Saznajte kako je vojarna Beli Manastir postala simbol političkih obećanja, rastućih troškova i odgoda. Pročitajte moju novu kolumnu obrambenog projekta u Baranji.
Kada se danas, u jesen 2026. godine, provozate državnom cestom D7 koja spaja Osijek, Beli Manastir i granicu s Mađarskom, pogled će vam neminovno pobjeći prema prostranom komadu zemlje od približno sedam hektara. Na tom bi mjestu, barem ako je vjerovati godinama političkih najava, gromoglasnih obećanja i prigodnih govora uoči svakih izbora, trebala stajati moderna, revitalizirana i strateški ključna vojna baza Hrvatske vojske. Umjesto elitnih postrojbi, oklopnih vozila i zida sigurnosti, na ulazu u Beli Manastir dočekat će vas nešto sasvim drugo – pedantno raščišćen teren na kojem, vođeni nepogrešivim zakonima prirode, suvereno vladaju korov, grmlje i mlado drveće.
Priča o vojnom kompleksu u Belom Manastiru nije samo priča o jednoj nekretnini. To je svojevrsna dijagnoza hrvatskog upravljanja državnom imovinom, kronika političkog marketinga u kojoj se strateški planovi mijenjaju ovisno o smjeru vjetra i savršen studijski primjer kako se milijunski iznosi u javnom prostoru rastežu s lakoćom žvakaće gume. Kako bismo u potpunosti razumjeli anatomiju ovog projekta, potrebno je zagrebati u povijest prostora koji je prošao put od vojnog uporišta, preko utočišta za pse i migrante, pa sve do predizbornog aduta koji to tek treba postati.
Od JNA do neperspektivne imovine: Kratka povijest propadanja
U vremenima prije Domovinskog rata, ovaj je prostrani kompleks bio u sastavu Jugoslavenske narodne armije pod nazivom vojarna „Kosta Nađ“. Unutar njezinih žica bio je smješten 51. mehanizirani bataljun, a tijekom mučnog ljeta 1991. godine, vojarna je odigrala mračnu ulogu u ratnim djelovanjima na području Baranje. Upravo su iz tog prostora izvođeni minobacački i pješački napadi na Policijsku postaju Beli Manastir i okolna naselja u tjednima koji su prethodili potpunoj okupaciji Baranje.
Nakon potpisivanja primirja i međunarodne intervencije, 1992. godine u kompleks ulaze „plave kacige“. Prostor je postao dom belgijskom bataljunu, poznatijem kao Belbat, u sklopu mirovne misije UNPROFOR-a. Tek nakon završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. godine, Oružane snage Republike Hrvatske nakratko preuzimaju nadzor nad ovim strateškim komadom zemlje. No, sudbina vojarne ubrzo je zapečaćena trendovima s početka tisućljeća. Došlo je do smanjenja vojnih kapaciteta, preustroja obrambenog sustava i onog famoznog birokratskog pečata kojim je vojna imovina proglašena – “neperspektivnom”.
Kada je vojska konačno i službeno napustila lokaciju 2011. godine, ključevi su predani tadašnjoj Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Bio je to trenutak kada je započeo proces ubrzanog građevinskog i institucionalnog propadanja, a nekadašnja vojna utvrda pretvorena je u prostor za rješavanje ad hoc kriza.
Psi, migranti i komunalni čardak ni na nebu ni na zemlji
Dok su zgrade polako gubile bitku s vremenom, vlagom i nedostatkom održavanja, država se sjetila svoje neperspektivne imovine samo kada bi joj voda doslovno došla do grla. U vrijeme vlade Zorana Milanovića, 2014. godine, dio prostora iskorišten je kao privremeno prihvatilište za životinje spašene nakon katastrofalnih poplava u Posavini i pucanja nasipa kod Gunje. Samo godinu dana poslije, kada je Europu i Hrvatsku zapljusnuo veliki migracijski val 2015. godine, napušteni i oronuli objekti poslužili su kao tranzitni smještaj za migrante.
Vojni kompleks tako je od strateške točke obrane postao humanitarni tampon-prostor, dok su preostali objekti nastavljali svoju tihu degradaciju. Tek krajem 2020. godine, Grad Beli Manastir pokušao je prekinuti tu agoniju. Potpisan je ugovor s nadležnim ministarstvom kojim je kompleks dan gradu na privremeno korištenje. Ideje su bile plemenite: u objekte je smještena oprema Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Crvenog križa i komunalnog poduzeća Baranjska čistoća. Lokalna vlast sanjala je i veće snove – spominjala se prenamjena u gospodarsko-obrazovni centar izvrsnosti i poljoprivredni inkubator, po uzoru na uspješni „Centar znanja“ u Čakovcu.
No, tu na scenu stupa onaj dobro poznati ljudski razum koji se u sudaru s hrvatskom administracijom redovito razbije o zid. Grad nije dobio vlasništvo, već samo pravo privremenog korištenja. Bez vlasničkog lista nema ni ozbiljnih europskih projekata, nema investicijske dokumentacije, a troškovi sanacije, dekontaminacije i adaptacije 21 devastiranog objekta bili su apsolutno nedostižni za skromni lokalni proračun. Vojarna je tako, unatoč dobrim namjerama, postala monumentalni prostorni problem i komunalno ruglo na samom ulazu u Beli Manastir.
Operacija Anušić: Politički spas i povratak vojske
Kada se činilo da će prostor zauvijek ostati zarobljen u birokratskom čistilištu, početkom 2020-ih ideja o povratku Hrvatske vojske u Baranju dobiva novi politički i obrambeni zamah. Glavni arhitekt te ideje bio je Ivan Anušić, tadašnji župan Osječko-baranjske županije. Njegova se retorika temeljila na vrlo logičnim postulatima: Baranja je sigurnosno osjetljiv koridor, omeđen granicama, koji je demografski i infrastrukturno sustavno zapostavljan. S geopolitičkog stajališta, nedostatak vojnih kapaciteta na krajnjem istoku zemlje doista se mogao smatrati propustom.
Kada Anušić u studenome 2023. preuzima dužnost potpredsjednika Vlade i ministra obrane, povratak vojske u Beli Manastir prestaje biti samo županijska želja i postaje operativni prioritet državnog vrha. Stvari se odjednom počinju rješavati filmskom brzinom. Već krajem prosinca 2023. Vlada donosi Uredbu kojom se kompleks izuzima iz nadležnosti civilnih tijela i ponovno proglašava nekretninom od posebnog interesa za obranu. U siječnju 2024. projekt je pompozno predstavljen javnosti, a dotadašnji privremeni korisnici – vatrogasci, Crveni križ i komunalci – po kratkom su postupku iseljeni.
Tada počinje faza koju možemo nazvati festivalom optimističnih najava. Slušajući izjave iz tog razdoblja, građani su s pravom mogli očekivati da će vojnici već do kraja tjedna marširati baranjskom ravnicom. U Saboru se sredinom siječnja 2024. baratalo vrlo preciznim brojkama: između 650 i 850 vojnika na razini jedne mehanizirane bojne vraća se u Baranju. Ministar Anušić tada je uvjeravao javnost da će ukupna vrijednost projekta biti oko 28 milijuna eura i da će sve biti “u potpunosti završeno do kraja 2026. godine”.
Bila je to savršena PR priča. Spajala je nacionalnu sigurnost pred migrantskim ugrozama, demografsku revitalizaciju kroz stotine vojnih obitelji koje bi trebale trošiti svoje plaće u Baranji te gospodarski uzlet istoka Hrvatske. U travnju iste godine, neposredno pred lokalne izbore, projekt je poslužio i kao vjetar u leđa stranačkim kandidatima, uz najave da izgradnja počinje “već ove godine”. Ista se priča ponavljala u srpnju u Vinkovcima i prosincu na sjednicama Savjeta za Slavoniju. Uvijek isti narativ: 2026. godina, vojska u Baranji, preporod istoka.
Realnost kuca na vrata: Od adaptacije do bagera
No, kao što to obično biva s velikim državnim projektima, stvarni inženjering rijetko prati tempo onog političkog. Kada je u travnju 2025. godine postalo kristalno jasno da na terenu nema nikakvih fizičkih radova, nadležno ministarstvo suočeno je s neugodnim novinarskim upitima. Odgovor MORH-a otkrio je ono što se do tada prešućivalo: prvotni koncept, koji se očito temeljio na preuređenju i brzinskoj adaptaciji, u tišini je zgužvan i bačen u koš za smeće.
Netko je u sustavu napokon uključio kalkulator i shvatio da krpanje 21 devastirane zgrade iz vremena JNA ne može rezultirati vojarnom koja zadovoljava moderne NATO standarde energetske učinkovitosti i fizičke zaštite. Odluka je promijenjena iz temelja: sve mora biti srušeno do nule i gradit će se potpuno novi objekt (greenfield investicija). Tvrtka Eurco d.d. iz Vinkovaca odradila je posao rušenja početkom 2026. godine, za sobom ostavivši ravnu ploču i već spomenuti korov.
Ovaj logičan, ali zakašnjeli prijelaz s adaptacije na novogradnju sa sobom je donio i drastične financijske korekcije, o kojima se u javnosti komunicira isključivo na kapaljku. Početni plan iz 2024. godine predviđao je trošak od 22 do 28 milijuna eura i useljenje krajem 2026. godine. Revidirani plan pak otkriva potpuno novu sliku: ukupan procijenjeni trošak skočio je na vrtoglavih 52 milijuna eura s PDV-om. Skoro dvostruko više od onoga što je komunicirano s parlamentarne govornice.
Useljenje koje je trebalo biti “u potpunosti završeno 2026.” sada je pažljivo razbijeno u faze. Prva faza radova, “teška” 18,9 milijuna eura, trebala bi osigurati primarnu infrastrukturu, devet novih građevina i prijem tek 200 pripadnika OS RH do kraja 2027. ili početka 2028. godine. Tek druga faza, vrijedna dodatnih 23,8 milijuna eura, omogućila bi izgradnju tehničkih radionica, poligona i smještaj punog kapaciteta od 600 do 800 vojnika do ljeta 2028. godine. Odjednom, onaj odlučni datum iz 2026. godine nestao je iz službenih narativa, zamijenjen fluidnim najavama faza i “dinamikom provođenja javne nabave”.
Logističke akrobacije i nestali tenkovi
Da stvar bude zanimljivija, uz građevinske rokove mijenjali su se i oni logistički. Prvotni plan predviđao je da će nova baza u Belom Manastiru biti opremljena po modelu kaskadnog preoružavanja. Kako Oklopno-mehanizirana bojna „Sokolovi“ u Našicama prelazi na američke Bradleye.
Međutim, na nedavnoj 21. sjednici Savjeta za Slavoniju, Baranju i Srijem, resorni ministar najavljuje nove akrobacije. Bradleyi navodno ostaju u Našicama, a koncepcija postrojbe koja dolazi u Baranju pomalo ostaje obavijena velom tajne, osim podatka da će kompleks ugostiti obuku za oko 200 ročnika na temeljnom vojnom osposobljavanju, uz prisustvo djelatnih vojnih osoba. Gdje su nestala oklopna vozila i tko će zapravo popuniti najavljenih 800 mjesta u ljeto 2028., ostaje za vidjeti.
Zaključak: Transparentnost ili PR predizborni ciklus?
Kada podvučemo crtu pod ovu baranjsku sagu, teško je oteti se dojmu da svjedočimo klasičnom hrvatskom sindromu vođenja javnih politika. Argumenti za povratak vojske u Beli Manastir apsolutno stoje – sigurnosni aspekt je neosporan, a demografska i gospodarska injekcija regiji prijeko je potrebna. No, problem leži u načinu na koji se projektom upravlja i, još važnije, kako se on komunicira prema građanima.
Započeti veliki infrastrukturni projekt bez cjelovite financijske i statičke analize postojećih objekata, na temelju čega se izlazi u javnost s nerealnim rokovima i podcijenjenim budžetima, odlika je neozbiljnosti. Kada se ti rokovi probiju, a budžeti udvostruče, nedostatak transparentnog priznanja pogreške u koracima baca ozbiljnu sjenu na cijeli proces. Umjesto modernog sustava planiranja, na djelu imamo politiku stalnog recikliranja istog obećanja prilagođenog izbornim ciklusima.
Na koncu, dok se čekaju nova potpisivanja ugovora, novi izvođači i nove tranše desetaka milijuna eura, vojarna u Belom Manastiru stoji točno tamo gdje je i bila. Istina, danas je urednija i bez opasnih ruševina, ali njezina primarna funkcija ostaje ista – ona je spomenik političkim obećanjima. A korov, koji se već probija kroz raščišćenu zemlju na sedam hektara uz cestu D7, neumoljivo nas podsjeća da priroda, za razliku od javne nabave, nikada ne kasni.
