Zločin u Antinu otkriva stravične detalje agresije, skrivene masovne grobnice i potpuni izostanak pravde za nevine žrtve.
Kada se danas prolazi pitomim ravnicama istočne Slavonije, teško je u nepreglednim poljima i obnovljenim fasadama prepoznati ožiljke jedne od najmračnijih i najsustavnije zataškavanih epizoda Domovinskog rata. Zločin u Antinu, selu koje je postalo sinonim za stradanje, herojski otpor i, nažalost, pravosudni zaborav, priča je o kojoj se predugo šutjelo. Kao novinar koji godinama kopa po arhivima, policijskim dosjeima i bolnim sjećanjima preživjelih, donosim vam cjelovitu, kronološku rekonstrukciju tjedana kada je smrt hodala tordinačkim krajem, a ljudski su životi brisani bagerima i živim vapnom.
Uvod u krvavu jesen: Geografska zamka i asimetrija moći
Sve je počelo znatno prije ispaljivanja prve granate na antinskom području. Već u kolovozu 1990. godine, podizanjem prvih barikada i ilegalnom distribucijom oružja civilnom srpskom stanovništvu iz arsenala pobunjeničke policije i JNA, posijano je sjeme zla. Velikosrpska politika u istočnoj Slavoniji svoj je smrtonosni potencijal demonstrirala kroz seriju huškačkih mitinga tijekom veljače i ožujka 1991. godine, da bi konačna maska pala 2. svibnja pokoljem dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Taj je događaj označio točku bez povratka i početak opće vojne agresije na Republiku Hrvatsku.
U takvom makro-strateškom, zapaljivom okruženju, općina Tordinci – koja obuhvaća sela Tordinci, Antin, Korođ i Ćelije – našla se u smrtonosnoj geografskoj zamci. Naseljena većinskim hrvatskim i mađarskim stanovništvom, ova su mjesta bila poput izoliranih otoka, duboko uklinjena i potpuno okružena selima sa srpskom većinom: Markušicom, Bobotom, Trpinjom, Pačetinom, Silašem i Karadžićevom. Agresoru je ova geografska dispozicija poslužila kao idealna operativna osnovica. Imali su savršen teren za presijecanje svih vitalnih komunikacija, nemilosrdne artiljerijske napade i postupno stezanje obruča oko hrvatskih enklava. Krajnji cilj bio je jasan: hermetičko zatvaranje okruženja oko Vukovara te nesmetano napredovanje tenkovskih kolona prema Vinkovcima i Osijeku.
Obrana Antina, Korođa i Tordinaca u tim prvim, kaotičnim danima počivala je isključivo na nevjerojatnoj hrabrosti lokalnih dragovoljaca. Bili su to seljaci, radnici i studenti naoružani tek lakim pješačkim naoružanjem i lovačkim puškama. Nasuprot njih stajao je nepojmljivo moćan vojno-tehnički aparat Jugoslavenske narodne armije (JNA). Povijesni i obavještajni podaci govore o stravičnoj sili koja se sručila na ovaj sektor: sa sjeveroistoka je nadirala 505. motorizirana brigada, a s jugoistoka dijelovi 1. proleterske gardijsko-mehanizirane divizije ojačane 252. oklopnom brigadom, 152. mješovito topničkom brigadom i ešalonima naoružane lokalne Teritorijalne obrane. Riječ je o vojnoj sili od gotovo 30.000 vojnika, 750 oklopnih vozila i preko 600 komada teškog topništva.
Kao očajnički, ali prkosni odgovor na ovu egzistencijalnu prijetnju, 28. svibnja 1991. godine ustrojava se legendarna 109. vinkovačka brigada Zbora narodne garde (ZNG). Zapovjedne dužnosti preuzimaju pričuvni bojnik Ivan Grčić kao načelnik stožera te pričuvni satnik Pavo Petričević na čelu 1. bojne. Brigada je brojala oko 1900 ljudi, popunjenost ljudstvom bila je fascinantnih 90-95%, ali je vojna oprema bila praktički nepostojeća. Naoružani samo lakim oružjem, s borbenom popunjenošću od mizernih 60% i s tek polovicom borbenog kompleta streljiva po vojniku, ti su ljudi trebali zaustaviti čeličnu lavinu.
Prvi udari i neizdrživi pritisak tenkova
Branitelji 109. brigade ubrzano su prebacivani s jednog kriznog žarišta na drugo. U Antinu i Tordincima spojili su se s lokalnim dragovoljcima i preuzeli teret prve crte obrane. Kronologije svjedoče da su već tijekom srpnja i kolovoza 1991. godine Antin i susjedna sela bili podvrgnuti bjesomučnoj minobacačkoj vatri iz srpskih uporišta. Tordinci su svoj prvi masovni pješački napad pretrpjeli 6. rujna 1991. godine. Nakon što je iz Pačetina ispaljeno 15 teških minobacačkih granata, pješaštvo JNA potpomognuto pobunjenicima i mitraljeskom vatrom krenulo je u juriš. Lokalni branitelji, u nadljudskom naporu, uspijevaju ih odbiti.
Međutim, Antin je patio pod drugačijom vrstom terora. Na lokaciji zvanoj Antinska Mlaka, JNA je duboko ukopala svoje tenkove. Iz tih zaštićenih, neprobojnih rovova svakodnevno su i sustavno razarali selo. Granate su padale na civilne objekte, crkvu, uništavajući infrastrukturu s jasnim ciljem slamanja morala i brisanja života. Kako hrvatski branitelji nisu imali protuoklopna sredstva, ti su tenkovi bili nedodirljivi. Dugoročno, taj je taktički hendikep obranu Antina učinio logistički i fizički neodrživom.
Slom obrane i noć smrti u poljima
Sustavni pritisak dosegnuo je svoj psihološki i vojni vrhunac krajem rujna 1991. godine. Opći, masovni napad na Antin i Korođ započeo je 29. rujna. Ovi napadi nisu bili izolirani incidenti; bili su dio zlokobne, široke ofenzive na čitavoj istočnoslavonskoj bojišnici koja je lomila Vukovar, Borovo Naselje i Bogdanovce.
Vijesti s terena bile su katastrofalne. Svjedočanstva, poput onog mještanke Jolanke Gudinjacki, otkrivaju stravičnu paniku kada su dobili obavijest da nepregledne kolone tenkova nadiru iz smjera Silaša. Suočeni s potpunim uništenjem, bez teškog naoružanja i s probijenim linijama obrane, branitelji i civilne vlasti donose najtežu moguću odluku – povlačenje.
U gluho doba noći, s 29. na 30. rujna, kolona od oko 500 prestrašenih mještana Antina, praćena preostalim braniteljima, započinje očajnički proboj u nepoznato. Kreću se blatnjavim poljskim putevima između Korođa i Tordinaca, očajnički se nadajući da je to posljednji sigurni koridor prema Nuštru i spasenju u Vinkovcima. No, umjesto spasa, ušli su u smrtonosnu zamku. Na izoliranom poljskom putu, izbjegličku kolonu presreće ukopano neprijateljsko pješaštvo koje je nadiralo s Antinske Mlake i Markušice. U kaosu, mraku i kiši metaka, smrtno stradava hrvatski branitelj Vlatko Matanović (rođen 1971. godine). Teško je ranjena civilka Anica Božić, dok se mještanki Anuški Pastor tada gubi svaki trag, a vodi se kao nestala i danas.
Zasjeda je raspršila kolonu. Jedan dio ljudi uspio se probiti, no velik broj civila, mahom starijih, ostao je blokiran. Odrezani i u okruženju, suočili su se s bešćutnim ultimatumom agresora iz Markušice. Zatraženo je da predaju sve oružje i vrate se u selo, uz jamstvo “sigurnog prolaza u progonstvo” nakon predaje, ili će selo biti sravnjeno sa zemljom artiljerijom. U strahu za gole živote, Antinčani su pristali. Ovaj događaj duboko je odjeknuo u susjednim selima. Tordinci i Laslovo, svjedočeći prevari u Antinu, odbili su svaku predaju. Tordinci su krvarili do 25. listopada, a Laslovo herojski izdržalo sve do 18. studenoga 1991. godine.
Okupacija, lažna obećanja i pojava zloglasnih lica
Ulazak postrojbi JNA i pobunjenih lokalnih Srba u Antin 30. rujna nije donio obećani mir. Naprotiv, bio je to uvod u najcrnji psihološki teror i sustavno istrebljenje. Unatoč tome što je selo bilo potpuno pacificirano i bez ikakvog oružja, započela je kampanja straha, prisilnog rada, noćnih odvođenja i okrutnih mučenja.
Prema preciznim evidencijama lokalnih autora i knjizi autora Antuna Flinčeca “Antin kroz ratove”, u selu su nakon okupacije ostala samo 92 mještana. Radilo se gotovo isključivo o starcima koji su vjerovali da im nitko neće nauditi jer nikome nisu predstavljali prijetnju. Ta se pretpostavka pokazala kobno pogrešnom. Od te šačice nenaoružanih staraca, u narednim tjednima planski su likvidirane ili nestale čak 32 osobe. Službene evidencije MUP-a i DORH-a barataju brojkom od 27 ubijenih ( 25 civila i 2 člana Kriznog stožera) ili nestalih iz tog perioda, dok je tijekom cijelog rata selo Antin dalo ukupno 39 žrtava.
Ono što u ovom novinarskom istraživanju posebno ledi krv u žilama jest dinamika tih ubojstava. Starci nisu pobijeni u afektu tijekom ulaska vojske u selo. Prema svim forenzičkim rekonstrukcijama, masovne likvidacije odvijale su se u strogom i planiranom vremenskom prozoru – između 25. listopada i 11. studenoga 1991. godine. Datum početka egzekucija nije ni najmanje slučajan. Upravo je 25. listopada slomljena obrana Tordinaca, pri čemu je JNA pretrpjela ogromne gubitke u tehnici i ljudstvu. Povijesni kontekst jasno ukazuje na to da su egzekucije staraca u Antinu bile hladnokrvni čin bolesne odmazde i kompenzacije za gubitke pred Tordincima.
Tijekom te krvave jeseni, u Antinu su, uz regularne jedinice JNA, ordinirale i paravojne formacije iz Srbije, prvenstveno Arkanovi “Tigrovi” i “Šešeljevi dobrovoljci”. Ovdje priča dobiva snažnu i kontroverznu političku dimenziju. Brojni preživjeli svjedoci kasnije su potvrdili da je dio tih snaga u selu bio i Tomislav Nikolić, koji će godinama kasnije postati predsjednik Republike Srbije. Teška svjedočanstva, poput onih bivšeg šefa ureda srbijanske vlade Vladimira Popovića te Nataše Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, optuživala su Nikolića da je osobno iz vatrenog oružja usmrtio između 10 i 15 starijih civila čija su tijela bačena u lokalne ribnjake. Nikolić je priznavao da je u Antinu proveo “četiri meseca bez kojih ne bi mogao zamisliti život”, no optužbe za ubojstva civila odlučno je odbacio. Budući da su direktni očevici ubojstava ubijeni kako ne bi mogli svjedočiti, hrvatsko pravosuđe nikada nije skupilo dovoljno materijalnih dokaza za podizanje optužnice protiv njega.
Carev ribnjak: Anatomija zataškavanja i vapno preko istine
Epocentar stravičnog terora u Antinu nosi nevino ime – “Carev ribnjak”. Bila je to obična rupa nekadašnjeg isušenog ribnjaka u Kolodvorskoj ulici na broju 45, uz razrušenu vikendicu mještanina Ivana Matanovića, kojeg su zvali “Car”. Veličine 20 s 10 metara, dubine do četiri metra, ova jama postala je savršeno, izolirano stratište na kojem su egzekutori noću dovršavali svoj prljavi posao etničkog čišćenja.
Forenzička povijest Carevog ribnjaka pruža najizravniji uvid u monstruozni sustav prikrivanja ratnih zločina od strane vrha JNA. Prema autentičnim vojnim i milicijskim spisima iz studenoga 1991. godine, patrola 12. novosadskog korpusa JNA otkrila je tijela u ribnjaku 7. studenoga. Dan kasnije, na lokaciju su izašli pripadnici okupacijske milicije iz Markušice te privremeno dislocirani istražni sudac iz Dalja. Službeni zapisnik s tog očevida fiksirao je jeziv prizor: u jami je pobrojano točno 17 ljudskih leševa (16 muškaraca i jedna žena u dobi između 50 i 66 godina). Pregled je ustanovio sadistički potpis ubojica – 15 žrtava bilo je doslovno pretučeno do smrti poljoprivrednim alatima, tupim predmetima ili kundacima, dok su dvoje staraca zaklani, s dubokim ubodnim ranama na vratu.
Ono što je uslijedilo sumrak je svakog prava i ljudskosti. Umjesto izolacije mjesta zločina i kriminalističke istrage nad vlastitim postrojbama, nadležni okupacijski sudac naređuje takozvanu “asanaciju terena”. Zapovijeda da se mrtva tijela preliju ogromnim količinama živog vapna i zatrpaju zemljom. Namjera je bila kristalno jasna: brzo i agresivno uništenje svih bioloških i forenzičkih tragova.
Do kakvih su manipulacija bili spremni ići, otkrilo se tek gotovo cijelo desetljeće kasnije. Nakon pobjedničkih operacija Hrvatske vojske i mirne reintegracije Podunavlja, stvoreni su preduvjeti za iskapanja. U travnju 1999. godine, po nalogu Županijskog suda u Vukovaru, ekipa vrhunskih hrvatskih patologa započinje ekshumaciju Carevog ribnjaka. No, šokantan pronalazak zbunio je istražitelje: umjesto 17 evidentiranih žrtava iz 1991. godine, u jami su pronađeni ostaci samo 9 osoba (osam muškaraca i jedne žene). Znanstvena komparacija dokazala je neospornu činjenicu – neprijateljske su snage u tajnosti, negdje između 1991. i 1999. godine, ponovno raskopale vapnom posutu jamu i potajno izvukle i premjestile 8 tijela na još uvijek nepoznatu sekundarnu lokaciju. Zataškavanje je odrađeno dvostruko.
Imena koja odbijamo predati zaboravu
Hladni forenzički procesi vratili su identitet devetero mučenika iz Carevog ribnjaka, a naknadna iskapanja identificirala su i žrtve iz pojedinačnih grobnica. Želim, u duhu pravog novinarstva koje inzistira na čovjeku ispred statistike, poimence spomenuti ove nevine civile čija su lica izbrisana s lica zemlje.
Iz zloglasnog Carevog ribnjaka ekshumirani su: Martin Antinac (rođen 1935.), Iva Farago (1930.), Zvonimir Flinčec (1943.), Josip Kotarlić (1934.), Zvonko Kovačević (1935.), Antun Mihaljević (1942.), Antun Miklošević (1951.), Josip Pastor (1945.) te Stjepan Šarčević (1936.). Uz njih, na drugim lokacijama u Antinu ili u samim zasjedama pronađeni su ubijeni civili Pavo Kovačević (rođen 1950.), Andrija Lukadinović (rođen 1917.) te već spomenuti branitelj Vlatko Matanović, uz misterij nestale Anuške Pastor. Ostali evidentirani ubijeni starci iz Antina i dalje su zatočenici bezimenih grobnica.
Kao trajni spomen na ove sudbine, mještani Antina su u rujnu 2017. godine u Kolodvorskoj ulici podigli dostojanstven spomenik nazvan “Ranjena golubica”. U kamen je uklesana poruka sjećanja na pogubljene civile i branitelje – spomenik koji tiho stoji kao optužnica vremenu i sustavu.
Tordinci i neizrecivo zlo: Zrcalo iste mržnje
Zločin u Antinu nije bio usamljeni incident. Sudbina cijele župe bila je zapečaćena jedinstvenim, brutalnim vojnim planom. Pad susjednih Tordinaca 25. listopada 1991. godine otvorio je vrata pakla. Agresijom je zapovijedao zloglasni pukovnik JNA Bora Ivanović, poznat pod nadimkom “Konj”. Predvodeći 12. proletersku mehaniziranu brigadu sa 60 tenkova i 90 oklopnjaka, srušio je otpor hrvatskih snaga.
U toj je bitci poginuo branitelj Ninoslav Marjanović čije se tijelo tražilo sve do 2004. godine, te deseci drugih branitelja i civila. No, ono što se dogodilo nakon bitke predstavlja najdublje dno ljudskog posrnuća. Civili zarobljeni diljem župe – iz Tordinaca, Antina, Ćelija i Korođa – javno su i nasumično strijeljani. Bagerima su njihova mrtva tijela gurana u masovnu grobnicu smještenu uz samu razrušenu župnu crkvu sv. Antuna Padovanskog. Kako bi do krajnjih granica ponizili žrtve i hrvatski narod, JNA i paravojne trupe u istu su masovnu grobnicu s ljudima bacali mrtve životinjske lešine. Ta patološka simbioza ubijanja i dehumanizacije ostala je jedinstvena u svojoj morbidnosti tijekom rata.
Ukupne brojke ove male regije su stravične. Kroz godine su ekshumirana 261 tijela iz masovnih grobnica tordinačke župe: 208 mještana Tordinaca, 17 iz Antina, 32 iz Ćelija te 4 iz Korođa. Zločin neviđenih razmjera izvan samog epicentra Vukovara.
Pravda zavezana granicama i godinama
Kada se danas, trideset i nešto godina nakon ovih stradanja, okrenemo pravosudnom epilogu, slika je poražavajuća. Zločin u Antinu klasičan je, paradigmatski dokaz zatajenja tranzicijske pravde. Do ove 2026. godine, unatoč forenzici, unatoč živim vojnim spisima JNA o vapnu u Carevu ribnjaku, unatoč policijskim prijavama, ne postoji niti jedna pravomoćna osuđujuća presuda.
Hrvatska policija jest 2011. godine finalizirala istragu protiv zapovjednika štabova TO u Markušici, Mlaki Antinskoj i Antinu, srpskog državljanina (inicijala D.P., rođenog 1959. godine). Prijavljen je i za zapovjednu odgovornost i za osobno likvidiranje, no siguran je iza granice koja ne izručuje vlastite građane. Slučaj “Antin” (K-Rz-14/2012) na osječkom sudu protiv Aleksandra Ilića za mučenja godinama se vodi u opskurnoj formi suđenja u odsutnosti. Ista je sudbina s paravojnim “Arkanovcima”.
Dokazni materijali trunu, svjedoci i dželati polako umiru prirodnom smrću, a arhivi u susjednoj državi ostaju zaključani. Dok god mehanizmi pravde ostaju nijemi, novinarski tekstovi, arhivska istraživanja i spomenici poput “Ranjene golubice” ostaju jedina presuda dželatima. Zločin u Antinu više nije samo povijesna istina; on je trajno i otvoreno pitanje savjesti cjelokupnog društva koje još uvijek čeka odgovore.
