Održana je 11. Gužvarijada u Petrijevcima! Čak 15 ekipa ispeklo je 36 gužvara, a pobjedu je odnio Tomislav Smiljan. Donosimo veliku reportažu i tajne žirija.
Postoje ta neka subotnja jutra u Slavoniji koja vas jednostavno vrate u djetinjstvo, čak i prije nego što popijete prvu jutarnju kavu. Onaj trenutak kada zakoračite u prostor u kojem se istovremeno mijesi tridesetak dizanih tijesta, dok se zrakom širi opojna, topla simfonija mljevenih oraha, tucanog maka, cimeta i vanilije – to je iskustvo koje vas iznova razoruža. Upravo takva, gotovo opipljiva emocija, prožeta ponosom i sjetom na bakinu kuhinju, dočekala me u subotu, 3. listopada 2026. godine, na 11. Gužvarijadi u Petrijevcima.
Nije to bilo samo obično kulinarsko natjecanje; bio je to živi muzej slavonske gastronomije i dokaz da tradicija ne živi u vitrinama, već u žuljevitim, vještim rukama naših žena (i pokojeg muškarca!) koji ne dopuštaju da okusi naših starih padnu u zaborav. Pod budnim okom organizatora, Kulturno-umjetničkog društva „Nikola Šubić Zrinski” iz Petrijevaca, te uz svesrdno pokroviteljstvo Općine Petrijevci, ovo malo slavonsko mjesto još je jednom postalo prijestolnica kraljice svih dizanih kolača – njezina veličanstva, slavonske gužvare. Dok su momci iz Tamburaškog sastava Delecto prebirali po žicama, stvarajući onu prepoznatljivu zvučnu kulisu bez koje nijedna slavonska fešta ne može proći, 15 ekipa pristiglih iz raznih kutaka Osječko-baranjske županije marljivo je pripremalo čak 36 natjecateljskih gužvara.
Rekordan broj uzoraka i stroga pravila: Od stola do pećnice i natrag
Šušur oko radnih stolova bio je nevjerojatan. Brašno se prosijavalo, kvasac se dizao u toplom mlijeku, a tajni omjeri sastojaka odmjeravali su se „od oka“, onako kako su to radile i stare Šokice. Kako bi sve teklo kao po špagi, pobrinula se organizatorica Anela Bogdanović, koja nam je u hodu, dok je nadzirala cijeli proces, otkrila kako je cijela ova lijepa priča uopće započela i kako izgleda sam protokol natjecanja.
„Prije 11 godina Julijana Gerkeš došla je na ideju da pokrene ovu manifestaciju radi očuvanja tradicijske kulture i običaja našeg kraja te da se ne zaborave ove tradicijske slastice koje naše vrijedne ženice rade. Ovo je 11. manifestacija po redu pod pokroviteljstvom Općine Petrijevci i u suradnji s Kulturno-umjetničkim društvom ’Nikola Šubić Zrinski’. Svi sudjeluju, i volonteri i pomoćnici, naše ženice vrijedno rade“, ispričala nam je Bogdanović, ne skrivajući ponos zbog rekordnog odaziva.
Zanimalo nas je kako funkcionira logistika kada se na jednom mjestu nađe toliko natjecateljica, odnosno mijesi li se tijesto na licu mjesta pa potom nosi na pečenje.
„Tako je. Prvo se ekipe prijave kod gospođe Julijane. Ove godine imamo čak 36 natjecateljskih gužvara, najviše do sada, i stvarno je neke gospođe čak morala i odbiti jer nemamo dovoljno mjesta. Ovdje se podijele ekipe, dobiju svoj stol i sve što im je potrebno za pripravu. Kada ih naprave, dva sata se dižu, zatim idu na pečenje, a kad se ispeku, dovezu se nazad. Imamo ocjenjivački žiri – njih je osam – koji gužvare kušaju, ocjenjuju ocjenama od 1 do 5 i proglasimo tri najbolje gužvare, a nagrade osvoje tri najbolje gospođe“, pojasnila je organizatorica.
Tajna savršene gužvare: Tijesto mora „disati“, a fila ne smije ugušiti kolač
Dok su se gužvare dizale i pekle, razgovarali smo s onima pred kojima je bio najteži, ali i najslađi zadatak – osmeročlanim stručnim žirijem. Iako su mak i orasi apsolutni klasici i prva asocijacija na ovu slasticu, na stolovima se našlo raznih sastojaka. Ipak, kriteriji za ocjenjivanje bili su kristalno jasni i neumoljivi.
„Tijesto mora ‘disati’ – biti rupičasto i lagano. Ako je nadjev presladak ili ga ima previše, gužvara bude zbijena. Važan je sklad: boja, miris, tekstura i izgled. Sve mora biti u ravnoteži – to je tajna savršene gužvare”, jednoglasno su nam pojasnile članice žirija.
Predsjednica i članica žirija Franka Užar detaljno je secirala anatomiju vrhunske gužvare, povukavši pritom paralelu između nekadašnjih, skromnijih vremena i današnjeg obilja u kojem se često zna i pretjerati.
„U gužvari se mora gledati struktura tijesta. Nije bitna samo fila, nego se mora staviti normalno jer tijesto ne bi moglo disati ako ima previše file. I to je najbitnije. Ako je struktura tijesta takva da se može lijepo listati i da se diže, to je već nešto“, istaknula je Užar te odgovorila na vječno pitanje – je li uopće teško napraviti dobru gužvaru:
„To je nekad bio slavonski seoski kolač, osobito ondje gdje je bila velika družina, kako kažu. A sad je gužvara postala skup kolač, treba dosta fila. Nekad su stare žene štedjele pa su stavljale ono što su imale – mak se tucao u mužaru, pa se dodavalo malo cimeta i grožđica, ali je bilo više tijesta. A danas se gleda da je omjer nadjeva i tijesta maltene jednak.“
Podrška lokalne zajednice kao jamstvo opstanka tradicije
Da ovakve manifestacije nisu samo folklorna kulisa, već važan čimbenik društvenog života i identiteta općine, potvrdili su i čelni ljudi Petrijevaca. Načelnik Općine Petrijevci Ivo Zelić obišao je natjecateljice u prvim satima manifestacije, zadovoljan što je sunčano jesensko vrijeme išlo na ruku organizatorima.
„Lijepa subota, lijepo vrijeme. Hvala KUD-u ’Nikola Šubić Zrinski’ koji, evo, po 11. put organizira Gužvarijadu. Koliko imam saznanja, sudjeluje 36 gužvara širom Slavonije i Baranje. Meni je drago, oni imaju potporu Općine i mislim da će ovo sve lijepo proći te da će se družiti dugo u popodnevnim satima“, kratko je poručio načelnik Zelić.
Kasnije tijekom dana, budući da je načelnik morao prisustvovati drugim obvezama, okupljenima se obratio predsjednik Općinskog vijeća Općine Petrijevci Zvonimir Petnjarić, prenijevši pozdrave i čestitke svim sudionicima.
„Članovi KUD-a ’Nikola Šubić Zrinski’, čast mi je i zadovoljstvo da vas mogu pozdraviti danas ispred Općine Petrijevci, i u svoje ime i u ime načelnika Ive Zelića, koji ima jedno vjenčanje na koje je morao otići, tako da ću vas, pošto on nije mogao, ja u njegovo ime pozdraviti. Ova, već sad tradicionalna manifestacija, koja se održava po 11. put u Petrijevcima, organizirana je od strane KUD-a ’Nikola Šubić Zrinski’, a što se tiče pokroviteljstva, to je odradila Općina Petrijevci samo s jednim ciljem, a to je očuvanje pripreme tradicijske slavonske gužvare. I meni je izuzetno drago što ste se vi skupili u ovako velikom broju, jer 36 gužvara je ušlo u natjecanje, što je stvarno velik broj, i vjerujem da je našem stručnom žiriju bilo jako teško izabrati najbolje. E sad, da ja više ne duljim, još jednom sve pozdravljam, zahvaljujem vam što ste došli i, naravno, nagodinu vas očekujem u još većem broju i da bude još više gužvara. I eto, živi bili, dođite nam opet i, naravno, nakon proglašenja ostanite tu i zabavite se“, poručio je Petnjarić uz pljesak okupljenih.
Priča o kruhu kao svetinji, „redušama“ i skromnim korizmenim gužvarama
Dok smo čekali da se gužvare ispeku i ohlade za ocjenjivanje, iskoristili smo priliku za razgovor s čuvaricama baštine čije priče nadilaze samu gastronomiju i zadiru duboko u sociologiju i povijest slavonskog sela. Jedna od njih je i Ljubica Filipović iz osječke udruge „Šokačka grana“, udruge koja već dva desetljeća bdije nad šokačkim identitetom.
„Šokačka grana već se 20 godina bavi očuvanjem bogate šokačke tradicije s područja gdje god Šokci žive, dakle Slavonija, Baranja i Srijem. Osim što organiziramo razne manifestacije, bavimo se izdavaštvom, znači nastojimo da to sve bude zapisano, te organiziramo međunarodne okrugle stolove gdje bilježimo običaje i način života Šokaca“, uvodno nam je predstavila rad udruge gospođa Pilipović.
Na naše pitanje znači li to da njihov fokus nije isključivo na hrani, pojasnila je kako je u šokačkom svijetu zapravo sve neraskidivo povezano, a u središtu svega stoji – kruh.
„Nije samo hrana, sve je to povezano. Od gastroprograma imamo Dane kruha i manifestaciju ’Što su jeli naši stari u korizmi’. Šokci su uvijek bili vezani uz kruh, kruh je bio svetinja. Evo, sad nam baš predstoji ta manifestacija 21. listopada u našim prostorijama u Osijeku, u Ulici kralja Petra Svačića 36. Nastojimo uvijek pozvati neke od škola da mladi vide taj tradicijski način pripravljanja kruha, ali ne samo tijesto, nego da vide kako je to nekada bilo. U goste uvijek pozivamo i nekoga od nacionalnih manjina s područja grada Osijeka i Osječko-baranjske županije“, kazala je Pilipović.
Iako su članice „Šokačke grane“ već više puta sudjelovale na Gužvarijadi – bilo u natjecateljskom dijelu, bilo sa štandom na kojem su izlagale suvenire – gospođi Ljubici ovo je bio prvi dolazak u Petrijevce. Nije skrivala oduševljenje viđenim, iskoristivši priliku da upozori na važnost prenošenja znanja na mlađe generacije u doba kada brzina života diktira nezdrave navike.
„Zaista sam impresionirana koliko ima sudionika. To znači da se gužvare peku i da tu tradiciju trebamo nekako prenijeti na mlade – da je ono što sami napravimo uvijek bolje nego ono što kupimo u pekari ili trgovačkom centru, nekakav zamrznuti proizvod koji se ispeče pa proda. Kad se vratimo malo u povijest, ljudi na selu su zdravije živjeli nego danas u gradu upravo zbog tih izvornih namirnica. Koristili su namirnice koje su sami uzgojili i znali su što jedu, nije bilo toliko tretiranja pesticidima i insekticidima. Svoju pšenicu su prerađivali u mlinu i to brašno dalje koristili. Žene su navikle da svaki dan kuhaju i da se svaki dan nešto peče“, prisjetila se Filipović te nastavila usporedbu s današnjicom:
„Nažalost, danas vlada taj užurbani način života kada ljudi veći dio vremena provode na radnom mjestu, ne stigne se, pa je najlakše posegnuti za brzom hranom, čega sam ja protivnik. Treba samo malo truda, naše su Šokice bile snalažljive. One su isto radile u polju, došle navečer kući i skuhale večeru na brzinu, što bi rekli. Ako ništa drugo, zamijesile su nekakvo tijesto i napravile jelo sa sirom, s jajima ili nečim sličnim, ali je to bio obrok koji su napravile od svojih namirnica. Obitelji su uvijek bile brojne. Obično je više žena bilo u kući, bila je glavna majka, ali uvijek je jedna bila zadužena za kuhanje – kako su oni rekli, ’reduša’ – i kuhala su se tri obroka dnevno. Moramo znati da se i doručak – Šokci su rekli ’ručak’ – također kuhao. Ako ništa drugo, skuhala se bijela kava, pekla se slanina, znao se kruh pohati i uvijek se vodilo računa da se ništa ne baci.“
Posebno se osvrnula na današnji problem bacanja hrane, što je u starim šokačkim obiteljima bilo nezamislivo.
„Danas, kad gledamo koji postotak kruha bacamo u smeće – nekada se to nije moglo dogoditi. Ili su ga ispohali, ili su napravili nekakve knedle, ili, kako kod nas kažu, poparu od starog kruha, a u krajnjem slučaju su ga sušili i mljeli u prezle. I ja sam odgojena u obitelji gdje mi je usađeno da se kruh ne baca i zaista se trudim da ga ne bacamo. Danas umirovljenici, pogotovo u gradu, često kažu ’mi ne bacamo, mi hranimo životinje’ pa ostavljaju taj kruh za golubove. Koliko je to dobro, upitno je. Prije su ljudi na selu imali domaće životinje kojima su davali ostatke, nisu hranili ptice. Uvijek se sjetim svoje bake, ona je za mačke znala skuhati žgance, i to ne od finog kukuruznog brašna, nego od onog stočnog. Vodili su računa o tome da je kruh svetinja, što je uostalom dio i našeg katoličkog odgoja“, ispričala nam je s puno topline u glasu.
Upravo na tragu te skromnosti i poštovanja prema namirnici, „Šokačka grana“ odlučila je na 11. Gužvarijadi u Petrijevcima prkositi očekivanjima. Umjesto raskošnih gužvara s makom i orasima, pred žiri su donijeli dašak korizme.
„Kako imamo manifestaciju ’Što su jeli naši stari u korizmi’, znamo da se u korizmi baš nisu pekle gužvare s orasima i s makom – to su bile svečane gužvare koje su se pravile za velike blagdane. Mi smo ove godine napravili tri korizmene vrste: jedna je ’čista’, dakle bez ičega, druga je s kakaom, a treća s grožđicama i cimetom. Po pričanju znamo da su se u korizmi pravile i s pekmezom te sa sirom, dakle ne one bogate. Kako je bila korizma, koristili su ulje umjesto masti. U tu ’čistu’ u biti se umiješaju samo žumanjci, stavi se malo ulja i premaže se. Meni je osobno to najdraža gužvara, ostala mi je u sjećanju iz djetinjstva jer ne volim baš slatko. Kod ove s kakaom, u dio tijesta umijesi se kakao da bude onako šarena, razbacana. A ova s grožđicama i cimetom već je mogla ići i u neke svečanije prigode, recimo nedjeljom u korizmi, kada su se pravili takvi skromniji kolači“, objasnila je Filipović, dodavši kako nisu došle po nagradu, već radi druženja i želje da prikažu nešto drugačije među 36 uzoraka u kojima dominiraju klasični nadjevi.
Za sve one koji žele rekonstruirati ove zaboravljene recepte u vlastitoj kuhinji, „Šokačka grana“ ima pravo malo blago – vlastitu kuharicu.
„Prošle godine naša je udruga slavila 20 godina rada i izdali smo ’Šokačku kuvaricu’ u kojoj su zapisani svi recepti – ima svih vrsta gužvara i svih posnih jela, maltene sve što se nekada kuhalo od korizme pa do Božića. Zanimljivo je to što smo je napisali na šokačkom dijalektu jer smo htjeli i taj govor sačuvati. Još uvijek imamo nekoliko primjeraka, pa ako je netko zainteresiran, može doći petkom u našu udrugu od 17:30 do 19:30 sati u Ulicu kralja Petra Svačića 36, ili nam se obratiti e-poštom pa šaljemo poštom uz donaciju“, zaključila je Ljubica Filipović.
Od Europskog parlamenta do Petrijevaca: HKD „Podgoračani“ donio tajnu „putrene masti“
Među ekipama koje su ove godine prvi put zakoračile na Gužvarijadu u Petrijevcima bila je i ona Hrvatskog kulturnog društva „Podgoračani“ iz Podgorača. Njihova predsjednica Zdenka Vukomanović, koja društvo uspješno vodi već dvadesetak godina, ponosno nam je predstavila rad udruge koja ove jeseni slavi veliki jubilej.
„Društvo je osnovano 1991. godine i ove godine, 17. listopada, proslavit ćemo našu 35. obljetnicu na manifestaciji ’O, jesenske duge noći’, koja je ujedno i prva osnovana u Podgoraču. Osim te manifestacije, mi smo uvijek nositelji tradicije i kulture koju čuvamo i želimo da ne padne u zaborav – osim plesa i pjesme, tu je i gastronomija koju smo danas u Petrijevcima pokušali pokazati. Tako za Uskrs imamo ’Uskrsni stol’ u Podgoraču, za vrijeme žetve ’Žetveni stol’, a nekad smo bili nositelji i ’Podgoračkih ljetnih noći’ te raznih aktivnosti povezanih s tradicijom, običajima, ruhom, pjesmom, plesom i jelima“, navela je Zdenka Vukomanović.
Osvrnuvši se na izazove s kojima se susreću sva kulturno-umjetnička društva, istaknula je kako su kroz 35 godina imali tamburašku, dječju, folklornu i pjevačku skupinu.
„Kao i u svim drugim kulturno-umjetničkim društvima, tako se i kod nas dogodilo da jedne godine nemate tamburaše, druge godine nemate plesače, ali mi uvijek nađemo način i aktivnost kojima se održimo. Trenutačno je najaktivnija ženska pjevačka skupina s kojom smo se unazad nekoliko godina predstavili na brojnim manifestacijama u Osječko-baranjskoj, Brodsko-posavskoj i Virovitičko-podravskoj županiji, ali i šire. Moram istaknuti da smo prije nekoliko godina bili u Bruxellesu u Europskom parlamentu gdje smo predstavili naš ’Uskrsni stol’. Pretprošle godine bili smo u Njemačkoj, u Brettenu i Stuttgartu, gdje smo našim iseljenicima za vrijeme i poslije mise pokazali i donijeli dio naših žetvenih običaja. Ljudi su bili oduševljeni i na to sam jako ponosna. Bili smo čak i u Zagrebu gdje smo organizirali valentinovsku zabavu – budući da mi imamo kirvaj za Valentinovo, odmah dan poslije otišli smo onamo napraviti zabavu. Uglavnom, trudimo se na sve moguće načine opstati i biti aktivni na svim poljima“, ispričala je predsjednica HKD-a „Podgoračani“.
Posebno poglavlje u njihovu radu obilježila je upravo tekuća, 2026. godina, i to zahvaljujući gostovanju u Bjelovaru.
„Jako smo ponosni ove, 2026. godine na sudjelovanje na Terezijani u Bjelovaru. To je manifestacija koju HKD neće zaboraviti. U Terezijanskoj povorci bili smo predstavnici Osječko-baranjske županije sa svojim jelima. Koliko pratimo gospodina Slavena Klobučara, on nam još uvijek prenosi povratne informacije koje su jako pozitivne i kaže da je druženje Podgorača i Bjelovara tek počelo, pa nam sada na ’O, jesenske duge noći’ dolaze gosti iz mjesta Rovišće pokraj Bjelovara. To pokazuje da smo ondje bili vrlo uspješni i pokupili simpatije“, dodala je Zdenka Vukomanović.
Za svoj premijerni nastup u Petrijevcima, Podgoračanke su pripremile pravo malo gastronomsko iznenađenje, spojivši podgoračku tradiciju s bačkim i srijemskim utjecajima.
„Razmišljali smo s čime ćemo doći u Petrijevce pa smo povezali naše običaje. Budući da u Budimcima, jednom od mjesta u Općini Podgorač, ima dosta Kukujevčana, imamo žene koje dio srijemske i bačke kulture žele prenijeti u naš kraj. Stoga smo uz podgoračku pripremili i bačku gužvaru. Pravili smo standardne gužvare s makom, orasima, grožđicama i pekmezom, a u ovu bačku dodali smo još i kakao. Specifičnost i razlika kod bačke gužvare jest to što se upotrebljava takozvana ’putrena mast’, za koju prije nisam nikad čula – to je mast izrađena sa žumanjkom od jajeta kako bi se dobile sočnost i masnoća. Mislim da smo ovdje pokazali nešto što možda nije uobičajeno za ovaj kraj. Gužvarijada u Petrijevcima, koju smo prvi put posjetili, baš nas je oduševila – od jutarnjih pa sve do popodnevnih sati mijesiti, družiti se, zabavljati, ručati i naposljetku degustirati ono što smo proizvele. Svaka čast organizatorima, gospođi Julijani i Petrijevcima na ovako lijepoj ideji kojom su već 11. put uspjeli privući ovoliko posjetitelja“, zaključila je Zdenka Vukomanović.
Drama u završnici i trijumf muške ruke: Tomislav Smiljan ima najbolju gužvaru!
Kako se poslijepodne bližilo kraju, napetost u dvorani dosegla je vrhunac. Osmeročlani žiri vijećao je dugo, a razlog tomu bila je nevjerojatna izjednačenost na samom vrhu. Koliko su nijanse odlučivale, potvrdili su i sami organizatori prilikom proglašenja pobjednika:
„Ovo je bilo jako teško. Tri gužvare imale su isti broj bodova, 35, pa sam im ponovno donijela te iste gužvare da kušaju i da odrede prvo, drugo i treće mjesto. I to sada izgleda ovako: treće mjesto osvojila je gužvara s rednim brojem 15, drugo mjesto osvojila je gužvara pod rednim brojem 1., a prvo mjesto osvojila je gužvara pod brojem 22..“
Treće mjesto tako je zasluženo pripalo domaćoj predstavnici, Snježani Plavšin iz Petrijevaca. Drugo mjesto osvojila je Snježana Koprivec, članica Udruge „Maska” iz Popovca, koja je prilikom preuzimanja nagrade simpatično i uz osmijeh komentirala svoj uspjeh:
„Ja sam Snježana Koprivec, članica Udruge ’Maska’ iz Popovca. Ja ne znam znam li peći kolače ili imam sreće, ali skoro na svakoj manifestaciji nagrada je moja.“
A onda – veliko finale i dokaz da u slavonskoj kuhinji itekako ima mjesta i za muške majstore! Titulu pobjednika 11. po redu Gužvarijade u Petrijevcima odnio je Tomislav Smiljan iz Josipovca, čija je gužvara u pripetavanju osvojila nepca žirija i zasjela na sam tron ove prestižne tradicijske manifestacije.
Dok su se pobjednicima uručivale nagrade, a pladnjevi s narezanim gužvarama krenuli u krug među posjetiteljima uz zvuke tamburice sastava Delecto, postalo je sasvim jasno: pobjednici su zapravo svi koji su te subote došli u Petrijevce. Jer sve dok se u našim selima čuje bat mužara, dok se po stolovima prosipa brašno i dok se recepti naših baka prenose s koljena na koljeno, slavonska tradicija neće biti samo crtica u povijesnim knjigama – bit će živa, topla, mirisna i meka, baš poput netom pečene gužvare.
STARIJE OBJAVE