Braća Tivanovac dali su živote za Vukovar. Pročitajte potresnu priču o herojima sa Sajmišta i žrtvama Ovčare iz serijala Lice hrabrosti.
U danima kada se prisjećamo najtežih trenutaka u novijoj hrvatskoj povijesti i obilježavamo 35. obljetnicu bitke za Vukovar, poznata novinarka, književnica i braniteljica grada Tanja Belobrajdić nastavlja svoj važan autorski serijal „Lice hrabrosti”. Njezina 52. objava donosi potresno, ali ponosno svjedočanstvo o braći Branku i Ivici Tivanovcu – mladićima koji su, bez imalo oklijevanja, vlastita dvorišta pretvorili u prve crte obrane, plativši domoljublje vlastitim životima.
LICE HRABROSTI / Dan 52 / 35 godina od bitke za Vukovar. Da se ne zaboravi. 
OVO SU BRANKO I IVICA TIVANOVAC.
Braća Tivanovac su, bez imalo oklijevanja, rame uz rame stali na branik svoga doma. Oba su brata sa svojim suprugama i malom djecom složno živjela u roditeljskoj kući u Novoj ulici, u čijoj su blizini držali prvu crtu obrane. Krvavoga 16. listopada ’91., iako se vjerovalo kako je poginuo dan prije, poginuo je i Branko.
Josip Pitl je ispričao: „Izbjegavam se vraćati u to vrijeme, ali pamtim svaki detalj. Mogu zaboraviti što sam jučer jeo, ali što se tada događalo, pamtim kao da se dogodilo prije sat vremena. Svake godine, 16. listopada palim svijeće na mjestu pogibije i ranjavanja naših suboraca. Prvo su poslali avijaciju, onda su nas zasuli granatama, pa je iza oklopa krenula pješadija, po uhodanom običaju. Krenuli su iz dubine Nove ulice, a napad je na Sajmištu bio koordiniran iz svih smjerova na kojima su se nalazili, iz vojarne, Negoslavaca, Petrove gore. Otvorio se pakao. Branko je pogođen pred mojim očima. Potom se borba razbuktala upravo pred mojom kućom u Dugoj ulici. Borili smo se kao lavovi za svaki dio ulice, za svaku kuću, teško se prisjećati“.
Za to vrijeme, dok su se slabo naoružani i brojčano višestruko nadjačani branitelji očajnički borili, u kući, s druge strane Nove ulice, nedaleko od dotadašnjeg punkta na kojem su bili Branko i Ivica, nalazila se njihova obitelj, roditelji i supruge s djecom.
Ivanka i Mira Tivanovac prisjećaju se mučnih dana: „U poslijepodnevnim satima, upali su u kuću u kojoj smo bili u podrumu. Prvo smo ih čuli gore kako vršljaju, a onda je uslijedio ono poznato – ‘Predajte se, izlazite iz podruma ili bacamo bombe!’. Kada smo izašli iz podruma, prepoznale smo Miroljuba Vujanovića, Tomanića i druge. Ispitivali su nas gdje su nam muževi i ispijali dječje sokiće koje su našli u kući. Već se mračilo kada su nas odveli na ispitivanje na Petrovu goru, potom na Velepromet. Na Veleprometu su našeg svekra Pavla ukrcali u mali ‘tamić’ i odvezli u nepoznatom smjeru. Više ga nikada nismo vidjele, još uvijek se vodi kao nestao. Naš put do slobode, bio je dug. Odvezli su nas na Velepromet, vodili na ispitivanje u Negoslavce gdje su tvrdili kako naši muževi prave ogrlice od dječjih prstiju, kao i druge zarobljenike vodili na rad, morale smo čistiti, pospremati. Jednom prigodom, tada su nas držali u kući Stevićevih u Zrinskoj ulici, zamolile smo može li nas netko otpratiti do naše kuće, kako bismo uzele nešto garderobe za djecu, svekrvu i sebe. Dozvolili su nam, a kada smo tamo došli, jedan susjed nam je pred Brankovim sinom rekao kako je Branko ubijen. Mi smo dijete kasnije utješile riječima kako nas samo žele povrijediti i uplašiti te da to nije istina”.
O sudbini Ivice Tivanovca, Josip Pitl je kazao:
„Tijekom napada, Ivica je vidio da nema Branka, ali je mislio da je tu negdje. Uvečer, kada smo se povukli na suprotnu stranu ulice, a napad se malo smirio, rekao sam mu što se dogodilo. Silom je želio otići po bratovo tijelo, ali smo ga spriječili. Taj dio nismo više kontrolirali, izmiješali smo se, nismo znali gdje su oni, u istoj kući, mi bi bili na katu, oni u prizemlju i obrnuto. Vladala je potpuna konfuzija. Desetak dana prije sloma obrane grada, kod tadašnje Kongres škole, Ivica je ranjen. Prije ulaska JNA i četnika u bolnicu, rekao sam mu – ‘Nemoj ostati, nisi teško ranjen’ – imao je gips na lijevoj ruci, ali nije me poslušao. Ti dečki, bili su ludo hrabri, kao i braća Bajić. Iznenađujuće, jer nisu bili od onih koji su se u počecima eksponirali. Ostali su tu, tražili su oružje, htjeli su braniti svoj dom. Ivica je imao je sjajan glas, jedan naš suborac, Stjepan Blazinić, svirao je harmoniku, a Ivica je pjevao. Oni sa svojih položaja „Marš na Drinu“, a Ivica s našega – hrvatske pjesme. Rekao sam mu – Nemoj, svi ti domaći ovdje znaju glas, ali nije se bojao. Ti su ljudi tako bili dobri, kad sklopim oči, uvijek ih se sjetim“.
Nakon sloma obrane grada, Ivica Tivanovac je zarobljen u vukovarskoj bolnici te s drugim ranjenicima i civilima deportiran na Ovčaru gdje je surovo mučen, a potom strijeljan i zakopan u masovnoj grobnici.
Životi Branka i Ivice Tivanovca prekinuti su u 35. i 28. godini, u najboljim godinama života. Njihova hrabrost i plemenitost nastavljaju živjeti kroz njihovu djecu, koja se s ponosom sjećaju svojih očeva i nadaju da će jednom pronaći posmrtne ostatke svoga djeda Pavla. Njihova imena i obiteljska žrtva nisu samo broj u hladnoj ratnoj statistici, nego teški podsjetnik da sloboda nije bila besplatna. Branko i Ivice, počivajte u miru Božjem. 
Zahvaljujući zapisima poput onih Tanje Belobrajdić, njihova imena ne postaju samo dio hladne ratne statistike, već trajni podsjetnik na lice hrabrosti, neizmjerne žrtve i nade da će se pravda i istina o nestalima jednog dana u potpunosti ostvariti.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
