Početak srpnja 1991. godine zauvijek je upisan crnim slovima u hrvatsku povijest. Dok je Europa nametala nepravedni embargo, a politički vrh u Beogradu kovao planove o stvaranju Velike Srbije, slavonska su se polja pretvorila u goruće bojište. Bitka za Tenju, vođena 7. srpnja, razotkrila je mračnu istinu – dotadašnja lokalna pobuna prerasla je u brutalnu, konvencionalnu agresiju. Bila je to očajnička borba slabo naoružanih branitelja protiv čelične armade JNA, okršaj koji je označio početak krvavog terora, ali i postavio temelje neslomljive obrane Osijeka.
Osvrt na ove povijesne dane otkriva višeslojnu tragediju u kojoj su se preklopile visoka geopolitika i surova realnost na terenu, ostavljajući za sobom razrušena sela, masovne grobnice i neizbrisive ožiljke.
Omča oko vrata: Embargo i tajni beogradski pakt
Sudbonosnog 5. srpnja 1991. godine paralelno su se odigrala dva događaja koja su odredila krvavi karakter Domovinskog rata. U Europi je tadašnja Europska ekonomska zajednica uvela opći embargo na uvoz oružja. Ta naizgled “pacifistička” odluka bila je pogubna za Hrvatsku, vežući ruke policiji i Zboru narodne garde, dok je Jugoslavenska narodna armija (JNA) raspolagala s nevjerojatnih 98 % cjelokupnog vojnog arsenala raspadajuće države.
Istoga dana, pod okriljem beogradskih kabineta, Slobodan Milošević, Borisav Jović i general Veljko Kadijević donose mračnu odluku. JNA odbacuje masku “tampon zone” i prelazi u otvorenu ofenzivu s jasnim ciljem: vojno pokriti sve teritorije zacrtane u planovima “Velike Srbije” i iz armije eliminirati Hrvate i Slovence. Grad Osijek i istočna Slavonija postali su glavna osovina tog razornog udara.
Tenkovi na ulicama i očajnički protuudar
Simbol tog nesrazmjera moći postala je kultna snimka iz Osijeka na kojoj tenk T-55 bezobzirno gazi crvenog “Fiću”. Taj čin demonstracije sile pratio je jezivi topnički napad na osječke civilne četvrti, bolnicu i industrijska postrojenja. Smrtonosni projektili dolazili su iz utvrđenih pobunjeničkih uporišta, primarno iz Stare Tenje, naselja udaljenog svega šest kilometara od središta grada.
Kako bi deblokirali južne prilaze gradu i zaustavili svakodnevno razaranje, hrvatske su snage 7. srpnja pokrenule operaciju oslobađanja Tenje. Oko 350 hrabrih branitelja krenulo je u napad. Inicijalni prodor izazvao je paniku među pobunjenim Srbima, no tada se u bitku izravno uključuje JNA. Teški oklopni transporteri i tenkovi izišli su iz osječkih vojarni te iz smjera Silaša, zasuvši hrvatske položaje uraganskom vatrom.
Suočeni sa sigurnim uništenjem od strane neusporedivo nadmoćnijeg neprijatelja, branitelji su se morali povući. U toj su bitci živote položila petorica heroja.
Damir Hornung ( 3.”A”brigada ZNG) , Franjo Jusup ( 3.”A”brigada ZNG), Zdravko Rittgasser ( MUP (SJP Osijek), Marko Zegnal (ZNG) i Đuro Kiš ( MUP).
Zauvijek će ostati upamćen herojski čin Damira Hornunga i Franje Jusupa. Iako uopće nisu bili na popisu za akciju, ovi su mladići inzistirali da im se imena naknadno dopišu kemijskom olovkom, otišavši tako u smrt za obranu domovine.
Prvo spaljeno selo i jezivi logor smrti
Padom hrvatskog napada, na području Tenje i okolice započeo je sustavni “krvavi teror”. Selo Ćelije, napadnuto 7. i 8. srpnja uz snažnu podršku tenkova JNA, postalo je prvo potpuno uništeno i etnički očišćeno naselje u Domovinskom ratu. Hrvati su evakuirani pod kišom granata, a njihovi domovi do temelja su opljačkani i spaljeni. Tih dana poginuli su hrvatski branitelji Dragutin Bedžula i Damir Pavičića.
U samoj Tenji, paravojne su formacije pretvorile lokalnu kino dvoranu “Partizan” u koncentracijski logor. Ugledni hrvatski civili otimani su iz kuća, mučeni i likvidirani prema strogom zapovjednom obrascu Štaba Teritorijalne obrane Tenja.
Istina o njihovoj sudbini skrivana je desetljećima. Tek 2021. godine, na divljem stočnom deponiju “Bobotsko mrcinište”, pronađena je masovna grobnica s 13 tijela. Zarobljeni civili, vezanih ruku, tamo su dovoženi kamionima i hladnokrvno likvidirani hicima u glavu. Slična sudbina zadesila je i sedam civila ubijenih nedaleko od pustare “Betin Dvor”, čija su isprepletena tijela bageri otkrili u plitkom rovu 1998. godine.
Porazna je činjenica da je beogradsko pravosuđe oslobodilo glavne osumnjičene za ova monstruozna smaknuća, uskraćujući obiteljima žrtava osnovnu pravdu. Do travnja 1992. godine, iz Tenje je protjerana 2.961 osoba nesrpske nacionalnosti.
Stadionsko naselje
O razmjerima napetosti u samom Osijeku i njegovoj okolici ne svjedoče samo povijesne činjenice o brutalnosti JNA, bitci za Tenju i spaljenim Ćelijama, već i razina logističke opremljenosti srpskih paravojnih formacija koje su se uz pomoć vojske neprestano naoružavale. Tijekom jedne od operacija suzbijanja tog naoružavanja, nakon što su teroristi uočeni i opkoljeni 11. srpnja 1991. godine, u borbi je junački poginuo Ivica Repušić, pripadnik osječke Specijalne jedinice policije ‘Orao’.
Neslomljivi bedem na Dravi
Slomom pokušaja oslobađanja Tenje, Republici Hrvatskoj postalo je brutalno jasno: pred njom nije akcija suzbijanja gerilske pobune, već grčeviti rat za biološki opstanak protiv treće vojne sile Europe.
Osijek se našao u čeličnom poluokruženju. Težište obrane palo je na leđa 106. brigade Zbora narodne garde te 3. gardijske brigade “Kune”. Uslijedili su mjeseci titanskih borbi po rovovima i prigradskim naseljima. Čak i kada je u studenom pao herojski Vukovar, a stotine neprijateljskih tenkova krenulo prema Osijeku, grad na Dravi nije posustao.
Najkrvaviji udar, poznat kao “Oluja na Osijek”, dogodio se 5. prosinca. Tog su dana šačice heroja, poput onih u šumi Rosinjača, vlastitim životima kupovale dragocjeno vrijeme. Unatoč stravičnim razaranjima, pretrpljenom teroru i nepravednom embargu, neprijateljski tenkovi nikada nisu uspjeli ući u grad. Osijek je ostao nepokoren.
