Tomislav Merčep ostaje jedna od najkompleksnijih figura. Pročitajte priču o njegovom ratnom putu, suđenju i nasljeđu.
Kao netko tko je i sam prošao bojišta Domovinskog rata, svjedočio sam mnogim licima hrabrosti, ali i onim mračnijim stranama ratnog kaosa. Tomislav Merčep (1952. – 2020.) figura je čiji životni put, politički uspon i vojno djelovanje utjelovljuju suštinsku dualnost razdoblja stvaranja hrvatske države i raspada SFRJ. Njegovo ime i danas izaziva oštre podjele, a priča o njemu priča je o beskompromisnoj obrani, ali i o teškim zločinima koji su ostavili neizbrisiv trag na hrvatskoj povijesti, da li su oni politički montirani ili su stvarni, to je na svakome da prosudi.
Biografija: Od Borova do prvog zapovjednika obrane
Tomislav Merčep rođen je na današnji dan 28. rujna 1952. godine u Borovu Naselju, vukovarskom industrijskom predgrađu. Potekao je iz obitelji hrvatskih antifašističkih boraca iz dalmatinske Zagore, koji su bolji život potražili u bogatoj Slavoniji. Školovao se u rodnom mjestu i Vukovaru, gdje je završio Višu građevinsku školu. Svoju predratnu karijeru uspješno je gradio u građevinskom sektoru, napredujući sve do člana uprave u industrijskom gigantu, poduzeću Borovo.
S dolaskom višestranačja 1990. godine, Merčep se aktivno uključuje u politiku kao istaknuti član HDZ-a. Ubrzo je izabran u vukovarsku gradsku vladu te preuzima funkciju sekretara narodne obrane. U tim kritičnim trenucima, obilježenima oružanom pobunom i agresijom JNA, preuzima vodeću ulogu u naoružavanju Hrvata i organizaciji prvih seoskih straža. Njegovi pristaše s pravom ističu da je njegova beskompromisna odlučnost početkom kolovoza 1991., kada je pozvao na opću mobilizaciju, spriječila pad Vukovara u ruke agresora već u ljeto te godine. Mnogi ga u braniteljskim krugovima i danas nazivaju prvim zapovjednikom obrane grada.
Uzurpacija vlasti, eskalacija nasilja i odlazak u Zagreb
Unatoč neospornim zaslugama u ranoj fazi organizacije obrane, njegovo djelovanje u Vukovaru ubrzo je preraslo u ozbiljnu sigurnosnu i političku prijetnju za samu hrvatsku vlast. Okružio se ljudima upitnih moralnih kvaliteta, među kojima su bili i pojedinci iz kriminalnog miljea. Upravo će ga ti ljudi stajati ugleda i progona.
Najteže optužbe odnose se na nezakonita uhićenja i tajanstvene nestanke desetaka srpskih civila tijekom ljeta 1991..
Zbog gubitka kontrole na terenu i straha lokalnog stanovništva, državni vrh izravno je naredio njegovu smjenu. Nakon kraćeg uhićenja, prešao je u Zagreb gdje je, umjesto sankcija, apsorbiran u vrh sigurnosnog aparata i imenovan savjetnikom ministra unutarnjih poslova.
Uloga Tomislava Merčepa kasnije je dodatno ispolitizirana kroz zloglasnu Manolićevu komisiju krajem 1991. godine, koja ga je teretila za uzurpaciju vlasti, a što mnogi branitelji i obitelji nestalih i danas smatraju sramotnim pokušajem skidanja odgovornosti sa središnje vlasti za tragičan pad Vukovara.
Ratni put Specijalne postrojbe MUP-a
Dolaskom u Zagreb, Merčep dobiva iznimno široke ovlasti za ustrojavanje postrojbe pričuvne policije, u javnosti zloglasno poznate kao “Merčepovci”. Središte njihove logistike nalazilo se u paviljonu Zagrebačkog velesajma, koji će ubrzo funkcionirati i kao ilegalni zatvor. Postrojba se u jesen 1991. upućuje na najkritičnija ratišta.
U rujnu 1991. sudjeluju u teškim borbama za obranu Gospića, gdje vojno pridonose zaustavljanju proboja agresora. Međutim, njihov boravak prate teške optužbe za ubojstva civila. Prema priznanju Mire Bajramovića, pripadnika postrojbe, u Gospiću je tada likvidirano između 90 i 110 ljudi primarno na temelju etničke pripadnosti.
Krajem rujna, jedinica stiže na iznimno teško pakračko ratište. Uz uvjet da se uključi barem 200 domaćih dragovoljaca, “Merčepovci” uspostavljaju operativnu bazu u Pakračkoj Poljani. Njihov vojni učinak pod zapovjedništvom Merčepa, a kasnije Branka Šarića i Džemala Paloša, bio je neosporan i ključan za oslobađanje niza naselja.
Ključne vojne operacije postrojbe tijekom jeseni i zime 1991. na pakračkom ratištu uključivale su:
- 8. listopada: Oslobađanje sela Kukunjevac, no položaji nisu zadržani zbog nedostatka snaga.
- 9. – 10. listopada: Uspješna deblokada Pakraca u združenoj operaciji s postrojbom “Omega” kroz Batinjane, Gornju Obrijež i Toranj.
- 11. listopada: Učvršćivanje obrambenih linija i oslobađanje Bujavice, najzapadnijeg okupiranog sela.
- 5. – 7. prosinca: Ključna uloga postrojbe u konačnom oslobađanju Lipika uz znatne ljudske gubitke.
- 22. – 24. prosinca: Operacija “Papuk-91” i konačno oslobađanje snažnog neprijateljskog uporišta Dereza i Grahovljani na sami Badnjak.
Zanimljivost je da je Merčep osobno razmjerno kratko boravio na ratištu u Pakracu; 13. listopada doživio je prometnu nesreću, a već 17. listopada teško je ranjen kod Lovske. Unatoč njegovoj fizičkoj odsutnosti, autoritet i zapovjedni utjecaj nad postrojbom ostali su apsolutni.
Suđenje, presuda i povijesna osuda
Haški sud (ICTY) godinama je istraživao zločine “Merčepovaca”, ali je zbog vlastite izlazne strategije opsežan dokazni materijal proslijedio hrvatskom DORH-u. Nakon dugogodišnjeg odgađanja postupka, Tomislav Merčep uhićen je tek krajem 2010. godine pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice zbog pregovora o pristupanju EU. Merčepov pokušaj osporavanja višemjesečnog pritvora pred Europskim sudom za ljudska prava u potpunosti je odbačen 2016. godine.
Suđenje pred Županijskim sudom u Zagrebu trajalo je četiri godine. Sud je nedvojbeno utvrdio da je Merčep bio stvarni i faktični zapovjednik postrojbe te da je znao za mučenja, pljačke i ubojstva civila (uključujući obitelj Zec), a nije učinio ništa da ih spriječi.
Pravomoćne sudske odluke za zločine počinjene ujesen 1991. godine glasile su:
- Tomislav Merčep: 7 godina zatvora zbog zapovjedne odgovornosti i propusta sprječavanja zločina nad 43 žrtve.
- Munib Suljić: 12 godina zatvora za ubojstva civila i pripadnika HV-a.
- Siniša Rimac: 8 godina zatvora za ubojstvo.
- Igor Mikola: 5 godina zatvora za pomaganje u ubojstvu.
- Miro Bajramović: 4 godine zatvora za mučenje i protuzakonito zatvaranje.
- Branko Šarić: 3 godine zatvora za sudjelovanje u zločinima.
Sudac Zdravko Majerović uputio mu je pri izricanju presude povijesnu opomenu: “Ovako ste vašom pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje vas okružuje, potpuno svjesno ostali na pogrešnoj strani povijesti Republike Hrvatske”.
Politički kapital, privilegije i mitologija
Unatoč svemu, Merčep je za dio javnosti ostao heroj. Od 1995. godine vodio je Udrugu hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata (UHDDR), kroz koju je desetljećima uspješno mobilizirao braniteljsku populaciju i vršio politički pritisak.
Njegov boravak u zatvorskom sustavu pratio je veliki skandal; otkriveno je da je zbog teškog zdravstvenog stanja mjesece provodio u Specijalnoj bolnici u Krapinskim Toplicama na teret države. Praksa je branjena njegovim statusom branitelja, dok su je aktivisti nazvali luksuzom za osuđenog ratnog zločinca. U ožujku 2020. pušten je na uvjetni otpust, a nedugo zatim, 16. studenoga 2020., preminuo je u 69. godini.
Njegov sprovod na Mirogoju, kojemu su unatoč strogim epidemiološkim mjerama nazočili brojni političari poput Milana Bandića, Branimira Glavaša i Ante Đapića, pretvorio se u snažan manifest desnice.
U dijelu braniteljske populacije Tomislav Merčep do danas uživa status mitskog arhitekta obrane, a pravomoćne se presude redovito relativiziraju i prikazuju kao “politički progon”, čime se dodatno produbljuju hrvatske ideološke podjele i otežava stvarno suočavanje s prošlošću.
