Gornje Jame kod Gline dobile su spomen-obilježje Golubica. Donosimo potresnu priču o masakru Šiltova, ubijenoj djeci i potrazi za nestalima u Domovinskom ratu.
Postoje mjesta u Hrvatskoj gdje vjetar ne šumi kroz krošnje drveća, nego jeca. Postoje šumski putovi na Banovini kojima kada kročite, imate osjećaj da gazite po živim ranama, po pepelu nedovršenih života i prekinutih djetinjstava. Jedno od takvih mjesta, skriveno na kraju lošeg, neasfaltiranog šumskog puta koji vodi iz obližnje Prekope, jesu Gornje Jame kod Gline. Nekada pitomo i živo naselje sa stotinjak do sto pedeset duša, danas je sablasno prazna točka na zemljovidu, mjesto potpune demografske smrti svedeno tek na usputni cestovni putokaz bez ijednog jedinog živog stanovnika. No, danas je ta zaglušujuća tišina Gornjih Jama progovorila glasnije nego ikada prije.
Danas, 3. listopada 2026. godine, na ovom svetom i mučeničkom tlu u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja otkriveno je spomen-obilježje mjesta masovne grobnice iz Domovinskog rata – prepoznatljivi crni obelisk s likom bijele golubice. Ovo, 86. po redu državno spomen-obilježje masovnih grobnica u Republici Hrvatskoj, podignuto je u čast i vječni spomen na žrtve s ovog područja mučki ubijene u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, među kojima su jedan hrvatski branitelj te nedužni civili, starice, žene i ono najstrašnije – troje malodobne djece.
Dok je glinski župnik Saša Jozić blagoslivljao hladni kamen spomenika, a potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ujedno i izaslanik predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, zajedno s Božicom Tonković i hrvatskim ratnim vojnim invalidom Ivicom Kuštrebom skidao platno s bijele golubice, u zraku je lebdjela neizreciva tuga pomiješana s ponosom. Ivica Kuštreba, umirovljeni stožerni narednik koji je u ovom krvavom piru izgubio majku Maru i brojne članove šire obitelji, darovao je vlastito zemljište kako bi Hrvatska napokon na državnoj razini obilježila stratište njegovih najmilijih.
Današnje otkrivanje spomen-obilježja s likom golubice u Gornjim Jamama nije samo protokolarni čin sjećanja; to je institucionalni krik protiv zaborava i izravna optužnica protiv monstruoznog zločina srpskih terorističkih postrojbi, zloglasnih „Šiltova“, koji su 11. prosinca 1991. godine u ovom selu počinili jedan od najbrutalnijih, najdevijantnijih i najkrvavijih masakara u modernoj europskoj povijesti. U jednom jedinom danu, ti do zuba naoružani teroristi zarobili su, psihički mučili, izrešetali strojnicama i potom žive ili polumrtve u kući Mate Kirete zapalili petnaest nevinih ljudi – četrnaest Hrvata, među kojima su bile djevojčice Nikolina (9) i Željka (14) te dječak Darko (10), kao i njihovog susjeda Srbina Gojka Pavlovića, koji je goloruk stao pred cijevi pokušavajući spasiti tuđu djecu. Danas, više od tri desetljeća kasnije, na spomeniku u Gornjim Jamama ne piše konačan broj žrtava. Jer kosti te djece, spaljene na kućnom pragu, još uvijek nisu pronađene.
Državni vrh na mjestu stradanja: „Naša potraga ovdje nije završena“
Komemorativna svečanost u Gornjim Jamama okupila je obitelji žrtava čije su oči i danas, nakon trideset i pet godina, uprte u šikaru i šumu s nadom da će prije smrti dočekati bijeli lijes i zapaliti svijeću na stvarnom grobu svojih najmilijih. Uz njih, pokloniti se žrtvama došli su brojni državni i lokalni dužnosnici, predstavnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, pripadnici Hrvatske vojske i policije, predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskog rata te mještani okolnih banijskih naselja.
Obraćajući se okupljenima u ime premijera Andreja Plenkovića, ministar Tomo Medved vratio je misli nazočnih u mračnu jesen i zimu 1991. godine, u studeni i prosinac kada se nad pitomim krajem Banovine nadvio oblak smrti, razaranja i potpune okupacije. Njegove riječi odjekivale su šumskim proplankom kao zavjet države koja ne smije i neće stati.
„O stradanju Banovine u Domovinskom ratu svjedoče čak 44 masovne grobnice, a na ovom spomen-obilježju koje danas otkrivamo nije uklesan konačan broj žrtava jer naša potraga ovdje još nije u potpunosti zaokružena“, istaknuo je ministar Medved, iznoseći potresnu statistiku ovog mikroprostora smrti. Naime, na području Gornjih Jama do sada je pronađena jedna masovna i četiri pojedinačne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci sedam žrtava. Dio posmrtnih ostataka pronađenih na samom zgarištu spaljene kuće još uvijek prolazi složene procese identifikacije, dok se za posmrtnim ostacima deset osoba još uvijek intenzivno traga. Među tih deset duša čije kosti još uvijek skriva banijska zemlja ili pepeo spaljenog ognjišta nalaze se i troje djece ubijene u dobi od svega 9, 10 i 14 godina.
„Njihove sudbine i danas obvezuju hrvatsku državu da ne odustane od istine i učini sve kako bi svaka žrtva dobila svoje ime, a svaka obitelj svoj mir“, poručio je Medved, naglasivši kako je Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja do sada temeljito istražila čak 19 mikrolokacija na samom području Gornjih Jama te da forenzički timovi neprestano nastavljaju rad.
Iznoseći širi kontekst institucionalnih napora u rasvjetljavanju sudbina nestalih, potpredsjednik Vlade predočio je javnosti precizne podatke o opsegu rada u proteklom desetljeću. U zadnjih deset godina samo na području Sisačko-moslavačke županije ekshumirani su posmrtni ostaci 71 osobe, dok je identificirano njih 99, pri čemu je dio identificiran kroz reviziju ranije ekshumiranih posmrtnih ostataka uz pomoć najsuvremenijih metoda DNK analize. Na razini cijele Republike Hrvatske u istom su razdoblju istražene čak 444 lokacije, pronađeno je sedam masovnih i 46 pojedinačnih grobnica iz kojih su izvađeni posmrtni ostaci 235 osoba. Dodamo li tome 108 osoba koje su ranije ekshumirane, a identificirane su nakon više od tri desetljeća čekanja, u posljednjih deset godina sveukupno su riješene sudbine 343 osobe.
Unatoč tim golemih naporima, brojka koja i dalje krvari u hrvatskom nacionalnom biću iznosi 1725. Za toliko osoba Hrvatska još uvijek traga – od čega je 1341 osoba sa statusom nestalih čija je sudbina potpuno nepoznata, dok se za 384 smrtno stradale osobe sa sigurnošću zna da su ubijene ili poginule, ali nije poznato mjesto njihova ukopa.
„Nastavljamo prikupljati saznanja, provjeravati svaki trag i istraživati svaku lokaciju na kojoj postoji i najmanja mogućnost da se nalaze posmrtni ostaci nestalih. Ljudski je i civilizacijski omogućiti svakoj žrtvi da počiva u miru, a obiteljima pravo na istinu i mir. Iza svakog imena stoji neizmjerna bol, ali i naša trajna institucionalna odgovornost“, rekao je Medved te s ovog stratišta još jednom uputio izravan i oštar poziv Republici Srbiji. Pozvao je Beograd da se napokon suoči sa svojom agresorskom ulogom u Domovinskom ratu, da otvori vojne i obavještajne arhive te preda zapisnike i informacije o premještenim i skrivenim grobnicama koje i danas kriju tijela hrvatskih branitelja i civila.
Zahvalivši branitelju Ivici Kuštrebi na plemenitom darivanju zemlje za izgradnju spomenika, ministar je zaključio: „Ovo spomen-obilježje stajat će kao trajni svjedok patnje i ustrajnosti hrvatskoga naroda, ali i kao opomena generacijama koje dolaze o cijeni kojom je plaćena naša sloboda, kako bismo u nacionalnoj svijesti trajno sačuvali uspomenu na žrtvu našeg naroda.“
Okupljenima su se prigodnim i emotivnim govorima obratili i izaslanik predsjednika Republike Hrvatske brigadir Ivan Radić, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i sisačko-moslavački župan Ivan Celjak te gradonačelnik Gline Ivan Janković. Gradonačelnik Janković u svojem je govoru pogodio samu srž tragedije ovog napuštenog sela kazavši kako „tišina u Gornjim Jamama najglasnije odzvanja“, zahvalivši pritom ministru Medvedu na nadljudskim naporima da se niti jedna žrtva nikada ne prepusti zaboravu. Dostojanstveni komemorativni program, kojeg je moderirala Karmen Valenta, svojom je izvedbom uveličala sopranistica Barbara Suhodolčan Vrbički uz klavirsku pratnju Brigite Vilč, dok je uz obližnju Kapelicu ranjenog Isusa – podignutu još 29. rujna 2012. godine na inicijativu neumornog Ivice Kuštrebe – župnik Saša Jozić služio svetu misu zadušnicu za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile.
Geneza zla: Tko su bili zloglasni „Šiltovi“?
Kako bi se u potpunosti razumjela dubina tragedije koju simbolizira današnja bijela golubica u Gornjim Jamama, nužno je secirati anatomiju zločina i profil onih koji su ga počinili. Masakr u Gornjim Jamama nije bio nikakav eksces pojedinaca izvan kontrole, već hladnokrvno planirana operacija duboko ukorijenjena u širu vojno-političku strategiju etničkog čišćenja Banovine i stvaranja etnički čistog srpskog prostora.
Izravni fizički izvršitelji ovog pokolja bili su pripadnici zloglasne srpske paravojne, terorističke postrojbe poznate pod nazivom „Šiltovi“. Povijest ove formacije, njezina evolucija, načini financiranja i čvrsta sprega s regularnim vojnim i obavještajnim strukturama Beograda savršeno ilustriraju mehaniku državnog i paradržavnog terorizma u takozvanoj SAO Krajini. Formiranje postrojbe započelo je još u proljeće 1991. godine. Njezinu temeljnu jezgru činilo je dvadesetak lokalnih pobunjenih Srba s glinskog područja koji su prošli rigoroznu specijalističku obuku u kampovima Golubić i Bruška pokraj Knina. Obuku je vodio instruktor poslani izravno iz Srbije – Dragan Vasiljković, u javnosti poznatiji kao „Kapetan Dragan“.
U tim kampovima polaznici nisu učili samo taktike gerilskog ratovanja, subverzivnih djelovanja i rukovanja eksplozivima, već su prolazili kroz sustavnu i radikalnu ideološku indoktrinaciju čiji je cilj bio potpuna dehumanizacija hrvatskog stanovništva. Isprva se ova oružana skupina nazivala „Martićevcima“, prema tadašnjem inspektoru SUP-a u Kninu i kasnijem predsjedniku tzv. Republike Srpske Krajine Milanu Martiću, koji je bio glavni arhitekt paravojnog organiziranja na tom prostoru. Kasnije postrojba preuzima naziv „Šiltovi“ prema nadimku svojeg zapovjednika, Siniše Martića zvanog Šilt, te postaje udarna šaka terora na području Gline i cijele Banovine.
Rekonstrukcija krvavog 11. prosinca 1991.: Psihološka tortura i pletenica u kavi
Zlokobna prosinačka tišina sela Gornje Jame prekinuta je 11. prosinca 1991. godine. U selo se u bijelom kombiju dovezla skupina do zuba naoružanih pripadnika „Šiltova“. Akcija je izvedena munjevito, vojnički precizno, bez ikakvog povoda, borbenog djelovanja ili prethodne provokacije sa strane mirnih mještana. Zatečeni civili su u trenu opkoljeni, zarobljeni i pod izravnom prijetnjom dugim cijevima natjerani u jednu prostoriju obiteljske kuće čiji je vlasnik bio lokalni Hrvat Mate Kireta.
Ono što je prethodilo samoj egzekuciji spada u najmračnije stranice psihološke torture zabilježene u Domovinskom ratu. Zatočeni u skučenom prostoru Kiretine kuće, smrtno preplašeni civili – među kojima su bile starice, majke i troje malodobne djece – bespomoćno su slušali svoje krvnike kako u neposrednoj blizini, s ledenom indiferentnošću, glasno raspravljaju i vijećaju o tome kojom će metodom najefikasnije, najbrže i najlakše likvidirati sve prisutne. Taj oblik sadističke dehumanizacije stvorio je atmosferu apsolutnog terora u kojoj su djeca i starci postali svjesni neizbježnosti vlastite smrti, iščekujući u zagrljajima jedni drugih trenutak kada će na vratima zabljesnuti vatra iz strojnica.
Ubrzo je započeo krvavi pir. Pripadnici „Šiltova“ otvorili su bespoštednu vatru iz automatskog oružja po zbijenim civilima, ne gledajući tko je dijete, a tko starica. U nekoliko minuta u kući Mate Kirete ugašeno je petnaest života – četrnaest hrvatskih civila i jedan Srbin.
No, čak ni smrt nije bila dovoljna da zadovolji patološke nagone egzekutora. Način na koji su tretirali žrtve svjedoči o duboko devijantnom, sadističkom ponašanju koje izlazi iz svih okvira ratnog nasilja i ulazi u domenu ritualiziranog, nekrofilnog zločina. Najjezivije svjedočanstvo o tome sačuvano je kroz iskaz samog Ivice Kuštrebe. Tragajući nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“ za istinom o sudbini svoje majke i rodbine, Kuštreba je došao do svjedokinje kojoj se jedan od pripadnika „Šiltova“ otvoreno hvalio morbidnim ratnim trofejem iz Gornjih Jama.
Taj je monstrum, naime, danima sa sobom nosio odrezanu pletenicu četrnaestogodišnje djevojčice Željke Fabac. Hvalio se kako je u Gornjim Jamama prije ili nakon ubojstva odrezao kosu jednoj hrvatskoj curici, a vrhunac ljudske izopačenosti demonstrirao je pred svjedokinjom kada je tu istu dječju pletenicu, vjerojatno još uvijek slijepljenu od djevojačke krvi, močio u šalicu kave koju je potom hladnokrvno pio.
Nakon što su rafali utihnuli, a tijela petnaestero žrtava ostala ležati u krvi, „Šiltovi“ su prešli na sustavno uništavanje dokaza i asanaciju terena vatrom. Kuću Mate Kirete polili su zapaljivom tekućinom i zapalili je zajedno s tijelima unutra. Spaljivanje leševa imalo je dvostruku svrhu: s jedne strane stvoriti forenzičku prepreku kako se zločin nikada ne bi mogao dokazati, a s druge strane, antropološki i sociološki gledano, provesti potpuno zatiranje fizičkog i duhovnog postojanja tih obitelji. Teroristi se nisu zaustavili na Kiretinoj kući; nastavili su sustavno paliti sve preostale stambene i gospodarske objekte u selu, uključujući i lokalnu katoličku crkvu, pretvarajući Gornje Jame u golemo zgarište. Bio je to klasični „rusticid“ – ubojstvo sela s ciljem da se izbriše svaki trag da su Hrvati ikada živjeli na tom komadu Banovine.
Herojstvo Gojka Pavlovića: Čovjek koji je umro braneći hrvatsku djecu
Usred te nezamislive manifestacije zla, u klaonici kuće Mate Kirete dogodio se čin monumentalne građanske hrabrosti, ljudskosti i međunacionalne solidarnosti koji nikada ne smije biti zaboravljen. Riječ je o žrtvi pedesetogodišnjeg Gojka Pavlovića (rođenog oko 1941. godine), mještanina srpske nacionalnosti iz susjednih Donjih Jama, koji se tog kobnog dana zatekao u Gornjim Jamama sa svojim susjedima Hrvatima.
Kada je 1991. godine započela velikosrpska pobuna i agresija, Gojko Pavlović odbio je napustiti svoj zavičaj i odbio je obući odoru pobunjenih srpskih formacija. Odlučio je ostati sa svojim susjedima Hrvatima i dijeliti njihovu sudbinu, čvrsto vjerujući da nacionalna pripadnost ne može i ne smije biti razlog za mržnju među ljudima koji su generacijama dijelili kruh, radost i tugu na istom prostoru. Svojim ostankom Gojko je izravno prkosio velikosrpskom narativu o „ugroženosti Srba“ i nemogućnosti suživota u neovisnoj Hrvatskoj.
U trenutku kada su „Šiltovi“ stjerali Hrvate u kuću namjeravajući ih pobiti, Gojko Pavlović jedini je imao šansu preživjeti samo zato što je bio Srbin. Umjesto toga, on je ustao u obranu svojih susjeda. U trenucima smrtnog straha, goloruk se žestoko usprotivio do zuba naoružanim paravojnicima. Vikao je na njih, preklinjao ih da spuste oružje i poštede civile, uporno ponavljajući da su to dobri, mirni i pošteni ljudi koji nikada nikome nisu naudili niti su u rukama imali oružje. Prema sačuvanim svjedočanstvima, posljednje riječi koje je Gojko Pavlović izgovorio na ovom svijetu bile su usmjerene na spašavanje najmlađih: „Nemojte, molim vas! Među njima je troje djece!“
Za radikalizirane „Šiltove“, Gojkova plemenitost i solidariziranje s Hrvatima predstavljali su ultimativnu „izdaju srpstva“. Ideologija velikosrpskog projekta nije trpjela ljudskost, nijanse ni milost; svaki Srbin koji je odbio sudjelovati u zločinu ili je pokušao zaštititi susjeda Hrvata automatski je postajao legitimna meta. Gojko Pavlović pokošen je rafalom iz strojnice prvi, na licu mjesta, pred očima djece koju je pokušao spasiti, nakon čega su krvnici pobili i preostalih četrnaest Hrvata.
Imena zapisana u vječnosti: Cijele obitelji zbrisane s lica zemlje
Kako bi se izbjegla dehumanizacija žrtava kroz puko navođenje brojeva, novinarska i povijesna dužnost nalaže da se svaka žrtva masakra u Kiretinoj kući te šireg pokolja u Gornjim i Donjim Jamama imenuje i opiše u svojoj obiteljskoj tragediji. Prema dostupnim policijskim i povijesnim izvorima, u kući Mate Kirete tog su dana, uz Gojka Pavlovića, ubijene cijele generacije obitelji Fabac i Dvorneković te njihove susjede.
Tragedija obitelji Fabac iz Gornjih Jama ledi krv u žilama. U istom su trenu ubijeni supružnici Nikola Fabac i njegova tridesettrogodišnja supruga Marica Fabac (rođena 1958. godine). Zajedno s njima, u smrt su otišle njihove dvije kćeri: četrnaestogodišnja Željka Fabac (rođena 1977. godine), čiju je pletenicu krvnik odnio kao trofej, te njezina mlađa sestrica, devetogodišnja Nikolina Fabac (rođena 1982. ili 1983. godine), koja je ujedno bila i najmlađa žrtva ovog masakra. Uz njih je ubijen i stariji član obitelji, šezdesetjednogodišnji Janko Fabac (rođen 1930. godine), dok pojedini povijesni arhivi bilježe i ubojstva oca Ive Fabca te njegovih sinova Janka i Steve, što svjedoči o potpunom zatiranju cijele loze.
Jednako stravičnu sudbinu doživjela je i obitelj Dvorneković iz Gornjih Jama, gdje su u jednoj sekundi ugašene tri generacije. Ubijeni su pedesetdvogodišnji supružnici Mato Dvorneković (rođen 1939.) i Kata Dvorneković (rođena 1939.), njihova tridesetdvogodišnja kći Slavica Dvorneković (rođena 1959.) te Slavičin sin, a Matin i Katin unuk – desetogodišnji dječak Darko Dvorneković (rođen 1981. godine).
U istom plamenu i pod istim rafalima život je izgubila i šezdesetdvogodišnja Mara Kuštreba (rođena 1929. godine) iz Gornjih Jama, majka hrvatskog branitelja Ivice Kuštrebe. Uz mještane Gornjih Jama, smrt je u Kiretinoj kući zatekla i tri žene iz okolnih naselja koje su se nesretnim slučajem tog dana našle u selu: pedesetpetogodišnju Milku Rastovski (rođenu 1936.) iz susjednih Donjih Jama, pedesetsedmogodišnju Agatu Cestarić zvanu Jaga (rođenu 1934.) iz Male Soline te pedesetosmim godinama staru Jelu Vrbanac (rođenu 1933.) iz obližnjeg Hađera.
Krvavi pohod „Šiltova“ nije stao samo na Kiretinoj kući. Prema policijskim kaznenim prijavama nadopunjenima 2022. godine, ista je postrojba neposredno prije i nakon masakra u Gornjim Jamama nasilno izvela više muškaraca i likvidirala ih, a potom se spustila u susjedno selo Donje Jame. Tamo su na više mikrolokacija hladnokrvno strijeljali još trinaest mještana – sedam žena u dobi od 34 do 82 godine te šest muškaraca u dobi od 36 do 79 godina, čime se broj ubijenih civila u tom smrtonosnom pohodu kroz oba sela penje na najmanje šesnaest u naknadnom valu, svjedočeći o sustavnom serijskom ubojstvu s ciljem demografskog uništenja Hrvata.
Slijepa ulica pravde: Krvnik u Novom Sadu, kosti pod zemljom
Dok bijela golubica danas ponosno stoji u Gornjim Jamama, nad ovim se mjestom i dalje nadvija teški oblak pravosudne nepravde. Unatoč neoborivim dokazima, iskazima svjedoka i precizno utvrđenom zapovjednom lancu postrojbe „Šiltovi“, zločin u Gornjim Jamama ostaje jedan od najbolnijih primjera zatajenja postkonfliktne tranzicijske pravde. Do današnjeg dana, u listopadu 2026. godine, nitko nije pravomoćno osuđen isključivo za specifični masakr petnaest osoba i spaljivanje troje djece u kući Mate Kirete 11. prosinca 1991. godine.
Na međunarodnoj razini, Haški tribunal (ICTY) procesuirao je politički i vojni vrh. Slobodan Milošević preminuo je u pritvoru prije izricanja presude, dok je Milan Martić – po kojem su se „Šiltovi“ izvorno zvali „Martićevci“ – u Haagu osuđen na 35 godina zatvora za udruženi zločinački pothvat, progone i ubojstva. No, međunarodni sud nije sudio izravnim egzekutorima na terenu, prepustivši taj zadatak hrvatskom pravosuđu.
Županijska državna odvjetništva u Sisku i Zagrebu godinama su provodila istrage, no ključna prepreka ostaje nedostupnost krvnika koji su prije ili tijekom „Oluje“ 1995. godine pobjegli u Srbiju. Sam zapovjednik postrojbe, Siniša Martić zvani „Šilt“, danas živi potpuno slobodno u Novom Sadu, gdje se neometano bavi ugostiteljstvom, zaštićen politikom Republike Srbije koja sustavno odbija izručiti optužene za ratne zločine. Hrvatsko pravosuđe stoga je bilo prisiljeno na suđenja u odsutnosti. Pred Županijskim sudom u Zagrebu u srpnju 2019. godine započelo je suđenje Siniši Martiću za zločine na glinskom području – za napad na Donji i Gornji Viduševac 30. rujna 1991. po zapovijedi generala JNA Dušana Koturovića, te za stravičan zločin iz studenog 1991. u Donjoj Bučici. Tada je Martić iz logora KPD Glina izveo ženu s duševnim poteškoćama (inicijala V. M.) te s četrdesetak svojih pripadnika izrešetao njezinu kuću, ubivši nju i njezinu majku. Za taj zločin u Donjoj Bučici Siniša Martić je u studenom 2019. nepravomoćno osuđen u odsutnosti na svega 12 godina zatvora.
Krajem listopada 2022. godine Policijska uprava sisačko-moslavačka u suradnji sa ŽDO-om Zagreb podnijela je posebno izvješće kao nadopunu kaznene prijave protiv dvojice pripadnika paravojske (koji su 1991. imali 39 i 43 godine) zbog masovnih ubojstava u Gornjim i Donjim Jamama. Ipak, dok god su ubojice fizički nedostupne iza srbijanske granice, a posmrtni ostaci devetogodišnje Nikoline, desetogodišnjeg Darka, četrnaestogodišnje Željke i još sedmero njihovih susjeda leže skriveni na nepoznatim lokacijama, rana u Gornjim Jamama neće zacijeliti.
Današnja Golubica u Gornjim Jamama stoga nije točka na kraju rečenice. Ona je uskličnik, zavjet i vječni stražar nad selom kojeg više nema, na mjestu gdje je čovjek čovjeku bio najgora zvijer, ali i gdje je jedan Gojko pokazao što znači biti Čovjek, a Hrvatska danas pokazala da svoju ubijenu djecu nikada, ni pod koju cijenu, neće zaboraviti.
Foto: MHB
STARIJE OBJAVE