Da li ste poznavali Marion-Angeliku Strasser ?

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Imala je 18 godina kada se poslije završene trgovačke škole prijavila u slatinski Zbor narodne garde. Bila je toliko sretna, da joj majka nije imala snage reći ;” NE IDI ! ” .

Marion-Angelika iako je bila mlada, smatrala je svojom obvezom da stane na branik svoje napadnute Domovine. Tako da na samom početku kolovoza 1991., zajedno sa prijateljicom Gordanom Loborec , priključuju u 64. samostalnom bataljunu Zbora narodne garde.

Marion-Angelike Strasser , rođena je 9. travnja 1973. u Karlsruhenu, kći Mare i Mirka. Toga kobnog dana, 27. studenog 1991. godine položila svoj život za Domovinu, kod Čačinaca, između Slatine i Orahovice. Istog dana ondje su, također od „prijateljske vatre“, poginuli i Gordana Loborec (rođena 2. ožujka 1972. u Virovitici, kći Ruže i Vjekoslava, a pred sami rat završila je matematičku gimnaziju) i Alojz Dvorski (16). 

Marion-Angelika Štraser i Gordana Loborec 31.8.1991. – ZNG Podravska Slatina

U knjizi “Pismo ratniku”, majka Mara napisano je pismo svojoj kćeri Marion-Angelika.

Draga Majo,
posljednji dani provedeni s tobom ostali su mi u najljepšem sjećanju. Uvijek ću pamtiti tvoje oduševljenje kad si zadužila gardijsku odoru. Tvoje veselje bilo je neizmjerno. Gledajući te tako sretnu, nisam imala snage stati ispred tebe i reći: ne idi! Zov napaćene domovine bio je jači od svega, a ljubav prema njoj jača i od smrti. Prolazili su dugi dani strepnje i iščekivanja. Neprospavane noći pune straha i nemira nizale su se jedna za drugom. Usred jedne takve noći došla si s pjesmom na usnama: Spremaj majko kreveta, uskoro se vraćam ja, tek što nije svanula neovisna nam Hrvatska! Obje smo bile presretne, ja zbog toga što si došla, a ti jer sam te dočekala. Neovisna Hrvatska je doista svanula, ali bez tebe, koja bi joj se toliko radovala. Zašto se moralo dogoditi ono čega sam se toliko pribojavala? Ostavila si me tužnu, uplakanu, slomljenu. Svi kažu – to je sudbina, vrijeme liječi rane. Moje rane nikad neće zacijeliti. One su svakim danom sve dublje, sve teže, a tako će biti do našeg susreta u vječnosti.

Mama

Kako se može zaboraviti ova mladost ? I da li se smije zaboraviti ? Ta hrvatska mladost prolila je svoju krv da bi Hrvatska bila slobodna, samostalna i neovisna. Tko danas priča njihove priče ?

Odgovori