Na današnji dan dogodio se zataškani zločin u Panjanima, kada su brutalno ubijena dva sovjetska novinara. Pročitajte kako je istina izašla na vidjelo.
Na današnji dan dogodio se jedan od najintrigantnijih, najbrutalnijih i najdugotrajnije zataškavanih ratnih zločina s kraja dvadesetog stoljeća. Riječ je o hladnokrvnom ubojstvu dvojice sovjetskih medijskih djelatnika i diplomata – novinara Viktora Vladimiroviča Nogina i televizijskog snimatelja Gennadija Demjanoviča Kurinnoja – koje se odigralo 1. rujna 1991. godine u selu Panjani, u neposrednoj blizini Hrvatske Kostajnice. Ovaj tragični događaj nadilazi okvire uobičajenih ratnih stradavanja neborbenog osoblja, jer je njegova višedesetljetna putanja obuhvatila lokalni terorizam, sofisticirane pokušaje forenzičke destrukcije dokaza, međunarodne obavještajne operacije te duboke geopolitičke kompromise na relaciji između Moskve i Beograda, a na štetu utvrđivanja povijesne istine.
Krvavo ljeto na Banovini i informacijski rat
U kasno ljeto 1991. godine, područje Banovine i Pounja postalo je užarenim epicentrom oružane pobune i otvorene agresije na teritorijalni integritet tek osamostaljene Republike Hrvatske. Hrvatska Kostajnica, slikoviti grad od iznimne strateške važnosti smješten na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom, preko noći se našla u gotovo potpunom operativnom okruženju velikosrpskih paravojnih formacija. Te su formacije bile izdašno potpomognute logistikom, naoružanjem i strukturama Jugoslavenske narodne armije (JNA), koja je već tada otvoreno stala na stranu pobunjenika.
U tom visoko volatiziranom i kaotičnom razdoblju, linije bojišnice bile su iznimno fluidne, a teški informacijski vakuum planski se popunjavao agresivnom ratnom propagandom. Kontrolu nad ključnim komunikacijskim pravcima, a posebice nad vitalnom cestom koja je povezivala Hrvatsku Kostajnicu, Petrinju i Sunju, preuzele su odmetnute milicijske i paravojne skupine takozvane Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajina. Među tim formacijama svojom se brutalnošću posebno isticala specijalna jedinica policije poznata pod nazivom “Kaline Komogovina”, čija će mračna uloga biti centralna u izvršenju i zataškavanju ovog ratnog zločina.
Iskusni reporteri u balkanskom grotlu
Viktor Vladimirovič Nogin, rođen 1948. godine, nije bio prosječan novinar. Bio je to visokoprofilirani ratni izvjestitelj i službeni beogradski dopisnik Državne televizije i radijske komisije SSSR-a. Njegov profesionalni put bio je obilježen iznimnim iskustvom u ekstremnim uvjetima i ratnim zonama. Tijekom 1980-ih godina, Nogin je izvještavao o krvavoj sovjetskoj invaziji na Afganistan. Međutim, njegovi tekstovi i kritička promišljanja o besmislu tog sukoba brzo su ga doveli u nemilost rigidnih sovjetskih cenzora. Zbog svoje novinarske etike postao je politički nepodoban u vlastitoj domovini. Kao svojevrsni disident unutar tromog komunističkog sustava, utočište je pronašao u SFR Jugoslaviji, gdje je godinama djelovao kao dopisnik. Nogin je bio intelektualac s dubokim razumijevanjem složene regije; studirao je u Zagrebu, obožavao je hrvatsku kulturu i tečno je govorio hrvatski jezik, što mu je omogućavalo neposrednu komunikaciju s lokalnim stanovništvom, bez potrebe za prevoditeljima i posrednicima.
S druge strane, njegov kolega Gennadij Demjanovič Kurinnoj, rođen 1950. godine, bio je iskusni, prekaljeni televizijski snimatelj iste medijske kuće. Njegova je zadaća bila vizualno dokumentiranje surove ratne stvarnosti i osiguravanje autentičnog materijala za emitiranje milijunskom gledateljstvu u Sovjetskom Savezu koje je s nevjericom pratilo raspad Jugoslavije. Njih dvojica činili su visoko uigran tim, no njihovo prethodno ratno iskustvo pokazalo se fatalnim u specifičnom, perfidnom kontekstu balkanskog sukoba.
Krajem kolovoza 1991. godine, vođeni profesionalnim instinktom, Nogin i Kurinnoj doputovali su u Hrvatsku Kostajnicu s ciljem dokumentiranja ratnih zbivanja iz prve ruke. Nastupali su isključivo kao objektivni promatrači, snimajući potresne intervjue s hrvatskim civilima, hrabrim pripadnicima policije i Zbora narodne garde (ZNG) u gradu koji se nalazio pod teškom opsadom, ali još uvijek pod hrvatskim nadzorom. Prema kasnijim svjedočanstvima preživjelih branitelja, sugovornici s hrvatske strane eksplicitno su ih i opetovano upozoravali na ekstremnu opasnost koja vreba na komunikacijskim pravcima izvan grada. Specifično su ih upozoravali na cestu prema Petrinji, naglašavajući smrtonosnu prisutnost odmetnutih srpskih bandi koje ne poštuju nikakva pravila ratovanja.
No, Noginova kognitivna karta bila je oblikovana preživljavanjem afganistanskog pakla, što mu je usadilo lažan osjećaj neuništivosti i novinarskog imuniteta. Još pogubnija od toga bila je njegova idealistička interpretacija lokalnih etničkih odnosa kroz prizmu takozvanog “slavenskog bratstva”. Smatrao je Hrvate izrazito dobrim i civiliziranim ljudima, s obzirom na to da je živio, studirao i sklapao prijateljstva u Zagrebu, dok je Srbe percipirao kao povijesnu “rusku braću”, tradicionalno vezane uz Moskvu. Duboko je vjerovao da niti jedna od te dvije strane neće otvoriti vatru na sovjetske diplomate u jasno označenom vozilu. Ta zabluda, utemeljena na racionalnim pretpostavkama međunarodnog prava koje u asimetričnim i paravojnim sukobima na Balkanu jednostavno nisu vrijedile, odvela ih je izravno u smrtonosnu zasjedu.
Zasjeda na barikadi smrti u Panjanima
Tog kobnog poslijepodneva, 1. rujna 1991. godine, Viktor Nogin i Gennadij Kurinnoj odlučili su napustiti opkoljenu Hrvatsku Kostajnicu. Njihov je plan bio probiti se do Petrinje, gdje su trebali održati unaprijed dogovoreni sastanak s predstavnicima JNA, a zatim sigurno nastaviti put prema Zagrebu. Kretali su se u prepoznatljivom plavom automobilu marke Opel Omega, koji je ponosno nosio službene diplomatske registracijske pločice tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Kako bi dodatno osigurali svoju prepoznatljivost, neborbeni status i sigurnost, vozilo je sa svih strana bilo vidljivo obilježeno velikim i jasnim oznakama “PRESS”. Nogin se nalazio za upravljačem, dok je Kurinnoj zauzeo poziciju na stražnjem sjedalu, držeći kameru u rukama, što mu je omogućavalo najbolji kut za snimanje ratom razorenog terena tijekom vožnje.
Njihova se ruta tragično presjekla s dobro utvrđenim položajima zloglasne postrojbe “Kaline Komogovina” u selu Panjani. Pripadnici te srpske specijalne jedinice – njih petnaestak teško naoružanih – zaposjeli su bivši položaj Teritorijalne obrane Kostajnica. Bili su strateški pozicionirani iznad lokalnog društvenog doma, nasuprot raskrižja koje vodi prema Petrinji, Majuru i Sunji, na udaljenosti od jedva stotinjak metara od same ceste. Odjeljenjem na toj smrtonosnoj barikadi zapovijedao je tada tridesettrogodišnji Ilija Čizmić, a u sastavu formacije nalazio se i dvadesetšestogodišnji Zdravko Matijašević.
Kada se plava Opel Omega s jasnim diplomatskim i novinarskim oznakama približila raskrižju, srpske su snage, bez ikakvog prethodnog upozorenja, bez signalizacije za zaustavljanje ili bilo kakvog pokušaja legitimacije i identifikacije, otvorile strahovitu rafalnu vatru iz svog raspoloživog pješačkog i automatskog naoružanja. Ovaj divljački čin predstavljao je izravno i grubo kršenje svih poznatih normi međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, s obzirom na to da se radilo o civilnom vozilu koje ni na koji način nije predstavljalo vojnu prijetnju.
Trenutak likvidacije: “Ne pucajte, mi smo vaša braća”
Teška rafalna paljba u sekundi je izrešetala lim automobila, razbila stakla i prisilila vozilo na naglo zaustavljanje u oblaku prašine. Obojica novinara zadobila su teške, višestruke prostrijelne rane već u prvom valu napada, no nekim su čudom ostali živi i pri svijesti. Pripadnici paravojne formacije oprezno su prišli zaustavljenom i potpuno onesposobljenom vozilu, držeći prste na obaračima, shvativši da putnici unutra dišu.
U tom se trenutku na prašnjavoj cesti u Panjanima odvija jedan od najdramatičnijih, najpotresnijih i najtragičnijih verbalnih susreta zabilježenih u cjelokupnoj dokumentaciji iz Domovinskog rata. Shvativši tko su napadači i pouzdajući se posljednjim atomima snage u svoje diplomatsko zaleđe i navodno povijesno savezništvo, teško ranjeni i krvareći Viktor Nogin uspijeva se izvući iz uništenog vozila. Oslanjajući se na karoseriju, obraća se paravojnicima na tečnom hrvatskom, odnosno srpskom jeziku. Prema prikupljenim svjedočanstvima očevidaca, njegove posljednje riječi, izgovorene u nadi za spas, bile su: “Ne pucajte, mi smo vaša braća.” Prema nekim specifičnim transkriptima iz kasnijih istraga, izgovorio je i rečenicu koja savršeno oslikava njegovu raniju zabludu: “Nemojte se bojati… vi Hrvati ste dobri ljudi, a Srbi su naša braća.”
Očekivanje da će izricanje pripadnosti Sovjetskom Savezu i očajničko pozivanje na bratstvo zaustaviti agresiju pokazalo se fatalno pogrešnim. Odgovor zapovjednika pobunjeničkih snaga bio je potpuno lišen ikakve ljudske empatije. Zaslijepljen dubokom mržnjom, ratnom psihozom i propagandom, zapovjednik je uzvratio hladnim povikom: “Vi ste ustaški špijuni, paljba!”
Prema detaljnim optužnicama i iskazima prikupljenim u kasnijim, mukotrpnim pravosudnim procesima, rekonstruirana je točna uloga počinitelja. Okrivljeni Zdravko Matijašević, rođen 1965. godine, tada pripadnik postrojbe “Kaline Komogovina”, osobno je prišao ranjenicima. U činu ekstremne, neopisive hladnokrvnosti, Matijašević je prvo fizički pretražio žrtve koje su krvarile na tlu. Bezobzirno im je oduzeo osobne dokumente, autentične sovjetske putovnice i novinarske iskaznice, čime se i formalno uvjerio u njihov stvarni identitet i diplomatski status. Iako mu se jedan od ranjenih novinara još jednom izravno obratio s molbom da ne puca, Matijašević je podigao pištolj i hicima iz neposredne blizine usmrtio obojicu sovjetskih izvjestitelja.
Za to vrijeme, Ilija Čizmić (rođen 1957. godine), tada pomoćnik zapovjednika specijalne jedinice i zapovjednik odjeljenja u Panjanima, mirno je promatrao egzekuciju. Iako je imao izravni autoritet nad Matijaševićem i zakonsku obvezu spriječiti ratni zločin nad civilima, Čizmić nije poduzeo apsolutno ništa. Cijelom krvavom događaju svjedočila je i većina ostalih pripadnika grupe. Vrhovni zapovjednik cijele jedinice “Kaline Komogovina”, zloglasni Stevo Borojević poznat pod nadimkom “Gadafi”, bio je formalno nadređen cijeloj strukturi koja je kontrolirala taj teritorij, te je pod njegovim patronatom stvorena atmosfera u kojoj su ovakva ubojstva bila normalizirana.
Forenzički inženjering i morbidno prikrivanje dokaza
Ubojstvo dvojice sovjetskih državljana s diplomatskim statusom moglo je preko noći izazvati katastrofalne diplomatske posljedice za paradržavne strukture SAO Krajine i, što je još važnije, za njihove sponzore i pokrovitelje u Beogradu. Stoga je žurno pokrenuta operacija potpunog brisanja tragova, operacija koja po svojoj morbidnosti i proračunatosti predstavlja rijetko viđen forenzički presedan u povijesti modernog ratovanja.
Odmah nakon usmrćenja, pripadnici paravojske poput lešinara su opljačkali vrijednu novinarsku i televizijsku opremu iz vozila, kao i sve osobne stvari žrtava. Beživotna, izrešetana tijela Nogina i Kurinnoja potom su grubo ugurana natrag u uništeni Opel. Napadači su tada automobil polili zapaljivom tekućinom i pretvorili ga u buktinju kako bi vatra progutala primarne biološke i balističke tragove.
Kada su se u narednim danima visoki ruski diplomatski predstavnici iz Beograda počeli intenzivno raspitivati o sudbini svojih nestalih državljana, prava panika zavladala je u redovima pobunjenika. Mjesni zapovjednik bataljuna, koji je imao čin pričuvnog poručnika JNA, preuzeo je osobnu kontrolu nad potpunom sanacijom mjesta zločina. Izdana je stroga, prijetnjom smrću poduprta naredba dvojici mještana sela Panjani da u potpunosti uklone izgorjelu olupinu s ceste, daleko od očiju eventualnih prolaznika ili promatrača.
Prvi očajnički pokušaj prikrivanja sastojao se od guranja teškog automobila u obližnju rječicu s namjerom da ga se zauvijek potopi u mulj, no taj se plan izjalovio jer je voda bila preplitka. Zbog toga je donesena nova, složenija odluka – da se vozilo pod okriljem noći odvuče znatno dublje u teritorij pod čvrstom kontrolom srpskih snaga. Olupina je traktorima odvučena oko 3,5 kilometara od mjesta ubojstva, u selo Donji Kukuruzari. Tamo je zakopana bagerima na obali rijeke Sunje, nekih 500 metara udaljena od glavnih puteva.
Međutim, najjeziviji detalj ovog zataškavanja, koji ledi krv u žilama, odnosi se na monstruoznu manipulaciju ljudskim ostacima. Strahujući od eventualnih budućih međunarodnih ekshumacija, zapovjednici su naredili da se tijela dvojice novinara izvuku iz zapaljenog automobila prije samog zakopavanja olupine. Tijela su potom posmrtno pohranjena, odnosno bačena i zakopana, na potpuno izdvojenoj, strogo čuvanoj i do današnjeg dana, nažalost, nepoznatoj lokaciji.
Kako bi stvorili savršenu forenzičku zabludu i zauvijek zbunili eventualne istražitelje, zločinci su pribjegli bolesnom planu: u olupinu automobila prije zakopavanja ubačene su obične životinjske kosti, ali i kosti prethodno ubijenih nesrpskih civila s tog područja, među kojima su naknadno identificirani i ženski posmrtni ostaci. Ova zastrašujuća razina forenzičkog inženjeringa imala je jasan, dijaboličan cilj: ukoliko međunarodni istražitelji ikada pronađu zakopani automobil, prisutnost tuđih i životinjskih kostiju trebala je onemogućiti DNK identifikaciju i uvjeriti svijet da sovjetski novinari tu uopće nisu stradali, već da je riječ o nekom sasvim drugom, nepovezanom događaju. Do današnjeg dana, stvarni posmrtni ostaci hrabrih novinara Viktora Nogina i Gennadija Kurinnoja nisu pronađeni, a njihove su obitelji okrutno uskraćene za pravo na dostojanstven oprost i pokop.
Hibridni rat, lažni narativi i Jeljcinova realpolitika
Samo ubojstvo brzo je poslužilo kao plodno tlo za razmahivanje iznimno sofisticirane obavještajne i dezinformacijske kampanje. Geopolitički ulozi u tom su trenutku bili kolosalni. Sovjetski Savez se nalazio u samoj terminalnoj fazi svog povijesnog postojanja, ali je i dalje predstavljao globalnu nuklearnu supersilu s pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Da je tada službeno utvrđeno i objavljeno kako su srpske paravojne formacije hladnokrvno likvidirale sovjetske građane, to bi nanijelo nepopravljivu štetu odnosima između Beograda i Moskve, na koje su i Slobodan Milošević i pobunjeničke strukture SAO Krajine polagale sve svoje nade u pobjedu.
Lokalne vlasti pobunjenih Srba odmah su pokrenule ofenzivnu propagandnu kampanju. Službena verzija lansirana u međunarodni medijski prostor beskrupulozno je tvrdila da su sovjetski novinari upali u mučku zasjedu hrvatskih snaga, točnije formacija ZNG-a stacioniranih kod groblja u obližnjem selu Majur. Ovaj perfidni narativ savršeno se uklapao u širu velikosrpsku propagandu koja je pod svaku cijenu nastojala prikazati mladu Republiku Hrvatsku kao fašističku tvorevinu koja namjerno likvidira “pravoslavnu rusku braću”. Taj je zlonamjerni spin godinama uporno korišten na raznim međunarodnim forumima kako bi se diskreditirala pravedna hrvatska borba za neovisnost.
Na međunarodnoj razini, ogromni pritisak neutješnih obitelji nestalih novinara naposljetku je prisilio sovjetske, a kasnije i ruske vlasti na reakciju. Tijekom mandata Mihaila Gorbačova, formirana je posebna parlamentarna istražna skupina. Na čelo te skupine postavljen je Vladimir Mukusev, istaknuti, beskompromisni ruski novinar, zastupnik u parlamentu Ruske Federacije, doktor političkih znanosti i dobitnik američke televizijske nagrade Emmy. Njegov istraživački tim nije bio tek simboličan ukras; uključivao je dvojicu visokih pukovnika obavještajne službe FSB-a te samog zamjenika državnog tužitelja Rusije.
Tim Vladimira Mukuseva relativno je brzo došao do nepobitnih saznanja. Korištenjem obavještajnih izvora i svjedočanstava prikupljenih na samom terenu, nedvojbeno su utvrdili da su ubojice pripadnici Martićeve milicije. Njihov rudarski rad kulminirao je 1. travnja 1992. godine, kada je u nazočnosti Mukuseva, ruskih diplomata iz Beograda i predstavnika Vojnog suda iz Banje Luke obavljen složen očevid i ekshumacija zakopanog automobila u Donjim Kukuruzarima. Kao što su lokalni srpski zapovjednici i planirali, tijela novinara nisu bila u vozilu, no svi prikupljeni obavještajni podaci jasno su ukazivali na srpsku krivnju.
Ovdje dolazi do najvećeg i najtragičnijeg loma u potrazi za pravdom. Promjenom vlasti u Moskvi i dolaskom Borisa Jeljcina na čelo države, politički prioriteti grubo su se promijenili. Nova ruska administracija pragmatično je i hladno procijenila da bi objava službenog izvješća u kojem se srpske snage direktno okrivljuju za ubojstvo ruskih državljana ozbiljno naštetila diplomatskim interesima Rusije na turbulentnom Balkanu i kompromitirala Miloševićev režim, kojeg je Moskva tada taktički podržavala. Mit o nepokolebljivom i bezuvjetnom “slavenskom bratstvu” morao je biti očuvan pod svaku, pa i najkrvaviju cijenu, čak i pod cijenu potpunog zataškavanja smrti vlastitih građana. Mukusev je zbog svog ustrajnog, herojskog inzistiranja na istini i odbijanja bilo kakvog kompromisa ubrzo politički marginaliziran, a od strane ruskog političkog establišmenta praktički je proglašen državnim neprijateljem i “rušiteljem ruskih nacionalnih interesa” na prostorima bivše Jugoslavije.
Proboj istine: Oluja, Ivica Pandža Orkan i “Crna mapa”
Čelični zid šutnje i obmana koji su godinama brižno i zajednički gradile kninske i moskovske vlasti probijen je tek nakon oslobođenja hrvatskih teritorija u veličanstvenoj vojno-redarstvenoj operaciji “Oluja” u kolovozu 1995. godine. Oslobađanjem Banovine, hrvatskim su istražiteljima postali dostupni nepregledni arhivi i do tada strogo čuvana interna dokumentacija propale paradržave tzv. Republike Srpske Krajine (RSK).
Središnja, ključna figura u ovom nevjerojatnom forenzičko-povijesnom pothvatu bio je umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Ivica Pandža Orkan, poznati dokumentarist Domovinskog rata i strastveni predsjednik Agencije za istraživanje i dokumentaciju ratnih sukoba. Detaljno analizirajući zaplijenjenu građu, Orkan je, poput detektiva, pronašao kapitalni dokazni materijal koji će zauvijek ući u povijest pod nazivom “Crna mapa”.
“Crna mapa” nije bila nikakva hrvatska izmišljotina, već autentični, interni dosje koji je sadržavao spise istrage koju su provodila sama tijela pobunjeničke paradržave. Pritisnuta povremenim međunarodnim upitima i inspekcijama UN-a, tijela RSK morala su, barem pro forma, na papiru istražiti slučaj. U tim su spisima sami počinitelji i njihovi nadređeni, nevjerojatnom pedantnošću, dokumentirali tko je, kada, kako i zašto likvidirao sovjetske novinare.
Dokumentacija je otkrila šokantne detalje o razini paranoje, straha i krvavih međusobnih obračuna unutar srpskih redova. Otkriveno je da su se unutar RSK provodile brutalne opstrukcije vlastite istrage. Najupečatljiviji primjer odnosi se na sudbinu jednog lokalnog srpskog svjedoka koji je, pritisnut savješću, bio spreman pokazati inspektorima točnu lokaciju neidentificiranog grobišta u kojem su doista skrivena tijela Nogina i Kurinnoja. Taj je čovjek mučki smaknut noć prije nego što je trebao dati svoj ključni formalni iskaz. Također, iz dokumenata se saznalo da je sama postrojba “Kaline Komogovina” implodirala u internom nasilju. Glavni zapovjednik Stevo Borojević Gadafi ubijen je u međusobnom krvavom, mafijaškom obračunu sa svojim zamjenikom Milanom Zecom u noći s 23. na 24. travnja 1992. godine. Zec je kasnije, u svibnju 2011. godine, bio priveden u Zagrebu zbog sumnje u sudjelovanje u likvidaciji novinara, no taj postupak zbog nedostatka dokaza o izravnom sudjelovanju nije rezultirao konačnom presudom za ovaj konkretan zločin.
Knjiga koja je srušila mitove
Pukovnik Ivica Pandža Orkan svu je prikupljenu dokumentaciju bespogovorno predao hrvatskom pravosuđu, ali je napravio i ključni korak dalje – uspostavio je direktan kontakt s odbačenim Vladimirom Mukusevom. Povezivanje upornog hrvatskog vojnog istraživača i hrabrog ruskog novinara rezultiralo je nepobitnom sintezom dokaza pred kojom je laž morala ustuknuti. Mukusev je na temelju tih dokumenata, koji su savršeno nadopunili njegova operativna saznanja s terena iz 1992. godine, napisao knjigu Crna mapa, priča jedne novinarske istrage (koja je u Rusiji objavljena pod simboličnim naslovom Ne pucajte, mi smo vaša braća).
Knjiga, pisana iznimno dramatičnim, ali činjenično utemeljenim stilom koji podsjeća na najbolji pustolovno-istraživački roman, objavljena je 2011. godine u Hrvatskoj na 194 stranice, razdijeljene u osam poglavlja bogatih originalnim faksimilima i fotografijama. Zanimljivo je da izdavanje ove epohalne knjige nisu podržale velike nacionalne izdavačke kuće koje su još uvijek robovale političkom konformizmu. Umjesto njih, knjigu su zajedničkim snagama, iz čistog entuzijazma, izdali Udruga dragovoljaca Domovinskog rata Ogranak Selište Kostajničko i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar iz Zagreba, uz samog Orkana kao urednika hrvatskog izdanja. U sklopu ovog snažnog medijskog proboja, kutinski branitelj Vukovara Damir Markuš obradio je i prateći 34-minutni dokumentarni film s Mukusevljevim komentarima.
Ovi su nadljudski istraživački i izdavački napori konačno do kosti ogolili apatiju i opstrukciju državnih aparata, te su pred cijelim svijetom neosporno dokazali isključivu krivnju srpskih paravojnih formacija, čime je zauvijek skinuta teška, nepravedna povijesna stigma s Republike Hrvatske i njezinih časnih oružanih snaga.
Pravosudni apsurdi i pobjeda istine
Analiza pravosudnog tretmana ovog stravičnog zločina otkriva bolnu sporost institucija i neshvatljive propuste u ranoj fazi istraga. Procesuiranje odgovornih za ubojstvo Nogina i Kurinnoja predstavlja jasnu paradigmu svih poteškoća s kojima se suočava tranzicijska pravda u procesuiranjima ratnih zločina.
Najveći pravosudni apsurd dogodio se u samom centru Zagrebu 2013. godine. Unatoč činjenici da je njegovo ime bilo debelo podcrtano i jasno povezano s nizom ratnih zločina u Pounju (uključujući stravične pokolje u Baćinu i Kostrićima te samo ubojstvo ruskih novinara), Ilija Čizmić – tada državljanin BiH s prebivalištem u Bosanskoj Kostajnici – potpuno je slobodno prešao državnu granicu i ušetao u Republiku Hrvatsku. Njegov motiv dolaska na sud u Zagreb bio je gotovo bizaran i krajnje ciničan: potraživao je financijsku naknadu za navodne duševne boli. Saznavši za ovu nevjerojatnu informaciju, Ivica Pandža Orkan odmah je alarmirao nadležnu policiju, naglasivši iznimnu priliku da se krvnika Čizmića konačno ispita o zločinima na Banovini. Čizmić je doista uhićen na samom sudu, no na opće zgražanje braniteljske populacije, javnosti i pravnih stručnjaka, ubrzo je hladno pušten na slobodu uslijed nedostatne pripremljenosti tadašnjih optužnica. Omogućen mu je siguran i miran povratak u Bosnu i Hercegovinu.
Ipak, tijela kaznenog progona naposljetku su uspjela konsolidirati spise. Policijski službenici sisačko-moslavačke policijske uprave proveli su i dovršili ekstenzivno kriminalističko istraživanje oko 2020./2021. godine, podnijevši iznimno temeljitu kaznenu prijavu. Temeljem te prijave, Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) u Zagrebu formalno je 17. veljače 2025. godine objavilo podizanje optužnice pred Županijskim sudom u Zagrebu protiv dvojice neposrednih počinitelja: Ilije Čizmića (tada u dobi od 68 godina) i Zdravka Matijaševića (u dobi od 60 godina).
Tužiteljstvo danas vrlo precizno opisuje dinamiku zločina: Čizmića se tereti za nečinjenje i zapovjednu odgovornost, jer kao komandir odjeljenja prisutan na mjestu događaja nije spriječio usmrćivanje civila, dok je Matijašević optužen kao izravni izvršitelj koji je pretražio ranjenike i hladnokrvno ih usmrtio hicima iz pištolja unatoč njihovim molbama. Problem s ovom zakašnjelom optužnicom leži u nedostupnosti okrivljenika. S obzirom na to da Čizmić boravi u Bosanskoj Kostajnici (BiH), a Matijašević na relaciji između Srbije i Republike Srpske, obojica su izvan dosega represivnog aparata RH. Sudski postupak, čije su glavne rasprave zakazane za ovu, 2026. godinu, vodit će se u njihovoj odsutnosti (in absentia). Iako takvo suđenje nosi ogromnu historiografsku težinu jer fiksira sudsku istinu, u smislu stvarne penalizacije krvnika ostaje duboko deficitarno.
Pravi geopolitički i diplomatski preokret dogodio se tek nakon dugih 26 godina sustavnog negiranja od strane Moskve. Suočen s neoborivim dokazima objavljenima u Crnoj mapi i sve većim pritiskom dijela ruske javnosti, državni vrh Ruske Federacije odlučio je odbaciti staru Jeljcinovu politiku sramotnog zataškavanja. U ožujku 2017. godine, predsjednik Ruske Federacije donio je službeni ukaz kojim su Viktor Vladimirovič Nogin i Gennadij Demjanovič Kurinnoj posthumno odlikovani prestižnim ruskim državnim odličjem – Ordenom za hrabrost. U obrazloženju ukaza izrijekom stoji da se orden dodjeljuje “za hrabrost i požrtvovnost pri izvršavanju službene i građanske dužnosti”. Identifikacija hrabrosti u ovom specifičnom kontekstu predstavlja de facto državno priznanje da su ubijeni u neprijateljskom okruženju.
Tek nakon tog ukaza, rusko veleposlanstvo u Republici Hrvatskoj po prvi je put službeno reagiralo na ovaj zločin. U 2017. godini predstavnici veleposlanstva napokon su položili vijenac na spomenik u Panjanima. Ovaj zakašnjeli, ali iznimno važan diplomatski čin označio je konačnu pobjedu istine nad mrakom geopolitike. Orkan i Mukusev, dvojica neumornih istraživača koji su godinama bili tretirani kao nepoželjni jer su rušili lažne diplomatske mitove, doživjeli su potpunu moralnu satisfakciju. Službena Rusija priznala je da su njene državljane masakrirali pripadnici srpske paravojske, čime su zauvijek, za sva vremena, otklonjene lažne optužbe na račun Republike Hrvatske, koja je desetljećima nepravedno trpjela propagandne napade zbog zločina koji nije počinila.
