“Za mene nije zapovjednik onaj koji kaže naprijed, već onaj koji kaže za mnom”.
Ovaj će dan ostati zapamćen, ne samo po izuzetnoj žrtvi hrvatskih branitelja, nego i kao organizirano napadano djelovanje pakračkih dragovoljaca. Naime, toga su dana pakrački branitelji odbili neprijateljske napade, ne obrambenim, nego napadnim djelovanjem. Bitka za Batinjane je prekretnica i uvod u pravu bitku za Lipik i Pakrac.
Poginule hrvatske branitelje u Romićevom sokaku tzv. Krejčijevu skupinu, neprijatelj je pokopao u masovnu grobnicu na nepoznatoj lokaciji u obližnjoj šumi. Danima rodbina nije znala ništa o njihovoj sudbini.
Pronalaskom masovne grobnice, sahranjeni su u teškim ratnim uvjetima 24. listopada u Velikom Banovcu.
Bitka je započela još 4. listopada 1991. zajedničkim napadom 343. motorizirane brigade i 5. partizanske brigade Teritorijalne obrane BiH, koja je priključena 5. korpusu JNA. Več sutradan, 5. listopada okupirali su sela Omanovac, Gornju Obrijež i Batinjane zapadno od Pakraca i tako Pakrac doveli u okruženje. U to vrijeme, postojala su dva moguća izlaza iz Pakraca, jedan je vodio preko Lipika, Dobrovca i Kukunjevca prema Gaju koji je već bio relativno pošteđen ratnih razaranja i dalje prema Kutini, dok je drugi išao iz Prekopakre, preko Batinjana, Gornje Obriježi, Malog Banovca i Tornja prema Gaju i dalje Kutini.
Rano ujutro 6. listopada, oko 05:30 četvorica branitelja autom nailaze na zasjedu. Brzom reakcijom vozača, nije bilo posljedica te su se branitelji kroz kukuruzišta i dvorišta povukli prema Starom Majuru. Vrlo brzo nakon toga nailazi Aco Bartoluci, koji je iz Pakraca vozio tri civila. Ijako je upozoren da se u Batinjanima puca, Aco je na svoju odgovornost nastavio put. Na ulasku u Batinjane upadaju u zasjedu te odmah pogibaju Aco Bartoluci te civili Milica Sarajlija i Ivka Perđun, dok je Ljerka Stoček prvo zarobljena te na kraju spašena od strane svog bivšeg učenika. Gotovo odmah nakon njih nailazi sanitetsko vozilo policije u kojim su pakrački policajci Dalibor Duchač i Tomislav Kuhar vozili teško ranjenog čazmanskog policajca Đuru Haramusteka. Oni su također na mjestu ubijeni, dok na drugom kraju sela pogiba i Svetomir Mercluft.
Ulazimo u šumu u Matkovcu. Nitko ništa ne priča. Bojimo se, svi šute. Penjemo se prema Batinjanima. Sunce se budi i obasjava krajolik. Strah i neizvjesnost caruju. Odjednom vidim Aco mijenja brzine. Auto krči. Skačemo po cesti. Prasak, lom, jauk. Gledam što se dešava s Acom, zašto toliko mijenja brzine. Padam na pod. Prasak. Na mene pada Aco. Automobil ide sam dalje. Aco u padu jako pritišće papučicu gasa. Zapadamo u jarak. Auto i dalje radi. Krv, jauk, znoj, staklo, udarci u auto. Aco se trza, a njegova krv me kupa. Dižem Acu sa sebe. Iz zatiljka poput vulkana teče krv, teta Milica još jauče, teta Perđun ima širom otvorene, ukočene oči. One se više ne javljaju…
Ljerku Stoček- u opisu događaja
U to vrijeme je, na osnovi iste dojave, Stjepan Širac žurno došao u policijsku postaju i zahtijevao pomoć za izvlačenje stradalih u zasjedi. Tadašnjem je zapovjedniku predložio plan izvlačenja i daljnjeg proboja i oslobađanja Batinjana koji je usvojen. Policija mu je osigurala oklopnjak i dio posade, ali je problem bio što ga nije imao tko voziti jer je Duchač upao u zasjedu.
Prvi u pomoć priskaču branitelji iz Banovca i Obriježi pod vodstvom Marijana Krejčija: Ivica Baškijera, Goran, Ivica i Josip Feltrin, Ivica i Stevo Hrgar, Željko Jurić i Stjepan Mateš. Međutim, svi pogibaju već u Gornjoj Obriježi, vjerojatno ne uspijevajući pružiti značajni otpor. U tom trenutku zapovjednik samostalne čete ZNG-a Pakrac (i ujedno zapovjednik obrane grada) Stjepan Širac okuplja dragovoljce koji bi trebali probiti blokadu.
Prekopakranski branitelji također nisu čekali zapovijed za pokušaj spašavanja stradalih u zasjedi, nego su odmah kamiončićem krenuli prema Batinjanima. Pod zapovjedništvom Marka Martinellija bili su Miroslav Tessari, Miroslav Kurić, Mario Kamenski, Nikola Nožarić, Anto Pavlović i Josip Dumančić. Kad su došli blizu Batinjana, pridružili su im se i drugi prekopakranski borci, policajci i nekolicina lipičkih branitelja te zapovjednik Stjepan Širac. Došli su do ruba šume i pozorno promatrali ne bi li vidjeli neprijatelje, ali nisu uspjeli jer su se oni već dobro ukopali u rovove. Pretpostavili su da u vozilima koja su upala u zasjedu ima preživjelih i odlučili su oprezno preko čistine krenuti prema njima. Kao osiguranje i potporu su na “garonji” ostavili Miroslava Kurića koji je, kada su došli do mosta, primijetio pokrete četnika te ih na to upozorio. Očito je da su ih zlikovci pustili da priđu dovoljno blizu, na brdo, kako bi se oni našli na dominantnom položaju. Tada je prema braniteljima otpočela uraganska paljba. Kurić je zapucao iz mitraljeza i privukao dobar dio četničke paljbe na sebe te tako omogućio da se branitelji bolje rasporede.
Ostavio sam Kurića s puškomitraljezom da nas štiti, a mi smo se spustili niz cestu… Kad smo prešli most… Čuo sam Kurića kako viče “Marko pazi, borovi!”… Ugledao sam iznad vozila u brdu šljem i glavu koja je odmah nestala… Nakon vrlo kratkog vremena ponovo se pojavljuje isti. Otvaram paljbu i počinje puškaranje sa svih strana. Ispraznio sam okvir i u trenutku mijenjanja osjetio sam udarac u nogu… Vidio sam kako su meci sjekli travu iznad moje glave… Stipa je vikao “Marko, Marko, jesi li živ?!” Nitko nije ni slutio da su mu to posljednje riječi.
Tada dolazi oklopno vozilo TOP 2 u kojem je bila policija i prolazi pokraj njih. Stjepan izlazi iz zaklona i pokušava se skloniti iza vozila kako bi policajcima u oklopnjaku dao informaciju o neprijateljskim položajima. Prilikom pretrčavanja ceste je pogođen. Tijelo je ostalo ležati na cesti. Oklopnjak je nastavio kretati do vrh brda gdje je pogođen. Tada je u pomoć pristiglo još branitelja; neki pješice, a neki kamionom 110. Započinje žestoka cjelodnevna bitka koja je rezultirala povlačenjem neprijatelja. Tijelo Stjepana Širca izvučeno je navečer.
Zapis Marka Martinellija
Također, iz Pakraca traže pomoć hrvatskim snagama u okolnim mjestima. Pozivu se odazivaju snage garešničkog 73. samostalnog bataljuna, koji se pokušavaju probiti preko Tornja te snage daruvarskog 52. samostalnog bataljuna i Posebne jedinice policije PU Bjelovar Omega, koji idu prema Gornjoj Obriježi. Tijekom cjelodnevne bitke pogibaju zapovjednik Stjepan Širac, pripadnik 52. bataljuna Drago Živančev i pripadnik 73. bataljuna Marijan Divjak.
Ped kraj dana Pakrac, Lipik i Daruvar jedva održavaju obranu , te neophodno traže pomoć. Neprijateljske snage zauzele su dio Strossmayerove ulice, Kalvariju, Pilanski put, Radničko naselje, Ulice 30. svibnja, Vinogradsku, Kneza Branimira i nakratko staru željezničku stanicu u Pakracu te ušli u dio Lipika južno od rijeke Pakre.
Glavnina branitelja upućena je u Pakrac i Lipik na ojačanje obrane na kritičnim pravcima neprijateljskog napada. Dijele se na skupine od kojih jedna odlazi na sjeverozapadni dio grada Praulju radi istjerivanja neprijatelja sa stare željezničke stanice i deblokiranje policajaca u Konstruktoru, a druga skupina s protuoklopnim sredstvima odlazi u Lipik na zadaću ojačanja obrane.
Prilikom zauzimanja najjužnijeg dijela Lipika pogiba zapovjednik lipičkog voda ZNG-a Zdravko Mance. U Ratnom dnevniku 5. korpusa JNA navodi se da je situacija u Pakracu i Lipiku riješena te se naređuje čišćenje terena za što su angažirane jedinice TO uz potporu Korpusne artiljerijske grupe 5. korpusa JNA i avijacije.
Međutim, 7. listopada u Pakračku Poljanu dolazi jedinica MUP-a pod nazivom Orah, koju je predvodio Tomislav Merčep.
Sljedeći dan, 7. listopada, neprijateljska blokada još nije probijena. U svom svirepom pohodu, neprijatelj na kućnim vratima ubija Stjepana Feltrina u Malom Banovcu i Petra Slijepčevića u Omanovcu. Zbog intenziteta borbi u Pakracu i Lipiku te nedostatku oružja i streljiva, nije bilo moguće izdvojiti snage za napadna djelovanja. Sve snage su usmjerene na vraćanje neprijatelja na polazne položaje u Pakracu i Lipiku, položaje s kojih je otpočeo napade 6. listopada. U toj nakani postignut je najznačajniji uspjeh 9. listopada 1991. godine kada postrojba za posebne namjene MUP-a RH pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, ojačana tenkovima, razbila neprijateljsku barikadu na prilazu sela Toranj iz smjera Brekinske. Oslobođen je Toranj, Mali Banovac, Batinjani i Gornja Obrijež. Neprijatelj je potisnut u prostor šume Turkovače; prostor tih sela zaposjedaju dragovoljci ojačani postrojbama ZNG-a pristiglim iz sjeverozapadnog dijela Republike Hrvatske.
Selo Omanovac sjeverno od Pakraca, oslobođeno je zajedničkim akcijama badljevačkog voda ZNG-a i novopridošle križevačke 3. bojne 117. brigade od 13. do 16. listopada, koja je i zaposjela oslobođene položaje. Ipak, koridorom između jakih pobunjeničkih uporišta Dereze i Kukunjevca koji je vodio preko Gornje Obriježi, Batinjana i Tornja pobunjenici su se služili sve do dolaska varaždinske 104. brigade na to područje krajem listopada i početkom studenog čime je prestala opasnost opkoljavanja Pakraca
Ono sto se treba naglasiti, da su hrvatske snage uspjele spriječiti opkoljavanje i kasnije vjerojatnu okupaciju pakračkog područja, čime bi Pakrac vjerojatno doživio sudbinu Vukovara prije Vukovara.
Bitka za Batinjane bila je najkrvavija bitka na pakračkom ratištu u Domovinskom ratu. U njoj je poginulo 23 hrvatskih vojnika i 5 civila; deblokiran je i obranjen Pakrac koji je žestoko napadan i bio u potpunom okruženju.
IZVOR; Braniteljski.hr, wiki,
