Na današnji dan rođen je Jozo Radanović, prvi zapovjednik IX. bojne HOS-a. Pročitajte priču o heroju čija je vojna vizija spasila jug Hrvatske.
Na današnji dan prisjećamo se rođenja čovjeka čije ime zlatnim slovima ostaje upisano u modernu hrvatsku povijest. Jozo Radanović, ličnost koja je u najturbulentnijem i najneizvjesnijem razdoblju stvaranja suverene države preuzela dužnost prvog predsjednika podružnice Hrvatske stranke prava (HSP) u Splitu te prvog zapovjednika legendarne IX. bojne HOS-a, predstavlja paradigmu istinskog domoljublja, vojne oštroumnosti i, prije svega, nevjerojatne pragmatičnosti. Njegova uloga u mjesecima kada se tek nazirala kontura krvavog sukoba koji će uslijediti, bila je od presudne važnosti ne samo za obranu Dalmacije, već i za postavljanje temelja hrvatske pobjedničke vojske.
U vremenima kada je grad Split disao pod teškim, olovnim pritiskom kao snažno industrijsko središte, ali i iznimno važno vojno pomorsko uporište Jugoslavenske narodne armije (JNA), Radanovićev angažman snažno je nadilazio uobičajene okvire političkog i stranačkog organiziranja. Njegov pristup, kako svjedoče i izjave njegovih kasnijih suboraca, bio je duboko ukorijenjen u proaktivnoj pripremi za nadolazeći, tada već gotovo neizbježni rat. Dok su mnogi oklijevali, zarobljeni u birokratskim labirintima ili nadi u mirno rješenje, Radanović nije pasivno čekao službeni mobilizacijski poziv države. Samoinicijativno je preuzeo teški teret odgovornosti: ustrojavanje logistike, nabavu oružja, naoružavanje ljudstva i kreiranje prve linije obrane Dalmacije.
Od pričuvnog sastava MUP-a do prve samostalne oružane formacije
Kronologija vojno-operativnog organiziranja pod odlučnim vodstvom Joze Radanovića ne predstavlja samo suhoparni niz datuma, već pokazuje jasnu i složenu evoluciju – od iskrenih pokušaja integracije u tadašnje službene, tek nastajuće državne strukture, pa sve do nužnosti formiranja autonomne borbene postrojbe. Analizirajući taj put, prvi zabilježeni, povijesno ključni korak dogodio se usred ledene zime, 22. siječnja 1991. godine. Bilo je to mjesecima prije službenog i formalnog osnivanja Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) na državnoj razini. Tog je povijesnog datuma, na izravnu inicijativu Radanovića kao predsjednika splitskog HSP-a, oformljen prvi dragovoljački vod u cijeloj Dalmaciji. Ovaj je vod bio elitno jezgro, pomno sastavljeno od dvadesetak najistaknutijih, najhrabrijih i najpouzdanijih članova stranke.
Iako je inicijativa izvorno potekla iz krila jedne političke stranke, Radanović je već u ovoj ranoj, osjetljivoj fazi demonstrirao snažnu želju za legalističkim djelovanjem i poštivanjem institucija. Vođen idejom jedinstva, osigurao je da svi pripadnici ovog novoosnovanog dragovoljačkog voda pristupe pričuvnom sastavu Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske. Kroz tu su, tada jedinu moguću institucionalnu platformu, njegovi ljudi zadužili prijeko potrebno oružje, streljivo i policijske odore. S ponosom su položili službenu prisegu domovini te dobili iskaznice pričuvnog sastava. Ovaj promišljeni potez jasno ukazuje na povijesnu istinu: Radanovićev primarni cilj u tom sudbonosnom trenutku nije bio stvaranje nekakve odmetnute paravojske koja bi bila suprotstavljena državi, već isključivo legalno naoružavanje dragovoljaca koji su bili spremni položiti život za obranu svoga doma.
Međutim, ratna stvarnost i unutarnja previranja donijeli su nove izazove. Suradnja unutar struktura MUP-a ubrzo je naišla na visoke, nepremostive prepreke. Između redovnog, starog policijskog kadra i novoformiranih, stranački profiliranih dragovoljaca neizbježno je dolazilo do snažnih trvenja. Prema historiografskim bilješkama koje se temelje na autentičnim svjedočanstvima pripadnika postrojbe, dragovoljci su se našli pod udarom lažnih i perfidnih optužbi da namjerno provociraju incidente i narušavaju javni red i mir, što je u očima javnosti kompromitiralo policijski sustav. Suočen s takvim nepravednim razvojem događaja i osjećajući odgovornost prema svojim ljudima, Jozo Radanović donosi kategoričnu i beskompromisnu odluku. Službeno se zahvalio nadležnima u MUP-u, formalno je napustio pričuvni sastav te je, u činu vojničkog i osobnog ponosa, demonstrativno vratio zaduženo oružje i uniformu. Zanimljiv je i povijesno relevantan podatak da je veći dio njegovih ljudi iz tog prvog dragovoljačkog voda odlučio ostati unutar sustava MUP-a, dok je on, slijedeći svoju viziju, odlučio nastaviti obrambeno djelovanje nezavisnim, znatno trnovitijim putem.
Nakon izlaska iz sigurnosti MUP-a, Radanović nije posustao. Posredstvom infrastrukture Hrvatske stranke prava započeo je mukotrpan proces samostalnog novačenja, opremanja i naoružavanja dragovoljaca. Bila je to lavovska borba koja je ovisila isključivo o donacijama domoljuba, snalažljivosti lokalnog vodstva u Splitu te neprocjenjivoj pomoći hrvatskog iseljeništva. Njegov se trud isplatio. Do srpnja 1991. godine, Radanovićeva je grupacija okupila stotinjak vrhunski motiviranih i obučenih dragovoljaca. Ovaj “bazen” spremnog ljudstva bio je od apsolutno presudne važnosti za širu obranu Hrvatske, jer su mnogi borci koji su prošli osnovnu taktičku i vatrenu pripremu pod Radanovićevim nadzorom naknadno prelazili u elitnu 4. brigadu Zbora narodne garde, ili su se pak vraćali u specijalne postrojbe policije. Kako je ljeto odmicalo i ratna opasnost prerastala u surovu ratnu stvarnost, broj dragovoljaca vezanih uz splitski HSP porastao je na više od dvije stotine. Tim su impresivnim brojkama ispunjeni svi operativni preduvjeti za ustrojavanje vojne postrojbe ranga snažne pješačke satnije.
Službeno ustrojavanje IX. bojne HOS-a i kompleksna zapovjedna odgovornost
Paralelno s naporima na terenu, nacionalno vodstvo HSP-a ubrzano je radilo na strukturiranju svojih snaga širom zemlje. U kolovozu 1991. godine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu organizirano je javno predstavljanje naoružanih postrojbi HOS-a. Taj je čin izazvao oštre i zabrinute reakcije hrvatskih vlasti, ali je s druge strane izazvao ogroman interes i odobravanje dijela javnosti gladne odlučnog otpora. Dok su na sjeveru bojišnice HOS-ove postrojbe bez ustezanja upućivane prema opkoljenom heroju Vukovaru i Vinkovcima, na hrvatskom jugu situacija je zahtijevala snažnu, stabilnu i autohtonu lokalnu zapovjednu strukturu.
Službeno i formalno ustrojavanje postrojbe pod Radanovićevim zapovjedništvom odigralo se u jesen, točnije 2. studenog 1991. godine. Temeljem izravne zapovijedi Dobroslava Parage, kao tadašnjeg vrhovnog zapovjednika HOS-a, te Ante Đapića, koji je preuzeo funkciju vršitelja dužnosti načelnika Ratnog stožera nakon tragičnog ubojstva legendarnog Ante Paradžika, postrojba u Splitu dobila je službeni i priznati status bojne. Sukladno unutarnjoj vojnoj nomenklaturi Hrvatskih obrambenih snaga, postrojba je ponijela povijesni naziv IX. bojna HOS-a, budući da je bila deveta po redu oružana formacija formirana pod tim kišobranom na razini države. Uz redni broj, dodijeljen joj je i naziv “Rafael vitez Boban”. Takva je praksa odražavala čvrstu pravašku političku afilijaciju i pozivanje na povijesne ličnosti, no istodobno je to bio i glavni kamen spoticanja te izvor stalnih tenzija s državnim vrhom Republike Hrvatske, koji je iz pragmatičnih i vanjskopolitičkih razloga oštro odbacivao bilo kakve poveznice s nasljeđem iz Drugog svjetskog rata.
Istom tom zapovijedi od 2. studenog 1991., Jozo Radanović dobiva službeni časnički čin bojnika HOS-a i imenuje se vrhovnim zapovjednikom cjelokupnih snaga HOS-a za ključno područje srednje Dalmacije. Zapovjedna odgovornost koju je te jeseni preuzeo na svoja leđa bila je nevjerojatno višeslojna i iznimno kompleksna. S jedne je strane morao iz ničega osigurati logistiku, provedbu obuke, smještaj i naoružanje za stotine dragovoljaca, i to potpuno izvan sustava državnog financiranja i potpore. S druge strane bojišnice, morao je kirurški precizno taktički uskladiti djelovanje svojih formacija s postrojbama regularne Hrvatske vojske na terenu. Bilo je to nužno kako bi se izbjegao smrtonosni kaos dvostrukog zapovijedanja u zonama intenzivnih borbenih djelovanja.
Njegov raskošni vojnički talent i iznimna sposobnost adaptacije brzo su došli do izražaja u najtežim trenucima. Krajem studenog 1991. godine, dok je drevni Dubrovnik proživljavao svoje najteže trenutke pod okrutnom opsadom i neselektivnim razaranjem od strane JNA i crnogorskih rezervista, Radanović prepoznaje goruću stratešku potrebu pomicanja težišta obrane. Bez oklijevanja donosi odluku o izdvajanju jednog cijelog voda IX. bojne HOS-a. Taj vod stavlja pod neposredno taktičko zapovjedništvo prekaljenog Ivana Perkušića zvanog “Barba” (u nekim izvorima zabilježenog i s nadimkom “Ustaša”), te ga hitno upućuje na goruće dubrovačko ratište kao interventno, spasonosno pojačanje iscrpljenim hrvatskim braniteljima na jugu. Preostali vodovi, koji su ostali pod direktnim Radanovićevim zapovjedništvom, zadržani su u široj okolici Splita i na dalmatinskom zaleđu. Tamo su nemilosrdno korišteni kao mobilna popuna i udarna igla postrojbama Zbora narodne garde (ZNG) i HV-a na svim onim kritičnim točkama gdje je prijetio prodor neprijateljskih snaga.
Zbog ovakvih iznimnih rezultata u organizaciji tvrde obrane, nevjerojatne agilnosti njegove postrojbe na bojištu te besprijekornog izvršavanja najzahtjevnijih postavljenih zadaća, Radanović je već početkom prosinca 1991. godine nagrađen. Odlukom središnjice HSP-a, promaknut je u viši i odgovorniji časnički čin dopukovnika HOS-a. Njegova postrojba uskoro je u narodu, ali i među neprijateljima, prepoznata kao jedna od najelitnijih, najhrabrijih, ali i najpoznatijih jedinica HOS-a na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske.
Povijest IX. bojne bilježi jasnu evoluciju svog zapovjednog lanca. Nakon Joze Radanovića, koji je bojnom upravljao u njenim najtežim formativnim danima (od 2. studenog 1991. do prijelomnog 15. siječnja 1992.), zapovjedništvo u siječnju 1992. preuzima bojnik HOS-a Juro Jukić. Jukića u lipnju iste godine nasljeđuje bojnik HOS-a Ivan Vuletić, koji bojnu vodi tek do 1. srpnja 1992. Tada zapovjednu palicu preuzima pukovnik HOS-a i HV-a Marko Skejo, pod čijim će vodstvom bojna sudjelovati u najpoznatijim oslobodilačkim operacijama sve do listopada 1994. godine. Završno razdoblje Domovinskog rata, od listopada 1994. do konačne pobjede, IX. bojnu vodio je bojnik HOS-a i HV-a Mićo Ćuk.
Psihološko ratovanje: Trijumfalni pad “Tita” na Marjanu i slanje poruke moći
Uz konvencionalno ratovanje u rovovima i klasične pješačke okršaje s do zuba naoružanim jedinicama JNA, Domovinski se rat vodio i na jednoj nevidljivoj, ali jednako važnoj razini – onoj kognitivnog, informacijskog i dubokog psihološkog rata (takozvani PSYOPS). Jozo Radanović pokazao se kao iznimno pronicljiv strateg i na ovom polju, prepoznajući ogromnu važnost simbola i njihov utjecaj na krhki moral civilnog stanovništva. Najslikovitiji, gotovo filmski primjer njegovog dubokog razumijevanja takozvane “bitke za umove” (battle for hearts and minds) odigrao se u hladnim danima krajem studenog 1991. godine u njegovom Splitu.
Desetljećima je na najistaknutijoj poziciji na brdu Marjan, koje poput zaštitnika dominira vizurom grada Splita, bila postavljena golema, zastrašujuća čelična konstrukcija. Ta je konstrukcija ispisivala ime “TITO”. Ta su četiri divovska slova predstavljala ultimativni, nedodirljivi spomenik komunističkom poretku i jugoslavenskoj državi. Služila su kao stalni vizualni podsjetnik građanima na to “tko je pravi gazda” i kakva je neprikosnovena ideološka usmjerenost države. No, u krvavu jesen 1991. godine, ti su oholi simboli poprimili izrazito zlokoban i provokativan karakter. Sredinom studenog, točnije samo četrnaest dana prije Radanovićeve briljantne akcije, Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) pretrpjela je težak strateški poraz u pomorskoj bitci u Splitskom kanalu. Tijekom tog krvavog sukoba, razarač koji je, kakve li ironije, nosio ime “Split”, brutalno je i bez milosti granatirao civilne ciljeve, kulturne spomenike i nevine ljude u samom gradu čije je ime nosio. Cijela je Hrvatska trpjela nezamisliva razaranja, brojala je stotine tisuća prognanika i izbjeglica, a vojska koja je provodila tu krvavu agresiju na svojim je uniformama, kapama i tenkovima nosila potpuno iste simbole koje je ponosno predstavljao onaj monstruozni natpis na Marjanu.
Prepoznajući da daljnje toleriranje takvog ponižavajućeg simbola iznad grada predstavlja snažan i opasan udarac moralu branitelja i izmučenih građana – kao da zli duhovi komunizma odozgo poručuju: “vi možda mislite da pobjeđujete, vi možda mislite da ste napokon slobodni, ali mi smo još uvijek tu” – Jozo Radanović je ponovno preuzeo inicijativu u svoje ruke. Iznimno je pažljivo, s dozom ironije, odabrao datum za udar: 29. studenoga 1991. godine. Taj je datum u bivšoj SFRJ bio slavljen kao najveći državni praznik, Dan Republike.
Pod njegovim izravnim zapovjedništvom, najspremniji pripadnici IX. bojne HOS-a upustili su se u akciju. U munjevitoj, savršeno koordiniranoj i svega desetominutnoj operaciji, u potpunosti su demontirali, prerezali i srušili masivnu čeličnu konstrukciju. Iako naizgled beznačajna u čisto vojnom, kinetičkom smislu jer nije donijela teritorijalni pomak, ova je spektakularna akcija proizvela kolosalan psihološki učinak u narodu. Ona je preplašenom, ali prkosnom narodu poslala jasnu, glasnu i nedvosmislenu poruku da su stara jugoslavenska država i njezin zloglasni aparat represije zauvijek i nepovratno poraženi.
Jozo Radanović je neposredno nakon ove akcije dao povijesni intervju za utjecajni dnevni list Slobodna Dalmacija. U tom je istupu pokazao iznimnu političku oštroumnost i hrabro artikulirao stavove koji su ga jasno pozicionirali na krajnju desnicu političkog spektra. Bio je u oštroj opoziciji ne samo prema agresorskom Beogradu, već i prema vladajućem HDZ-u u Zagrebu. Radanović je novinarima staloženo pojasnio da se u ovom činu radi o “simboličnom činu rušenja imena osobe koja je stvorila tu komunističku neman, odnosno nadimka ratnog zločinca i masovnog ubojice Hrvata”. Nije stao samo na tome. Nadalje je iznio oštru, beskompromisnu kritiku aktualne hrvatske civilne vlasti, ustvrdivši bez dlake na jeziku: “I današnja je vlast nastavak toga režima, pa je ovo samo simbolično obračunavanje sa komunizmom i neoboljševizmom u crvenom i orjunaškom gradu”. U osjetljivom kontekstu svog otvorenog otpora prema tadašnjoj državnoj politici predsjednika Franje Tuđmana, poslao je znakovito i oštro upozorenje: “Pazit ćemo da umjesto Titovog imena ne osvane – Franjino!”.
Ovaj događaj iz studenog 1991. godine savršeno ilustrira dualnost Radanovićevog djelovanja i složenost njegovog karaktera. S jedne je strane bio besprijekoran, izvanredan vojni organizator na terenu koji je stvarao vojsku ni iz čega, ali je istodobno figurirao i kao politički subverzivan element koji je paravojnu moć pod svojim zapovjedništvom vješto koristio za slanje snažnih političkih poruka civilnim vlastima u Zagrebu. Akcija na Marjanu poslužila je kao ultimativna demonstracija sile i autonomije postrojbi HOS-a, upozoravajući tadašnje političke elite da s njima ubuduće moraju računati kao s potpuno neovisnim, iznimno motiviranim i moćnim faktorom na terenu.
Povijesni siječanj 1992.: Međunarodno priznanje, doktrinarni sukob i čin državničke zrelosti
Pitanje postojanja paravojnih stranačkih formacija, specifično HOS-a, postalo je gorući i najopasniji unutarnjopolitički problem Republike Hrvatske krajem te krvave 1991. godine. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i Glavni stožer tek ustrojene Hrvatske vojske promatrali su postojanje jedne potpuno neovisne, izrazito stranački ustrojene oružane sile kao izravnu, smrtonosnu prijetnju ustavnom poretku, teško stečenom državnom suverenitetu i narušenom međunarodnom ugledu zemlje. U zraku je lebdjela realna, opipljiva opasnost od frakcijskih oružanih sukoba, odnosno takozvane opasne “libanonizacije” Hrvatske. Takav bi scenarij bratoubilačkog rata cinična međunarodna zajednica bez sumnje iskoristila kao savršen izgovor za uvođenje embarga, sankcija ili potpuno odbijanje međunarodnog priznanja mlade države.
Stoga je državni vrh, neposredno nakon teške konsolidacije obrane i početka prvih ozbiljnijih ofenzivnih operacija (a osobito s bolnim poukama nakon herojskog, ali tragičnog pada Vukovara u studenom 1991.), izdao decidirane, stroge zapovijedi. Proglašena je opća mobilizacija, a naglašena je apsolutna nužnost hitnog uklapanja svih neovisnih dragovoljačkih jedinica HOS-a u redove regularne Hrvatske vojske. Službena odluka Glavnog stožera, donesena 13. siječnja 1992. godine, nalagala je striktno i bezuvjetno pripajanje svih HOS-ovih borbenih jedinica jedinstvenom zapovjednom sustavu Hrvatske vojske. Središnjica HSP-a, čvrsto predvođena Dobroslavom Paragom, često se, nažalost, opirala ovakvim naporima za objedinjavanjem obrambenih snaga. Nastojeći zadržati čvrstu kontrolu nad svojim oružanim krilom kao snažnim instrumentom političke moći, vrh stranke ušao je u sukob s državom, što je u konačnici rezultiralo uhićenjima i mučnim sudskim procesima protiv čelnika stranke pod teškim optužbama za “stvaranje paravojske” i “ugrožavanje ustavnog poretka”.
Upravo u ovom visoko rizičnom, prijelomnom i za sudbinu nacije presudnom povijesnom trenutku, zapovjedna odgovornost i staloženost Joze Radanovića došla je do svog punog, veličanstvenog izražaja. U tim danima kaosa demonstrirao je nevjerojatnu dalekovidnost i vrhunsku vojničku pragmatičnost koja je daleko nadilazila uske, sebične stranačke interese. Ključni psihološki okidač za njegovu povijesnu odluku dogodio se istog tog 13. siječnja 1992. godine, kada je hladni, ali prijateljski Island, kao jedna od prvih zapadnih demokracija na svijetu, službeno i hrabro međunarodno priznao Republiku Hrvatsku kao suverenu, slobodnu i neovisnu državu.
Za bojnika Radanovića taj je svečani čin međunarodnog priznanja predstavljao konačno ostvarenje temeljnog nacionalnog cilja generacija Hrvata. Taj je čin u njegovim očima potpuno obesmislio svaki razlog za daljnje postojanje odmetnutih paravojnih struktura. Samo dva dana kasnije, povijesnog 15. siječnja 1992. godine (na dan velikog slavlja kada su Hrvatsku priznale i moćne članice Europske zajednice), Jozo Radanović donosi odluku svog života. Potpuno suprotno željama, nadanjima i strogim naputcima svog stranačkog vodstva iz centrale u Zagrebu, on donosi hrabru, samostalnu zapovijed o potpunom ukidanju IX. bojne HOS-a kao dragovoljačke i stranački neovisne vojne postrojbe.
Tim je činom IX. bojna službeno, makar nakratko, rasformirana. Radanović je kao pravi zapovjednik osigurao da glavnina njezinih prekaljenih pripadnika, uključujući i njega osobno, profesionalno i dostojanstveno prijeđe u redoviti sastav legendarne 4. gardijske brigade Zbora narodne garde (koja će kasnije postati slavna Hrvatska vojska). Ulaskom u jednu od najjačih elitnih udarnih brigada u zemlji, podredio je i sebe i svoje ljude legalnom lancu zapovijedanja suverene hrvatske države.
Očekivano, ova je radikalna odluka izazvala snažan potres, pa i bijes, unutar redova HSP-a. Središnjica stranke u Zagrebu, kao i dio radikalnijih pripadnika bojne koji su ostali u Splitu, ogorčeno su odbili prihvatiti Radanovićevu zapovijed o raspuštanju. Budući da je Radanović tada već bio čvrsto inkorporiran u legalne strukture HV-a i 4. gardijske brigade, nad preostalim dijelom lojalista HOS-a u Dalmaciji zapovjedništvo preuzimaju novi ljudi: prvo Juro Jukić, zatim Ivan Vuletić, te konačno srčani Marko Skejo. Upravo je Skejo 1. srpnja 1992. godine uspio revitalizirati postrojbu pod njenim starim, prepoznatljivim imenom, ali ovaj put isključivo kao profesionalnu jedinicu integriranu unutar 114. brigade Hrvatske vojske, čime je na kraju ipak pristao na onaj isti razumni kompromis koji je Radanović tako vizionarski zagovarao još u siječnju.
Iz perspektive moderne vojne doktrine i proučavanja zapovjedne odgovornosti, Radanovićev postupak iz siječnja 1992. danas se od strane stručnjaka ocjenjuje kao rijedak čin iznimne državničke i vojničke zrelosti. Svjesnim žrtvovanjem goleme osobne moći i utjecaja koju je neosporno imao kao zapovjednik jake autonomne bojne, te bezuvjetnim podvrgavanjem legitimnom državnom autoritetu, Radanović je svojim autoritetom spriječio krvave frakcijske oružane sukobe unutar hrvatskog obrambenog korpusa u osjetljivoj Dalmaciji.
Komparativna analiza: Dalmacija kao primjer spašavanja života
Ispravnost, mudrost i veličina Radanovićeve teške odluke o mirnoj integraciji u legalne strukture Hrvatske vojske možda se najbolje i najtragičnije očituje kada se njegov put izravno usporedi sa sudbinom postrojbi HOS-a na susjednom teritoriju ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine. Naime, vojno vodstvo HSP-a na čelu s Paragom implementiralo je tada specifičan sustav podjele zapovjedništva na tri glavne operativne regije, a svaki je zapovjednik imao bitno drugačiju sudbinu.
Dok je bojnik Jozo Radanović kao zapovjednik za Srednju Dalmaciju procijenio da je apsolutno nužno prikloniti se državotvornoj Tuđmanovoj koncepciji jedinstvene Hrvatske vojske (što je rezultiralo mirnom integracijom u 4. gardijsku i 114. brigadu HV-a), u Bosni i Hercegovini situacija je eskalirala. Mladen Holman, zadužen za Srednju Bosnu, jedno je vrijeme djelovao uz Armiju RBiH, no kasnije je i on prešao u sastav HV-a. Međutim, sudbina general-bojnika Blaža Kraljevića u Hercegovini predstavlja tragičan podsjetnik na opasnosti paralelnih vojski. Kraljević je, slijepo vođen radikalnom politikom HSP-a, rezolutno odbio priznati autoritet legalnog Hrvatskog vijeća obrane (HVO). U svojim je istupima javno nazivao Antu Matešu i Matu Bobana izdajnicima hrvatskog naroda. U svojoj nepopustljivosti, Kraljević je počeo blisko surađivati s Alijom Izetbegovićem te je formalno stavio postrojbe HOS-a pod izravno zapovjedništvo Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegova je retorika zagovarala zajedničku, beskompromisnu hrvatsko-muslimansku borbu do konačnog sloma neprijatelja i utopijsku obnovu povijesnih granica NDH.
Ovakva tvrdoglava, nepopustljiva politika, koja je neminovno dovela snage HOS-a i HVO-a na sam stravičan rub otvorenog bratoubilačkog rata u Hercegovini, rezultirala je užasnom tragedijom. U kolovozu 1992. godine, Blaž Kraljević i njegovi odani pratioci brutalno su ubijeni u atentatu na nadzornoj točki HVO-a u mjestu Kruševo nedaleko od Mostara. Postrojbe HOS-a u Bosni i Hercegovini nakon tog su se šoka nepovratno osule, podijelile po nacionalnom ključu i konačno su zauvijek ugašene tijekom 1993. godine.
Usporedbom ovih dvaju potpuno suprotnih pristupa – radikalizma u Hercegovini i pragmatizma u Dalmaciji – Radanovićeva vizija pokazuje se kao jedina prava, pobjednička strategija koja je, iznad svega, sačuvala nebrojene živote njegovih hrabrih boraca. Odlučnim odbacivanjem maksimalističke, samoubilačke politike sukoba s vlastitom matičnom državom i njezinom vojskom, Radanović je osigurao da njegovi vojnici nastave svoju svetu borbu legitimnim, priznatim sredstvima. Zahvaljujući njegovoj žrtvi ega, isti ti borci kasnije su dali nemjerljiv doprinos u najvažnijim, slavnim pobjedničkim operacijama. Pod zapovjedništvom Marka Skeje i Miće Ćuka, u ponosnom sastavu 114. brigade HV-a, vodili su krvave bitke za obranu Škabrnje u operaciji Maslenica, probijali su led u operaciji Zima ’94, te oslobađali domovinu u Ljetu ’95. Da su posljedice odbijanja integracije mogle biti pogubne za cijelu naciju, potvrdio je kasnije i sam predsjednik dr. Franjo Tuđman. U svom obraćanju u Hrvatskom saboru 1994. godine, prisjećajući se opasnosti od paralelnih linija zapovijedanja, jasno je izjavio: “…Mi smo morali spriječiti da nam Hercegovina ode u HOS, u ekstreme…”.
Poslijeratni doprinos, viteški red i posljednje počivalište u Dicmu
Nakon bolnog, ali uspješnog uklapanja u redovne postrojbe Hrvatske vojske, Jozo Radanović nije stao. Nastavio je svoju besprijekornu vojnu karijeru unutar legalnog sustava. Kraj Domovinskog rata, veličanstvenu Oluju i konačno, dugo sanjano oslobođenje svih okupiranih teritorija 1995. godine, dočekao je ponosno na odgovornoj dužnosti u elitnoj 4. gardijskoj brigadi. Neosporan, materijalni dokaz konačnog prihvaćanja njegovog neupitnog autoriteta i ratnih zasluga od strane Ministarstva obrane Republike Hrvatske jest činjenica da je krajem 1995. godine, nakon ispunjenja svih zadaća, službeno i časno umirovljen iz Oružanih snaga u visokom časničkom činu bojnika Hrvatske vojske.
Prijelaz u mirnodopski, civilni život za prekaljenog Radanovića nikako nije značio pasivizaciju ili povlačenje u sjenu. Duboko svjestan presudne važnosti očuvanja istinskog digniteta Domovinskog rata i čuvanja uspomene na poginule suborce, aktivno i strastveno se uključio u rad boračkih i veteranskih asocijacija. Većinu svog poslijeratnog javnog i društvenog djelovanja posvetio je Hrvatskom časničkom zboru (HČZ). Unutar ove ugledne organizacije izabran je za predsjednika ogranka za grad Split. Na toj je zahtjevnoj dužnosti proveo niz plodonosnih godina, afirmirajući se iznova kao neumorni zagovornik prava veterana i snažan promotor objektivnih vojno-povijesnih istraživanja. Pod njegovim su sigurnim vodstvom u Splitu kontinuirano organizirani razni cijenjeni znanstveni skupovi i posjećene javne tribine. Svi ti događaji bili su posvećeni dubokoj analizi ratnih stradanja i kvalitetnoj historiografskoj obradi novije hrvatske povijesti. Zabilježeno je i njegovo veliko sudjelovanje u nakladničkoj djelatnosti; poznato je da je primio financijsku potporu nadležnih državnih institucija u iznosu od 5.000 HRK namijenjenu za hvalevrijedan projekt izdavaštva i tiskanja knjige posvećene teškoj tematici Domovinskog rata, čime je nastojao za buduće generacije dokumentirati autentična ratna sjećanja iz prve ruke. Prema dostupnim zapisima, svega nekoliko mjeseci uoči svoje prerane smrti javno je najavio dovršetak vlastite, autorske knjige. Ta se knjiga trebala iscrpno i detaljno baviti njegovim trnovitim ratnim putem u HOS-u i slavnoj 4. brigadi, te donijeti njegova intimna poslijeratna politička promišljanja o sudbini Hrvatske.
Osim zapaženog braniteljskog angažmana, impresivan detalj iz Radanovićevog životopisa su i njegovi specifični međunarodni časnički kontakti koji svjedoče o ugledu koji je uživao. Zbog svojih vojničkih zasluga i časti, primljen je u punopravno, ekskluzivno članstvo drevnog viteškog reda “Ritter von Delo” (Orden ili Vitezovi od Dela). Ovaj fascinantni i strogi europski orden, koji je usko vezan uz najviše europske vojne i plemićke tradicije, utemeljen je davne 1608. godine u Veneciji pri tamošnjoj prestižnoj vojnoj akademiji. Prijemom Joze Radanovića u to odabrano društvo, Hrvatska je s ponosom upisana kao tek jedanaesta europska nacija u kojoj ovaj povijesni red aktivno djeluje, što nedvojbeno ukazuje na visok stupanj međunarodnog prepoznavanja njegovog neokaljanog vojničkog statusa i časti.
Nažalost, posljednje godine njegovog prerano prekinutog života bile su snažno i bolno obilježene iscrpljujućom borbom s narušenim zdravljem. Junak bojišnice, Jozo Radanović, bolovao je od iznimno teške, progresivne bolesti kardiovaskularnog sustava. Iako mu je omogućena i pružena vrhunska svjetska medicinska skrb, koja je uključivala čak i odlazak u Sjedinjene Američke Države gdje je podvrgnut složenoj, po život opasnoj operaciji u jednoj od najprestižnijih američkih vojnih bolnica u Houstonu, opaka bolest je neumoljivo napredovala i uzimala danak. Preminuo je u svom rodnom mjestu Dicmu, u najboljim godinama, u dobi od samo 43 godine (u 44. godini života). Bilo je to 24. siječnja 2009. godine. Ovaj tužni datum označava kraj fizičkog života prvog zapovjednika legendarne IX. bojne, ali istodobno označava i početak njene intenzivne, vječne memorijalizacije. Njegovo posljednje počivalište nalazi se na skromnom mjesnom groblju u voljenom Dicmu. To je mjesto danas preraslo u svojevrsno svetište i središte redovitih hodočašća njegovih preživjelih suboraca, branitelja i svih domoljuba koji se s dubokim poštovanjem dolaze pokloniti vizionaru bez kojeg bi obrana Dalmacije izgledala znatno drugačije.
Njegovo nasljeđe ostaje trajni podsjetnik na hrabrost, odvažnost i onaj presudni trenutak vojne pragmatičnosti kada je interes domovine stavljen ispred osobnog ponosa.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
