upisana u kolektivno sjećanje mještana i hrvatske povijesti.

Tragična povijest Ruševa (1945.)

Malo slavonsko selo, smješteno 6 kilometara južno od Čaglina, bilo je poprište strašnih događaja u travnju i svibnju 1945. godine. Prema dostupnim svjedočanstvima, partizanske jedinice ubile su u Ruševu čak 52 osobe. Žrtve su smaknute uz cestu, a preostali mještani morali su ih noću skupljati i potajno sahranjivati u zajedničku grobnicu na mjesnom groblju. Njihova imena, nažalost, nikada nisu u potpunosti utvrđena.

To je samo dio šireg vala komunističkih zločina koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata zahvatili cijelu Hrvatsku. Povjesničari procjenjuju da je od svibnja 1945. pa nadalje u zemlji ubijeno između 200.000 i 500.000 ljudi – razoružanih vojnika i civila. Tragičnu statistiku potvrdio je i sam Josip Broz Tito u govoru u Ljubljani 26. svibnja 1945., kada je izjavio: „Likvidirali smo 200 tisuća bandita, a još toliko ih zarobili. Stigla ih je ruka pravde.“

Okrutnost tih vremena potvrđuje i rečenica upućena Aleksandru Rankoviću u svibnju 1945.: „U novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati će samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame.“

Predsjednica Udruge, Put, istina i život, Andrijana Plavi, u prigodnom obraćanju istaknula je kako su hrvatski branitelji u povijest ušli kao pobjednici, jer su u najtežim trenucima Domovinskog rata, unatoč nedostatku oružja, pokazali neizmjernu hrabrost, ljubav i ponos.

“Hrvatski branitelji u povijesti su zapisani kao pobjednici. Četiri godine velikosrpske agresije, pune smrti, razaranja i strepnje, ojačale su hrvatsku vojsku i policiju, koje su od našeg zapovjednika i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana dobile zadaću da okončaju okupaciju Hrvatske. Oslobodili su okupirana područja i svojem narodu podarili slobodu.

Domovinski rat bio je prekretnica u našim životima. Hrvatski branitelji imali su malo oružja, ali su bili osnaženi ljubavlju i ponosom – osobinama koje neprijatelj nikada nije imao. Znali su za što i za koga se bore. Od srca im velika hvala.

Zato naglašavam: “Poginule hrvatske branitelje nemamo pravo i ne smijemo nikada zaboraviti!”, poručila je predsjednica Plavi.

Odavanje počasti žrtvama

Na komemoraciji u Ruševu vijence su položili brojni predstavnici: Roditelji i obitelji poginulih, umrlih i nestalih hrvatskih branitelja, izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, gospođa Marina Štimac, voditeljica područnog odjela Požega, županica Požeško-slavonske županije gospođa Antonija Jozić, načelnik općine Čaglin gospodin Dalibor Bardač, izaslanstvo Policijske uprave Požeško-slavonske, župnik župe Ruševo velečasni Milan Klobučar, gospođa Nada Prkačin, ravnateljica Doma za odrasle osoba Nova Ljeskovica, gospođa Rada Matoš ispred županijske podružnice Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Požeško-slavonske županije, Udruga ratnih veterana 63. samostalne gardijske bojne Zbora narodne garde Požega, Udruga Tigar 90./91. Rakitje – ogranak Požega, Udruga „Josip Knežević“ Nova Ljeskovica, Udruga braniteljica 123. brigade Požega, Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske – ogranak Čaglin, te domobrani i njihove udruge, povijesna postrojba „Požeška straža“.

Županica Požeško-slavonske županije Antonija Jozić istaknula je važnost zajedništva i trajne zahvalnosti onima koji su svojim životima i hrabrošću omogućili slobodu koju danas živimo.

– Uistinu je čast biti na obilježavanju i odavanju počasti braniteljima s područja župe Ruševo. Na današnji dan, upravo ovdje u Ruševu, prisjećamo se slavnih devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je ostvaren tisućljetni san hrvatskog naroda o slobodi i neovisnosti. Nažalost, taj je san ostvaren u nametnutom ratu, koji Hrvati nisu željeli, ali u kojem su se borili kako bi obranili integritet Republike Hrvatske. Na tome našim hrvatskim braniteljima dugujemo veliku zahvalnost, u nadi da današnje generacije, u zajedništvu s hrvatskim braniteljima, ostvaruju Hrvatsku onakvu kakvu su upravo oni sanjali kada su krenuli u obranu domovine,” naglasila je Jozić.

Okupljeni mještani, branitelji i predstavnici lokalne vlasti prisjetili su se svih onih koji su položili svoje živote za slobodu Domovine, poručivši kako je upravo njihova žrtva temelj današnje Hrvatske.

Molitvu za sve žrtve predvodio je župnik župe Ruševo, velečasni Milan Klobučar.

Na obilježavanju obljetnice pogibije hrvatskog branitelja Stipe Kovačevića, prigodno se obratio njegov suborac i prijatelj, umirovljeni satnik HV-a Josip Širić, čovjek koji je osobno sudjelovao u izvlačenju njegova tijela iz neprijateljskog okruženja.

„Na Svetog Stjepana, 26. prosinca 1991., naše snage 126. brigade HV-a ušle su u zloglasno četničko uporište Bučje. Nakon dva dana, dobili smo zapovijed da krenemo prema Španovici, koju smo zauzeli na Staru godinu, 31. prosinca. Ipak, tada nam nije dopušten daljnji napredak, iako bi zauzimanjem Donje i Gornje Šumetlice oslobađanje Lipika i Pakraca bilo brže. To se, nažalost, dogodilo tek godinama kasnije u akcijama Bljesak i Oluja“, prisjetio se Širić.

U opisivanju dramatičnih trenutaka, posebno se zaustavio na Stipi Kovačeviću, suborcu koji je tog dana dao svoj život.
„Napadali smo iz dva smjera – prva bojna iz smjera Španovice prema Donjoj Šumetlici, a moja izviđačko-diverzantska desetina kretala se iz Kričke prema Gornjoj Šumetlici. U jednom trenutku zapovjednik mi javlja da su zapeli pod jakim neprijateljskim otporom, s ranjenima i poginulima. Tada nisam znao da je među poginulima upravo Stipo“, rekao je.

Tijelo Stipe Kovačevića ostalo je na neprijateljskom području. No, satnik Širić nije mogao prihvatiti da njegov suborac ostane nepokopan i bez dostojanstva.
„Nisam pristao da njegovo tijelo ostane tamo. Danas mi je drago što sam to učinio, jer njegova obitelj ima gdje upaliti svijeću. Pitanje je što bi bilo da je tijelo ostalo tamo – možda bi ga bacili tko zna gdje“, rekao je sa suzama u glasu.

Uz pomoć vojnika iz 1. bojne i jednog mještanina, pod okriljem noći uspjeli su izvući Stipino tijelo.
„Šuljali smo se do ulaza u Donju Šumetlicu, i tamo smo ga pronašli, bez naoružanja. Zahvalan sam Bogu i suborcima što smo uspjeli. Da nismo, možda bi se i danas Stipo vodio kao nestali, zajedno s još 1744 naših branitelja i civila“, zaključio je satnik Širić.

Simbolika Ruševa – mjesto sjećanja i opomene

Komemoracija u Ruševu podsjetnik je na kontinuitet stradanja hrvatskog naroda – od komunističkog terora nakon Drugog svjetskog rata do agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu.

Ruševo i danas svjedoči o tome da su žrtve često ostajale bez pravde i groba, a njihov glas bio potisnut desetljećima šutnje. Upravo zato okupljanja poput ovoga imaju dvostruki značaj: čuvaju sjećanje i prenose istinu budućim generacijama.