Početkom travnja 1992. godine, u trenucima kada rat u Bosni i Hercegovini prerasta u krvavi sukob, Jugoslavenska narodna armija (JNA) pokušava ovladati dolinom Neretve, probiti se prema Jadranskom moru i konačno zauzeti jug Hrvatske. U cilju sprječavanja tog agresorskog prodora, Glavni stožer Hrvatske vojske 4. travnja 1992. izdaje ključnu zapovijed: organizirati obranu i sačuvati svaki pedalj teritorija.
U obranu hrvatskog juga ubrzo se uključuju elitne postrojbe – 1. i 4. gardijska brigada HV-a – a na tom prostoru ustrojava se Južno bojište, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka. Njegova vizija nije bila samo obraniti, nego preokrenuti tijek rata – slomiti neprijateljske napade, preći u napad i deblokirati grad Dubrovnik, simbol tisućljetne hrvatske kulturne baštine.
Nakon što JNA i prateće srpske i crnogorske paravojne snage pokreću veliku napadnu operaciju od 11. do 23. travnja 1992., hrvatske snage pružaju žilav otpor na bojišnici od Bistrine do prijevoja Stolovi. Uspješan obrambeni otpor stvara preduvjete za veliki preokret: 18. svibnja 1992. godine, Hrvatska vojska prelazi u opći protunapad.
U toj povijesnoj operaciji sudjeluje 5300 hrvatskih vojnika, među kojima se posebno ističu profesionalne brigade Zbora narodne garde (ZNG), koje s dobro uvježbanim i naoružanim jedinicama probijaju neprijateljske crte i izvode dubinske prodore. Upotrijebljen je tada prvi put sustav ratovanja koji će obilježiti sve buduće oslobodilačke operacije HV-a: za profesionalcima dolaze pričuvne snage koje osiguravaju i čiste oslobođeni teritorij.
Operacija za deblokadu Dubrovnika, poznata pod kodnim imenom Spaljena zemlja, trajala je od 18. svibnja do 30. lipnja 1992. godine. Četvrta brigada ZNG napreduje rubom Popovog polja prema Ravnom i Zavali, dok Prva brigada ZNG, priobalnim pravcem, kreće prema Slanom. U teškim borbama pridružuju im se i postrojbe 115. brigade HV-a, Mornaričko-operativna postrojba (MOMP) Pelješac, Primorska satnija i Odred naoružanih brodova Dubrovnik.
Iskorištavajući povlačenje JNA s prilaza Dubrovniku, 2700 vojnika Zapovjedništva obrane općine Dubrovnik 26. svibnja izlazi iz Grada i prelazi u napad, oslobađajući Rijeku dubrovačku i Župu dubrovačku. Kulminacija operacije stiže 28. lipnja 1992., kada se kod Osojnika spajaju snage 1. i 4. gardijske brigade s 163. dubrovačkom brigadom – Dubrovnik je deblokiran.
Od jeseni 1991., grad Dubrovnik bio je pod potpunom opsadom – okružen postrojbama JNA, crnogorskim i srpskim dobrovoljcima iz istočne Hercegovine. Grad i njegova okolica bili su izloženi sustavnom razaranju, pljački, paležu i masovnim zločinima. Hrvatska mjesta južno od Pelješca gotovo su u cijelosti sravnjena sa zemljom. Više od 33.000 ljudi bilo je protjerano, 184 branitelja i 92 civila su poginula, a preko 1500 ljudi ranjeno. U logorima u Bileći i Morinju bilo je zatočeno 423 hrvatskih civila i branitelja. Zapaljeno je više od 2100 kuća, a gotovo 7800 ljudi ostalo je bez doma.
Simbolično, 30. svibnja 1992. – na Dan državnosti – prvi tenkovi 1. gardijske brigade ulaze u Dubrovnik. Grad je napokon deblokiran. Operacija Spaljena zemlja, iako manje poznata široj javnosti, predstavlja jednu od najtežih i najsloženijih borbenih operacija Hrvatske vojske u ratu, u kojoj su elitne postrojbe pretrpjele velike gubitke, ali i ostvarile ključni strateški cilj.
Uspjeh ove operacije otvorio je vrata daljnjim oslobodilačkim akcijama koje su kulminirale u listopadu 1992. godine – konačnim oslobađanjem cijelog juga Hrvatske i potpunim porazom agresora u tom dijelu bojišta.
Dubrovnik – grad-mučenik, ali i grad-pobjednik – postao je vječni simbol hrvatskog otpora, nepokolebljivosti i pobjede.
