Hrvatski prosvjetiteljski književnik, gramatičar i prevoditelj Matija Antun Relković rodio se 6. siječnja 1732. godine u posavskom selu Svinjar, danas Davor, kao sin graničarskog časnika. Poput oca, odabrao je biti vojnik, te u vojsci stekao čin kapetana. Nakon osnovne naobrazbe u franjevačkom samostanu u Cerniku te niže gimnazije u Ugarskoj priključuje se vojsci. Služio je po raznim krajevima Carevine, napredujući do čina kapetana, a tijekom sedmogodišnjeg rata 1757. godine zatočen je i poslan u Frankfurt na Odri gdje je naučio njemački jezik, upoznao se s europskom književnošću i usvojio prosvjetiteljske ideje.
Tamo se bacio na opsežno i nesustavno čitanje francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvjetiteljskih pisaca (Bayle, Voltaire, Diderot, vjerojatno i poljskoga renesansnog pjesnika Jana Kochanowskoga, autora spjeva o “Satiru” koji mu je vjerojatno poslužio kao predložak, no radi se samo o pretpostavkama, jer sam nikada nije otkrio svoju “zarobljeničku lektiru”). Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju (Bavarska), no zasićen vojničkim životom, povukao se u mirovinu (nakon što mu je car Josip II. dodijelio titulu nasljednog plemića).
-Relković je u književnosti ostao zapamćen svojim spjevom Satir iliti divji čovik čije prvo izdanje izlazi 1762. godine u Dresdenu. Nastao je kao reakcija na loše gospodarske prilike, kulturnu zaostalost te moralnu upitnost slavonskoga društva. Relković nudi niz rješenja za nadvladavanje problema uzrokovanih dugom turskom vladavinom u Slavoniji. Drugo izdanje, tiskano 1779. godine u Osijeku, proširena je verzija djela u kojoj je liku Satira pridružen lik Slavonca. Djelo je bilo iznimno popularno, čemu ide u prilog i činjenica da je prvo izdanje rasprodano u nepune dvije godine.
Drugo Relkovićevo književno djelo Nek je svašta iliti sabiranje pametnih ričih (1795) zbirka je pučkih zabavnih priča, anegdota i parabola s poučnim mjestima, koje je Relković preveo i obradio. Zaokupljenost jezičnim pitanjima rezultira Relkovićevom Novom slavonskom i njemačkom gramatikom iz 1767, dok je kao prevoditelj zabilježen po prijevodu s njemačkoga djela o uzgoju ovaca Prava i pojmljivo ispisana ovčarnica (1776), te s latinskoga pravnog djela Postanak naravne pravice (1794). Iza sebe je ostavio i prijevode Ezopovih, Fedrovih i Pilpajevih basni (tj. basni preuzetih iz indijske Pančatantre).
Moderne ideje koje Relković prisvaja tijekom boravka u Njemačkoj, a prvenstveno one kojima se seljačkom staležu dodjeljuje uloga nositelja gospodarskog razvitka zemlje, utjecale su na njegov cjelokupni književni rad kojim nastoji gospodarski i kulturno uzdignuti Slavoniju, time ostavivši snažan pečat u napretku slavonske sredine. Osim prosvjetiteljskog značaja, Relkovićevo djelo povijesno je važno i po tome što je riječ o jednom od prvih djela hrvatske književnosti sa svjetovnom tematikom pisanom na štokavskom narječju: zajedno s također iznimno popularnom pjesmaricom Razgovor ugodni Andrije Kačića Miošića, Relković je imao znatan utjecaj na standardizaciju štokavskog dijalekta kao hrvatskog standarda u sljedećem stoljeću.
Godine 1785. dodijeljen mu je plemićki status te je sljedeću godinu umirovljen. Umro je u Vinkovcima 22. siječnja 1798. godine. Njegov sin Josip Stjepan Relković također je bio književnik.
