Saznajte zašto je Vladimir Barović oduzeo sebi život na Visu 1991. godine, dosljedno odbivši naredbu vrha JNA da razara obalne hrvatske gradove.
U najmračnijim danima agresije na Hrvatsku 1991. godine, kontraadmiral Jugoslavenske ratne mornarice Vladimir Barović donio je odluku koja je spasila desetke tisuća života i spriječila razaranje Pule i Dalmacije. Odbivši zapovijed vojnog vrha u Beogradu da pokrene masovno pomorsko bombardiranje obalnih gradova, Barović je na otoku Visu oduzeo sebi život, vođen etičkim kodeksom koji mu nije dopuštao ratovanje protiv nedužnog naroda. Njegov tragični čin ostaje upamćen kao jedan od najsnažnijih primjera osobne časti i moralnog otpora ratnom ludilu, a ovaj članak donosi detaljnu rekonstrukciju njegovih posljednjih dana i mučnih pregovora kojima je spriječio krvoproliće.
Zvuk jednog jedinog hica iz službenog pištolja, ispaljenog 29. rujna 1991. godine u tišini prazne ambulante vojno-pomorskog kompleksa Samogor na otoku Visu, odjeknuo je mnogo dalje od debelih zidova jadranske baze. Samoubojstvo kontraadmirala Jugoslavenske ratne mornarice Vladimira Barovića nije bio čin predaje, već nezapamćeni čin prkosa i jedan od najsnažnijih, najtragičnijih primjera individualnog moralnog otpora u suvremenoj vojnoj povijesti Balkana. U trenucima kada je vojna mašinerija u Beogradu nepovratno gurala zemlju u ponor bratoubilačkog rata, Barovićev odbitak da preuzme zapovjedništvo nad pomorskim bombardiranjem dalmatinskih obalnih gradova nadišao je uske okvire vojne insubordinacije. Taj je hitac bio konačna, krvlju potpisana optužnica protiv bezumlja, duboko ukorijenjena u tradicionalnom etičkom kodu koji je odabrao čast nauštrb zločina.
Genetski kod časti i imperativ čojstva
Da bi se razumjela dubina Barovićeve odluke, potrebno je zagrepsti u njegove obiteljske korijene i formativne godine. Rođen je 7. studenoga 1939. godine u Banjoj Luci, u praskozorje Drugog svjetskog rata, u braku oca Crnogorca, Petra Barovića, i majke Slovenke, Nade rođene Benigar. Iako se na svom vjenčanom listu kasnije deklarirao kao Srbin, njegov unutarnji moralni kompas bio je neizbrisivo baždaren na crnogorskom etičkom nasljeđu.
Njegov otac, Petar Barović, bio je istaknuti partizan, sudionik Narodnooslobodilačke borbe koji je nakon rata dosegao čin generala JNA. Upravo je Petar, 1945. godine, kao prvi ratni komandant oslobođene Prištine, postavio moralni arhetip koji će njegov sin slijediti do tragičnog kraja. Naime, general Petar Barović zadržao se na toj funkciji iznimno kratko jer se oštro, bez kalkulacija, usprotivio odmazdama, teroru i institucionalnom omalovažavanju albanskog stanovništva od strane novih vlasti. Zbog te pobune protiv nepravedne sile nad ranjivom populacijom, po hitnom je postupku smijenjen. Taj očev čin suprotstavljanja sustavu postao je temeljni kamen u izgradnji Vladimirovog karaktera. Suborci i povjesničari kasnije će njegovu sudbinu sažeti u staru narodnu mudrost: od valjanog korijena – svaki list je valjan.
Njegov je svjetonazor bio fiksiran u specifičnom crnogorskom konceptu čojstva, etičkom kodu koji je u 19. stoljeću literarno i filozofski definirao vojvoda Marko Miljanov Popović. U svom kapitalnom djelu Primjeri čojstva i junaštva, Miljanov precizno razdvaja ta dva pojma. Junaštvo je, prema njemu, obraniti sebe od neprijatelja. Ali čojstvo, to je znatno teži, plemenitiji i bolniji zadatak – obraniti drugoga od samoga sebe. U toj tradiciji, junaštvo bez čojstva gubi svaki smisao, pretvara se u golo nasilje. Upravo će ta makisma postati jedini izlaz iz paklenog scenarija koji mu je pripremio Generalštab JNA u jesen 1991. godine.
Briljantni taktičar s ljudskim licem
Odrastajući uz visoki vojni pedigre i svijest o antifašističkim temeljima, Vladimir Barović rano se usmjerio prema pozivu mornaričkog časnika. Vojne je akademije završavao s iznimnim uspjehom, profilirajući se kao briljantan student i izvanredan analitičar. Čin pomorskog potporučnika stekao je 1960. godine, čime je započela njegova besprijekorna karijera u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Dugo je godina službovao u Boki Kotorskoj, strateški najvažnijoj bazi na južnom Jadranu, gdje se duboko povezao s obalnim pojasom.
Kada je 1982. godine unaprijeđen u kapetana bojnog broda, njegovi su ga suvremenici – uključujući suprugu Radmilu s kojom je zasnovao obitelj, kolege i susjede – opisivali kao iznimno susretljivog, empatičnog i poštenog čovjeka. Nije patio od vojničke arogancije, lako se uklapao u civilno društvo, ali u stručnim pitanjima nije bio poslušnik. Kolege ga pamte kao časnika koji je o vojno-taktičkim i političkim pitanjima glasno raspravljao, pokazujući neovisnost koja u rigidnim vojnim strukturama nije bila cijenjena.
Završivši Višu političku školu JNA 1987. godine, premješten je u Split, gdje preuzima prestižnu dužnost komandanta Komandno-štabne škole u bazi Lora. Kroz tu je funkciju educirao najviši časnički kadar JRM-a, etabliravši se kao jedan od vodećih intelektualaca unutar mornarice. U kolovozu 1990., u predvečerje raspada države, preuzima dužnost zapovjednika 9. vojno-pomorskog sektora u Kumboru. Njegova karijera dostiže formalni vrhunac 22. prosinca 1990. godine kada je, odlukom Predsjedništva SFRJ, promaknut u čin kontraadmirala, u posljednjoj generaciji visokih časnika JRM-a prije nego što će oružje zamijeniti diplomaciju.
Pulski lonac i zavjet nespavanja
Kako se oružani sukob iz Slovenije prelijevao na Hrvatsku, beogradski vojni vrh provodio je ubrzane rošade, uklanjajući nacionalno “nepouzdane” zapovjednike. Početkom 1991. godine, Barović je iznenada prekomandiran u Pulu na mjesto zapovjednika 5. vojno-pomorskog sektora. Zatekao se u jednoj od najkompleksnijih i najutvrđenijih vojnih zona u zemlji. Službeni podaci JNA navodili su 79 vojnih objekata u Puli i okolici – od pomorske baze na Katarini i Monumentima, preko podzemnih bunkera na Muzilu, zrakoplovne baze, do masivnih skladišta goriva u Budavi. Na papiru, Barović je zapovijedao silom od 11.000 do 12.000 vojnika.
Međutim, operativna stvarnost bila je slika raspada. Suočen s masovnim dezerterstvom ročnika i časnika nesrpske nacionalnosti, Barović je pod sobom imao jedva 2.000 ljudi u stanju općeg moralnog i organizacijskog rasula. Samo iz pulskog garnizona dnevno su bježale stotine regruta. Unatoč ljudskom rasulu, garnizon je i dalje raspolagao razornim topničkim i zrakoplovnim arsenalom kojim se grad mogao pretvoriti u prah.
U ljeto i ranu jesen 1991., dok su Vukovar i Dalmacija gorjeli, Istra se nalazila na oštrici noža. Beograd je kroz plan Bedem-91 pripremao povlačenje, ali uz radikalne opcije miniranja infrastrukture i masovnog topničkog razaranja Pule u slučaju hrvatskog napada na vojarne. Hrvatske snage započele su blokadu, isključeni su radio farovi, a Admiral Ante Budimir preuzeo je tek oformljenu postrojbu Hrvatske ratne mornarice. U tom naelektriziranom kaosu, kontraadmiral Barović uspostavlja tajne, noćne pregovore s pulskim gradonačelnikom Lucianom Delbiancom i Lenkom Uravićem. Na sastanke, koji su se odvijali na punktu prema željezničkoj stanici, dolazio je u civilu kako bi izbjegao agente KOS-a.
Pritisci su bili nepodnošljivi. Iz Zagreba su tražili napad na Muzil, lokalni istarski dragovoljci pokušali su preuzeti vlast nezadovoljni pasivnošću, dok je Generalštab u Beogradu urlao za demonstracijom sile. Incidenti su se redali – na Valelungi je časnik JNA bacio bombu na vojnike u bijegu, pri čemu je jedan poginuo. U tom ludilu, Barović je hrvatskim pregovaračima dao riječ koja je spasila Istru: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti.”
Zahvaljujući njegovom odbijanju beogradskih naredbi, preuzimanje objekata prošlo je mirno. Prvo su tajno preuzeti manji kompleksi kod Mlina i Barbarige, što je omogućilo naoružavanje hrvatskih bojišta. Vojarna “Vladimir Gortan” predana je 30. listopada, početkom studenoga preuzeta je Vojna bolnica i Dom JNA u besprijekornom stanju, a strateški kritičan kompleks zrakoplovnog goriva Budava osiguran je bez ekološkog incidenta. Zračna luka preuzeta je uz minimalna oštećenja unatoč miniranju od strane JNA zrakoplovstva pri odlasku. Posljednji brodovi JRM-a napustili su Pulu sredinom prosinca. Za razliku od Vukovara ili Dubrovnika, Pula je iz rata izašla neoštećena. Barović je održao zavjet čojstva.
Klopka na Visu i anatomija otpora
Njegova sabotaža uništenja Pule – posebno izravna naredba da se zatvarači obalnih topova na Muzilu bace u more kako ne bi poslužili za razaranje – izazvala je bijes u Beogradu. Krajem rujna pozvan je na raport kod načelnika Generalštaba, generala Blagoja Adžića. Svjedoci navode da se Barović s tog “ribanja” vratio vidno potresen, prvi put spominjući samoubojstvo. Umjesto degradacije, vojni vrh povukao je perfidan, smrtonosan potez. Unaprijedili su ga 27. rujna i postavili za zamjenika zapovjednika cijele Vojno-pomorske oblasti u Splitu. Ta je pozicija ostala upražnjena jer je admiral Fridrih Moretti upravo dao ostavku, zgađen napadima na dalmatinske gradove. Postavljanjem Barovića na to mjesto, Beograd ga je stjerao u kut – morao je krvlju potpisati lojalnost velikosrpskom projektu.
Uvjeti su bili katastrofalni. Hrvatski su mineri blokirali bazu Lora u Splitu, pa je Zapovjedništvo JRM-a hitno dislocirano u podzemni kompleks Samogor na otoku Visu. JRM je provodila potpunu pomorsku blokadu Jadrana, a Baroviću su na stol stavljeni planovi za opću ofenzivu koja je uključivala razaranje Splita, Šibenika, Zadra i Dubrovnika. Svaka ofenziva sada je zahtijevala njegov supotpis. Bila je to savršena klopka: izvršiti naredbu značilo je postati ratni zločinac, odbiti je značilo je izdaju vojske kojoj je posvetio život.
U nedjelju, 29. rujna 1991. godine, Barović stiže na Vis kako bi preuzeo novu dužnost. Nakon što je ujutro dobio uvid u stravične ratne planove i shvatio da pregovora više nema, donosi konačnu odluku. U rani sumrak, u samoći ureda, piše emotivno i politički nedvosmisleno oproštajno pismo koje odmah zapečaćeno predaje zapovjedniku otoka, Milanu Radoviću, osiguravajući tako da ga vojne vlasti ne unište odmah. Potom uzima telefonsku slušalicu i zove suprugu Radmilu. Razgovor traje punih sat i četrdeset pet minuta. Njegov je sadržaj ostao intima jednog umirućeg čovjeka koji se oprašta sa životom i obitelji, pokušavajući objasniti težinu moralnog tereta.
Pod okriljem noći, spušta slušalicu, izlazi iz ureda i upućuje se prema ambulanti baze Samogor. Mirno pozdravlja dežurnog vojnika, ulazi u praznu liječničku kancelariju i zatvara vrata. Pola sata kasnije, odjeknuo je pucanj. Prislonivši cijev pištolja na sljepoočnicu, oduzeo si je život. Bio je to hitac kojim je odbio sudjelovati u zločinu.
Njegovo oproštajno pismo odmah je prebačeno u vojne arhive u Beogradu i nikada nije službeno objavljeno od strane JNA. Ipak, sadržaj je procurio i postao manifestom crnogorskog antiratnog otpora. U njemu je izrazio potpunu nemoć da zaustavi zločinačko razaranje gradova i nepremostivo neslaganje s Vrhovnom komandom. Priznao je da ne može i ne želi ratovati protiv bratskog hrvatskog naroda. Njegov literarni, ljudski vrisak sažet je u jednoj jedinoj rečenici koja će ući u povijest: “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio”. U njegovom dojučerašnjem susjedstvu u Splitu, susjedi su mu ostavili poruku zahvalnosti čovjeku koji je odbio pucati na njih.
Krvavi rat za mir i uništenje Dubrovnika
Moralni slom admirala Barovića dogodio se u najcrnjem trenutku za Crnu Goru. Dok se on odupirao na Visu, crnogorsko vodstvo s Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem integriralo se u ratni stroj Slobodana Miloševića. Kroz orvelovsku medijsku kampanju pod parolom “Rat za mir”, crnogorski su mediji lagali narodu da tisuće ustaša i stranih plaćenika spremaju invaziju na Boku Kotorsku. Đukanović je pohod na Dubrovnik proglasio svrsishodnim, a lokalni huškači obećavali izgradnju “još starijeg i ljepšeg Dubrovnika”. Mobilizirano je preko 7.000 crnogorskih rezervista.
Ofenziva je počela 1. listopada, samo 48 sati nakon Barovićevog samoubojstva. Opsada Dubrovnika trajala je 240 dana. Grad je bio hermetički zatvoren s mora i zraka, 138 dana potpuno bez struje i vode. Ubijeno je 116 civila, 194 hrvatska branitelja, dok je na agresorskoj strani uzaludno izginulo 165 crnogorskih rezervista i pripadnika JNA. Spaljena je knjižnica, stara jezgra pod zaštitom UNESCO-a teško je oštećena tisućama projektila. Tragediju Konavala i dezorijentaciju crnogorske omladine kasnije će detaljno dokumentirati crnogorski novinar Veseljko Koprivica u kultnoj knjizi “Operacija Dubrovnik: Sve je bilo meta”. Iz upravo tog besmisla, Barović je tražio jedini časni izlaz.
Tragedija u zrcalu: Misterij Krste Đurovića
Sudbina admirala Barovića neraskidivo je povezana sa sudbinom još jednog visokog crnogorskog časnika, Krste Đurovića. Njihove priče predstavljaju dvije strane iste moralne kovanice. Đurović, rođen 1940. na Cetinju, preuzeo je upravo onu poziciju zapovjednika 9. vojno-pomorskog sektora u Kumboru s koje je Barović otišao u Pulu. Đurović je, baš kao i Barović, nedvosmisleno iskazivao gnušanje prema ideji napada na Hrvatsku, gdje su mu živjeli supruga Hrvatica i djeca. Dubrovačkom gradonačelniku Petru Poljaniću izričito je jamčio: “Dok sam ja zapovjednik VP Boka, možeš biti siguran da nijedna granata na Dubrovnik pasti neće.”
Uvidjevši da JNA ide u ofenzivu, Đurović je krajem rujna zatražio smjenu i otpust iz vojske. Beograd ga je, umjesto toga, unaprijedio u čin kontraadmirala 4. listopada, istim ukazom kojim je Ratko Mladić postao general. Đurović tu vijest nikada nije saznao. Dan kasnije, 5. listopada, poginuo je u padu helikoptera u selu Popovići u Konavlima, jedini od putnika, dok su ostali (uključujući generala Cokića) prošli s lakšim ozljedama. Vrh JNA odmah je okrivio hrvatsku stranu, no hrvatske snage tamo nisu imale protuzračno oružje. Svjedočanstva, uključujući i kasniju izjavu Momira Bulatovića, upućuju na to da je helikopter srušen s crnogorskih položaja. Povijesni zaključak ostavlja duboku sumnju da je Đurovića likvidirala Kontraobavještajna služba (KOS) jer je predstavljao prepreku ratnom planu. Barović je odabrao smrt pred zločinom; Đuroviću je smrt nametnuta jer je zločin odbio.
Dugo putovanje kroz revizionizam do sjećanja
Beogradski vojni vrh odmah je zataškao Barovićevo pismo i pokrenuo medijsku kampanju u kojoj ga se etiketiralo kao psihički labilnog slabića, prikrivajući činjenicu da je odbio pucati u bratski narod. Srpski vojno-povijesni revizionizam, predvođen osobama poput Đorđa Pražića i admirala Boška Antića, i danas pokušava obezvrijediti njegov čin, ignorirajući izravne riječi iz njegovog manifesta i tvrdeći da se ubio zbog srama jer nije dovoljno razorio Pulu.
Unatoč propagandi, u Crnoj Gori je stasala hrabra antiratna opozicija okupljena oko lista Monitor i Liberalnog saveza Crne Gore pod vodstvom Slavka Perovića. Početkom prosinca 1991., dok je Dubrovnik gorio, preko 10.000 ljudi na Cetinju pjevalo je u suzama “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Borba za istinu o admiralima kulminirala je govorom crnogorskog intelektualca Momira M. Markovića 1996. godine, koji je poručio da je Barovićev hitac u sljepoočnicu “jedini metak u ovome ratu ispaljen na koji Crna Gora može biti ponosna”.
Posmrtni ostaci Vladimira Barovića prebačeni su u Crnu Goru 1992. godine i pokopani u Herceg Novom. Trebala su proći desetljeća da dođe do institucionalnog priznanja. Preokret se događa 2016. godine kada mu predsjednik Crne Gore Filip Vujanović postumno dodjeljuje Orden za hrabrost. Šest godina kasnije, 2022., hrvatski i crnogorski dužnosnici otkrili su spomen-ploču na Visu, na mjestu njegovog samoubojstva, čime je on postao kamen temeljac budućih odnosa dviju država. Godine 2023., Pula ga je, u znak zahvalnosti za obranu od destrukcije, proglasila počasnim građaninom. Najrecentniji napor dolazi iz 2025. godine kada je podnesena inicijativa za imenovanje ulice u Podgorici njegovim imenom.
Kontraadmiral Vladimir Barović, ostavivši iza sebe blistavu karijeru i vlastiti život, ostavio je nemjerljivo naslijeđe. Njegov put od vojničke poslušnosti do najuzvišenijeg oblika ljudske savjesti bolni je podsjetnik za sve buduće generacije da i u najcrnjim vremenima, kada se ludilo rata čini nezaustavljivim, osobna hrabrost i čojstvo ostaju jedina prava mjera čovjeka. Njegov jedan metak, ispaljen u mraku, osvijetlio je obraz cijelog jednog naroda.
Foto: Arhiv/ MVEP
