Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve, u spomen na dan kad su 1928. godine u beogradskoj Narodnoj skupštini ubijena dva hrvatska zastupnika, a smrtno ranjen Stjepan Radić.
Dan sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve Hrvatski sabor proglasio je odlukom iz 2015. godine, odajući počast Stjepanu Radiću, Pavlu Radiću, Đuri Basaričeku, Ivanu Pernaru i Ivanu Granđi.
Dvadesetog lipnja 1928. dogodio se najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti. U dvorani beogradske Narodne skupštine ubijena su dva hrvatska zastupnika, jedan je smrtno ranjen, a još dvojica su teško ranjena, ali su preživjela. Taj pokolj počinio je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke. Čitav se slučaj odigrao na sljedeći način: Puniša Račić za govornicom skupštine držao je govor o srpskim interesima u Kraljevini SHS. Između ostalog je rekao: “Otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.” U dvorani se digla velika galama kao reakcija na Račićeve prijetnje.
Hrvatski zastupnik dr. Ivan Pernar viknuo je Račiću i srpskim radikalima: “Opljačkali ste begove!”. Puniša Račić na to se razljutio i i tražio od predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara. “Kazni ili ću ja njega da kaznim”, zaprijetio je Račić. Predsjedavajući je na to prekinuo sjednicu. Tada je Puniša Račić izvadio iz džepa revolver. Dva Srbina pokušala su ga spriječiti da puca, no on ih je odgurnuo. Račić je prvo pucao u dr. Ivana Pernara, pogodivši ga s dva metka. Zatim je pokušao naciljati Svetozara Pribičevića (Radićevog srpskog saveznika u skupštini), no ovaj se uspio skloniti. Metak koji je Račić ispalio na Pribičevića pogodio je hrvatskog zastupnika Đuru Basaričeka, koji je poginuo. Sljedeći metak ispucao je Račić u Stjepana Radića koji je sjedio u prvoj klupi.
Na to je Stjepanov nećak Pavle Radić potrčao na Račića, na što je ovaj povikao: “Ha! Baš tebe trebam!” i ubio ga metkom. Na kraju je Račić pucao i u hrvatskog zastupnika Ivana Granđu, a zatim mirno izašao na ulicu. Sve u svemu, Đuro Basariček i Pavle Radić ubijeni su, Stjepan Radić dobio je smrtnu ranu od koje je umro mjesec i pol kasnije, a Ivan Granđa i Ivan Pernar sačuvali su život, ali su ranjeni. Puniša Račić uhićen je i osuđen na 20 godina zatvora. Upravitelj zatvora ustupio mu je čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga zatvora. Imao je tri kažnjenika kao osobnu poslugu. Umro je tek 1944. godine, kad su ga partizani po ulasku u Beograd strijeljali.
Saborsko izaslanstvo na Mirogoju predvodio je potpredsjednik Hrvatskog sabora i izaslanik predsjednika Sabora akademik Željko Reiner koji je u izjavi novinarima rekao da su odali počast “velikanima hrvatske prošlosti”.
“Valja se prisjetiti velikana naše prošlosti jer je u to vrijeme Stjepan Radić uistinu objedinjavao veliki dio onih koji su, da tako kažem, disali hrvatski, koji nisu podnosili velikosrpsku hegemoniju u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji i antihrvatstvo koje je Beograd tad itekako ispoljavao prema nama“, rekao je Reiner.
Stjepan Radić nedvojbeno je jedna od velikih povijesnih ličnosti na dugom, mukotrpnom, kao što vidimo krvavom putu za hrvatsku slobodu, naglasio je te dodao kako je Radić, kao i Ante Starčević te Eugen Kvaternik, sanjao ono što je ostvario prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i hrvatski branitelji – slobodnu, neovisnu, demokratsku Hrvatsku.
Istaknuo je Radićevo domoljublje i rekao kako je “shvaćao koliko je važno da Hrvatska ima, u tadašnjim razmjerima, slobodu, neovisnost, da Hrvati slobodno mogu izražavati svoje misli i ne biti eksploatirani, pa i gospodarski, od Beograda“.
Izvor i foto . Povijest