Prvi put sam ranjen 21. Listopada 1991 godine i to na prilično bizaran način. Dan na punktu je bio miran, ništa se značajno nije događalo. Stjepan Tonči Antolić se brijao u kući, Željko Špiljar ”Žac” i Zagorac (dragovoljac iz Zagorja koji je jedno vrijeme bio s nama, ne sjećam se prezimena) su na stolu u dvorištu rastavljali oružje, a ja sam držao stražu. Stajao sam kod ograde i povremeno gledao kakvo je stanje prema neprijatelju. Okrenuo sam se bočno prema našoj pozadini i ostao ”paf”. Posred ulice, hodajući u tenkovskoj odori, kombinezonu, kretao se neprijateljski vojnik. Gledam i ne vjerujem, otkud on sad tu, nama s leđa. Gledam i vidim da u rukama nema ništa, pa pomislim kako bi ga bilo lijepo zarobiti. Povičem prema njemu da mi priđe te pogledam nakon toga lijevo prema neprijateljskoj liniji.
U trenutku kad sam vraćao pogled, vidim njegovu desnu ruku u zraku i rafal koji ispucava prema meni, iz ”škorpiona”. Pogodio me, padam na tlo, osjećam strahovitu bol u desnoj peti, udarac u prsa nisam ni skužio. Isti čas sam pomislio ”Ajme kako sam ispao gluppppp!”. Tek u bolnici, gdje sam kasnije dovezen, vidio sam na okviru od automatske puške metak, koji bi me bez sumnje usmrtio. Moji suborci u prvi mah nisu skužili što se događa; čistili su oružje, a Tonči se bezbrižno brijao. Upravo se Tonči prvi snašao i s vrata bacio bombu prema četniku. Kakva nadrealna scena! Ja ležim ranjen i gledam Tončija, na licu mu pjena za brijanje, a on baca bombu koja me vjerojatno spasila. Čovjek koji me, priznajem, napravio budalom, bio je udaljen svega 6-7 metara, a ja sam samo bespomoćno ležao. Imao sam nevjerojatnu sreću.
Inače, taj rafal koji je neprijatelj kako kakav kauboj ispalio prema meni, prorešetao bi me, a zapravo su me spasila dva okvira od puške. Prvi metak me pogodio u petu, srećom ne u kost. Jedan bi me pogodio u tijelo, ali je srećom pogodio u okvir kalašnjikova. I drugi okvir, kojega sam nosio na prsima ne bi li što brže mijenjao streljivo u borbi, zadržao je ispucani metak! Kad se sve to zbroji, uz moju nesmotrenost, odlično sam i prošao. Tonči, veliki fajter, nosio me ranjenog do auta i prevezao u bolnicu. Dečki su mi kasnije prigovarali da što ga nisam odmah eliminirao, međutim, htio sam ga zarobiti i nisam vidio da s desne strane, u onom većem džepu na butini, drži škorpion. Ovakvu pogrešku više nisam ponovio!
Izvorni autor :Damir Markuš/ FB
znači , ovaj je bacio bombu da spasi heroja markuša , a markuš je bio udaljen od četnika 6 m? svaka ćas . to je otprilike priča kao kada mu se savila cijev kalašnjikova koliko je pucao