Danas je 31. obljetnica od početka operacije Maslenica, kodnog imena Gusar

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Početkom siječnja 1993. godine, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman donosi odluku o provedbi antiterorističke akcije ograničenog dometa i cilja sa svrhom ponovnog cestovnog povezivanja sjeverne i južne Hrvatske, koja je u svakom pogledu trpila zbog prometne izoliranosti, te poziva generala Janka Bobetka i zapovjeda mu da pripremi operaciju Maslenica.

Odmah 6.siječnja 1993.godine , Bobetko okuplja tim, generala Rosu, Gotovinu te Mirka Norca i Mladena Markača. Jedan od problema u planiranju operacije je bio taj što je nakon sarajevskog sporazuma 1992. godine većina pričuvnih snaga bila demobilizirana , tako da se sve moralo odraditi sa precizno odrađenom taktikom, a najveći doprinos napada je iznenađenja i tajnost operacije.

U izvedbi operacije Maslenica bile su angažirane sve grane oružanih snaga, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg Zbornog područja Split (4. gardijska brigada “Pauci”, taktičke grupe 112. i 113., 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, domobranke bojne Benkovac i Biograd, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna VP), specijalne postrojbe MUP-a, dijelovi 9., 3., 2., i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi GSHV-a, dijelovi topničkih i PZO postrojbi, te Središnjica elektroničkog djelovanja Split, kopnene, diverzantske i pomorske snage HRM-a i eskadrila helikoptera HRZ-a.

Operacija je dogovorena u detalje te u 6 sati 22.siječnja 1993. godine kreće se u napad.


Nakon topničke pripreme u dijelu u kojem je bila glavnina napada 4. Gbrm kreće se u napad .
Postrojbe u aktivnoj obrani prešle su u napad na taktičkim smjerovima: 1. Briševo – Murvica – Smoković; 2. Stara karaula – Musapstan – Crno; 3. Sv.Martin – Babin dub – aerobaza Zemunik; 4. Prkos – Škabrnje – Ražovljeva glava.ovare – Veljane.
Postrojbe HV-a napale su istodobno u više smjerova potiskujući neprijateljske snage prema Zemuniku, prometnicom Zadar-Maslenica prema Benkovcu, uz obalu prema Rovanjskoj i dalje prema Obrovcu, ovladavajući dominantnim visovima na Velebitu. HV je zauzela jako neprijateljsko uporište Gradina odakle nastavlja s napredovanjem prema s. Paljuv i s. Buterini. Tijekom prvog dana neprijatelj nakratko konsolidira svoje snage i uspostavlja obranu u selu Podgradina pokušavajući izvršiti protuudar.
Prvoga dana (22.01.) oslobođeni su Rovanjska, Maslenica, Novsko ždrilo, Podgradina, Islam Latinski, Islam Grčki i Kašić, a sljedećih dana Babindub, zračna luka Zemunik, Crno, Murvica, Smoković, Paljuv, dijelovi Škabrnje i Podgradine, a strateški iznimno važno bilo je preuzimanje nadzora nad širim područjem Velike i Male Bobije, Tulovih greda i Malog Alana na Velebitu odakle su hrvatske snage mogle kontrolirati Obrovac i Gračac.


Tijekom slijedeća tri dana (23., 24., i 25. siječnja) trajali su daljnji napadi u kojima je oslobođen Novigrad s. Kašić, s. Maslenica, s. Smoković i s. Reljići, a na Velebitu OS RH su izbile na crtu Sv. Rok – Mali Alan – Tulove grede – Bobija. 25.01. postrojbe HV-a u popodnevnim satima ovladavaju i selom Škabrnja i jakim neprijateljskim uporištem Ražavljeva glava, koje neprijatelj slijedeća dva dana intenzivno napada jakom topničko-raketnom vatrom, pa su naše snage uz petrpljene gubitke bile primorane na uzmak organizirajući obranu na crti Ambar – dio Škabrnje – Ivkovići.
Glavni ciljevi operacije ostvareni napadima postignuti su već nakon 72 sata, ali zbog pritiska međunarodne zajednice i prijetnji sankcijama 25. siječnja je zaustavljeno napredovanje OS RH nadomak Obrovca i Benkovca. To su srpske snage iskoristile da se priberu, dovuku pojačanja i izvrše protunapad, koji je odbijen uvođenjem svježih snaga od kojih je jedan dio helikopterskim desantom prebačen iz Slavonije i uveden izravno u borbu. Snažnije borbe za dostignute cte i stabilizaciju bojišnice potrajale još 2-3 dana.


Hrvatske snage uspjele su u teškim borbama zauzeti predviđene objekte. Srpske snage odbačene su i iz zadarskog zaleđa i iz Rovanjske, zauzet je Zemunik, otvorena je prometnica Zadar – Maslenica, a na Velebitu hrvatske su snage osvajanjem Tulovih Greda izbile iznad Obrovca s južne i Gračaca sa sjeverne strane.


Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu. To je bio najopasniji trenutak operacije. Po odnosu snaga na obje strane bilo je približno isti broj , oko 3.500 vojnika, Nakon završne faze napada te vračanja ranije okupiranih područja, srpske snage okupljaju najelitnije postrojbe sa područja Srbije,“Krajne” i BiH te se priprema kontra udar , sa ciljem da povrate izgubljeno područje.
Neprijatelj je reorganizirao svoje snage, a nakon izvlačenja oklopnih i topničkih sredstava iz skladišta pod nadzorom snaga UNPROFORA planirao je prijeći u protunapad. S manjim izvidničko diverzantskim skupinama te iznenadnim topničkim djelovanjima neprijatelj pokušava destabilizirati hrvatske snage u obrani nastojeći onemogućiti grupiranja i moguća napadna djelovanja. U znak odmazde zbog pretrpljenih poraza neprijateljske snage početkom veljače 1993. vrše silovite topničke napade po postrojbama HV-a i naseljima u zadarskom zaleđu. Bezuspješno pokušavajući izvršiti protunapad 2. veljače prema Zadru su uputili željeznički vagon pun eksploziva u nakani razaranja grada koji je srećom eksplodirao pred tunelom u mjestu Debeljak.
Formirali smo Taktičnu skupinu čiju je okosnicu činila 3.bojna, poznate “Kobre”, sastavljena pretežito od Brođana, satnija 2. pješačke bojne, vod vojne policije, vod inženjerije, desetina izviđača, logistički dio i sredstava potpore. Za zapovjednika Taktičke skupine 3 postavljen je tadašnji pukovnik, sada general-pukovnik), Mladen Kruljac, a za njegova pomoćnika brigadir (sada stožerni brigadir) Ivan Obrovac (kasnije zapovjednik 5.gardijske brigade). Zbog hitnosti i važnosti zadatka po prvi puta je u Domovinskom ratu obavljen tzv. “vertikalni manevar”, odnosno trupe su sa slavonskog ratišta transportnim helikopterima prebačene u zadarsko zaleđe.
Posljednjeg dana siječnja l993. ojačana 3.bojna 3.gardijske brigade spuštena je s neba, iz mraka, sa snijega i blata na prve borbene crte dalmatinskog kamenjara i niske makije povezujući Novigrad, Paljuv, Kašić, Islam Grčki. Ondje su ih već čekali kninski četnici, redova popunjenih što milom što silom, ojačani za oko 800 niških i pančevačkih specijalaca, padobranskom brigadom iz Niša, takozvanim prijedorskim “vukovima s Vučjaka”, a tom srpskom silom izravno su zapovijedali zločinac Ratko Mladić te kapetan Dragan, Željko Ražnjatović-Arkan, pukovnik Veljko Milanović te, naravno, tadašnji ministar policije i vojske takozvane “krajine” Milan Martić.
Odmah po preuzimanju borbenih crta zapovjednici Kruljac i Obrovac procijenili su situaciju i na najugroženije položaje postavili 3.bojnu sastavljenu pretežito od Brođana koji su tu, u zadarskom zaleđu, dobro znali da je Srbija odlučna u ponovnom okupiranju izgubljenih hrvatskih teritorija, prvenstveno sela Kašić koje je dominiralo tim dijelom, te je za četnike Dalmatinske zagore u neku ruku bio simbolom srpstva. No, za Hrvatsku vojsku Kašić je prvenstveno bio strategijsko mjesto s kojeg se nadziralo zadarsko zaleđe te je bio potencijalna opasnost koja u određenim uvjetima može dovesti do odsijecanja srednje od južne Hrvatske te odvajanja milijun Hrvata od ostalog dijela države. Stoga su se zarekli da nema uzmicanja jer bi u pitanje došli svi dosadašnji učinci akcije “Maslenica” i herojstva hrvatskih vojnika koji su oslobodili ovaj okupirani dio Dalmacije. Dakle, Kašić nije smio pasti!
Drugoga dana po dolasku “Kobri” četnici su krenuli u silovit protunapad s više od tisuću pješaka i 17 tenkova uz jaku topničku potporu. Vatra je najprije otvorena po području Novigrada kako bi se odvukla pozornost od glavnoga udara, te je postupno širena na područja Paljuva a posebice Kašića. U jednom trenutku četnici su uspjeli probiti obranu (koja nije bila pod nadzorom “Kobri”) te sa 11 tenkova zaći 3.bojni s leđa. Bio je to uvod u krvavu 50-satnu dramu u kojoj su se filmskom brzinom smjenjivali udari, protuudari, borba prsa u prsa te herojstva hrvatskih vojnika koji su životima zaustavljali višestruko brojnijeg neprijatelja.

Te noći je poginulo 15 “kobri”, možda najvećih junaka u postrojbi!

Nakon pakla kroz kojeg smo tek prošli, došli su mi zapovjednici satnija i sa suzama u očima tražili da ostanemo i dalje na položajima, – pričao mi je general Mladen Kruljac, u jednom od naših susreta, prisjećajući se tih teških dana.
Najveće gubitke doživjele su prva i treća satnija čiji su redovi odmah popunjeni ljudstvom iz drugih postrojbi. Vremena za odmor i tugu nije bilo jer su Srbi ponovo krenuli u napad. Njihovo topništvo je zasipalo svaki kvadratni metar zemljišta a prema nekim proračunima, na kvadratni kilometar padalo je oko 8 tisuća projektila različitog promjera. Doslovce je gorjelo nebo i kamenjar. Bila je to naznaka i uvod u još jedan četnički napad na Kašić kad je prema njemu iz tri smjera nadiralo više od tisuću pješaka sa l9 tenkova uz jaku topničku potporu. “Kobre” su ih spremno čekali, odlučni da ne uzmaknu niti za milimetar.

  • Bilo je tu primjera velike osobne hrabrosti! – kazivao mi je brigadir Ivan Obrovac,
  • Četnici su nadirali sa svih strana i u jednom trenutku dio boraca, koji je držao lijevi bok naše bojne u zaseoku Laketići, našao se u njihovu okruženju… Uspio sam preko “motorole” dobiti zapovjednika Kruljca i izvijestiti ga kako su nam opet nečiji tenkovi iza leđa. Bili su to četnički tenkovi, ali su ih ovoga puta “zolje” pa čak i ručne bombe uspjele natjerati na povlačenje.
    Govoreći mi o tim dramatičnim trenucima general Kruljac se prisjeća: – Brigadir Obrovac našao se na koti 212 sa 20 momaka u potpunom okruženju četničkih snaga. U okruženju su bili 20 sati, a svaka veza s njima bila je onemogućena jer su baterije na Motorolama bile već iscrpljene, a o nekom prebacivanju streljiva nije bilo ni govora. Prikupio sam raspoloživo ljudstvo (vojnu policiju, inženjerce, kuhare, pa čak i lakše ranjenike) te smo iz tri smjera krenuli u proboj. Bilo je teško. Nismo znali gdje se momci točno nalaze, a nismo imali više ni protuoklopnih sredstava koje smo istrošili u 50-satnim neprestanim borbama. Ovoga puta mrak nam je postao saveznik, budući da su četnici odlučili pričekati jutro kako bi obavili pretres terena i neutralizaciju naših momaka.
    U jednom trenutku brigadir Obrovac je, koristeći valjda posljednje nadošle mikro volte, preko “motorole” uspio dati koordinate položaja na kojem se nalaze. Sad, kad smo znali gdje su, krenuli smo u silovit protunapad. Četnici su se odjednom našli između dvije vatre te je u njihovim redovima zavladala panika. Nismo čekali ni časa, već smo s jedne i druge strane razvili borbu prsa o prsa. Uspjeli smo četnike potisnuti prema Smilčiću, spojiti se s našim momcima i, onako prljavi, krvavi, puni emocija i radosti što se ponovo vidimo – izljubili se kao da je od našeg posljednjeg susreta prošlo puno godina, a ne samo dvadesetak sati.
    To je kratko trajalo, jer za dulje radovanje nije bilo vremena. Odmah smo zauzeli nove položaje te u borbu uveli naše tenkove budući da smo očekivali novi četnički napad. Međutim, oni su se povukli u Smilčić, a mi smo ih “pozdravili” sa 400 granata. Pouzdano znamo da su tada doživjeli nove velike gubitke jer takvo što nisu očekivali. Bili su potpuno neutralizirani, uništeni moralno i fizički. U ta dva dana velikih borbi doživjeli su ogroman poraz. Iz stroja im je izbačeno nekoliko stotina vojnika, a uništena im je i velika količina oklopno-tehničkih sredstava. Nekoliko su dana oplakivali i pukovnika Milankovića, dok je Martić iz Knina potjerao Ražnjatovića-Arkana jer ovaj svoju zadaću, dobivenu od Miloševića, očito nije dobro obavio. A da zločincu Arkanu puno toga tih dana nije bilo jasno, govori i njegova poruka, koju smo preko Motorole uhvatili: – Tučemo ih celi dan, a ne beže! To su, bre, fanatici! Osvetimo naše mrtve! (Tog dana, 2.veljače l993. helikopter je tri puta odlazio za Knin odvozeći mrtve i ranjene četnike).

Martićevi četnici više nisu izravno napadali Kašić i tek oslobođena područja zadarskog zaleđa. Bilo je provokacija i izvidničkih djelovanja ali bez žestokih napada. Borci Taktičke skupine Zadar, odnosno pripadnici 3.bojne 3.gardijske brigade ostali su na svojim položajima još l4 dana ali sa strogom zapovijedi da ne smiju ići naprijed već da čuvaju 17 kilometara dugu borbenu crtu, neposredno prema Debelom brdu i Benkovcu. No, sada su već bili ojačani borcima 1.hrvatskog gardijskog zdruga, domobranima te satnijom 2.gardijske brigade. Odajući priznanje “Kobrama” general Bobetko tada je izjavio: – Vi ste pobjedu Hrvatske vojske pretvorili u pobjedu hrvatskog naroda!

Zarobljena neprijateljska sredstva u operaciji Maslenica:

  • dva tenka T 55
  • dva OTM-a M 60
  • dvije H 105 mm
  • tri MB 120 mm
  • osam MB 82 mm
  • deset MB 60 mm
  • jedanaest NST 82 mm
  • POLO 9K11 sa šesnaest raketa
  • dvije stotine i četrdeset “Zolja” RBR 64 mm
  • PZS 12,7 mm “BROWING”
  • dva PZT 20/3 mm i 20/1 mm
  • kamion pun “Osa” i mina za MB 82 mm
  • kamion pun različitog streljiva
  • inžinjerijski pribor i alat
  • streljivo raznog kalibra oko 12000
  • dva terenska vozila i ostala razna vojna oprema.

U toku operacije Maslenica, hrvatske snage imale su 127 poginulih, i nekoliko stotina što teže i lakše ranjenih. Dok su neprijateljske snage imale 490 poginulih .

Poginuli pripadnici 3.Gbr ; Josip Andrečunko, Dubravko Antunović, Nikola Bogić, Drago Bilić, Josip Bobošević, Željko Boduljak, Zvonko Bureš, Nikola Butković, Vjeran Buzgo, Saša Hlušec, Josip Hrvojević, Ivica Kadić, Dajan Kesić, Željko Kovačević, Bojan Lupša, Antun Majetić, Ivica Majetić, Darko Malirujek, Marko Marković, Franjo Marinović, Dubravko Marošan, Željko Mijić, Stanislav Milas, Franjo Milković, Zoran Modić, Božidar Moher, Josip Stojko, Željko Ćorluka i Thomas Valentić.

Odgovori