Veličanstveni Thompson u Vukovaru pokazao je snagu hrvatskog zajedništva, dok je susjede preko Dunava uhvatila neviđena politička histerija.
Bilo je to onih kasnoljetnih tjedana kada su se nad slavonskom ravnicom, od Osijeka pa sve do obala Dunava, skupljali oblaci. Ali ne oni kišni, blagorodni oblaci koji spašavaju usjeve i gase žeđ ispucale zemlje, već teški, olovni oblaci medijske histerije s one strane rijeke, pomiješani s potmulim rogoborenjem domaće, salonske ljevice. Kad se podvuče crta pod taj 29. kolovoza 2026. godine, masovno okupljanje na koncertu Marka Perkovića Thompsona u Vukovaru nije bilo samo glazbeni događaj o kojem će se pričati godinama. Bio je to, najblaže rečeno, operativni trijumf, demografski fenomen i prvorazredni psihijatrijski okidač za dežurne kritičare – od beogradskih tabloida do zagrebačkih “progresivaca” koji vlastito domoljublje tretiraju kao endemsku bolest koju treba iskorijeniti.
Trinaest dugih godina Vukovar je čekao ovakav samostalni spektakl. Trinaest godina tinjala je želja da se “Grad Heroj” pretvori u epicentar nacionalnog naboja, da ne bude samo mjesto tišine, pijeteta i upaljenih lampiona u maglovitom studenom, već živi, pulsirajući spomenik koji diše punim plućima i slavi teško stečenu slobodu. I kada je najavljeno da će Gospodarska zona postati poprište megaspektakla “Vukovar – Zajedno za budućnost”, znalo se da to neće proći bez tektonskih poremećaja na političkoj sceni.
Lekcija iz logistike za “zelene” metropole
Krenimo od onog najosnovnijeg, od suhe, pragmatične logistike. Smjestiti više od stotinu tisuća ljudi – brojku koja premašuje populaciju cijelog Osijeka – u osjetljivu pograničnu zonu, a da se pritom nitko ozbiljno ne potuče, pothvat je na kojem bi pozavidio i logistički stožer NATO saveza. Dok se u nekim metropolama, koje nećemo imenovati ali svima je jasno da počinju na Z a završavaju na agreb, ne može organizirati ni redovita košnja trave bez da divlje svinje održe prosvjednu šetnju, Vukovar je pokazao kako izgleda ozbiljno upravljanje masama i prostorom.
Grad Vukovar, u suradnji s policijom, osigurao je devetnaest hektara besplatnog parkinga! Devetnaest hektara! Ako ste ikada pokušali uparkirati svog limenog ljubimca u centru većeg grada ili na obali tijekom sezone, a kamoli kada na jedno mjesto krene nepregledna rijeka vozila iz cijele Hrvatske i dijaspore, znate da je ovo ravno čudu. Od Vukovarske ulice do Ulice 12 redarstvenika, sve je funkcioniralo kao švicarski sat.
Policijska uprava vukovarsko-srijemska odradila je posao za udžbenike. Unatoč tome što su sigurnosne procjene bile u “crvenom”, unatoč masi od preko 100.000 ljudi u visoko emotivnom stanju, zabilježeno je tek 71 postupanje. Od toga, ogromna većina odnosila se na navijački folklor i pirotehniku. Samo sedam prekršaja narušavanja javnog reda i mira! Hitna pomoć prevezla je svega jedanaest pacijenata u bolnicu „Dr. Juraj Njavro”, uglavnom zbog dehidracije i onih koji su, poneseni atmosferom, precijenili svoje kapacitete za konzumaciju tekućih slavonskih proizvoda na visokim temperaturama. Ni jedne teže ozljede, ni jednog ozbiljnog incidenta. Toliko o tezi dežurnih moralista kako ovakva okupljanja predstavljaju “sigurnosnu ugrozu” i rasadište agresije. Pokazalo se upravo suprotno – bila je to dostojanstvena proslava zajedništva.
Tehnološki patriotizam i panika u nevladinom sektoru
A onda je uslijedio spektakl kakav ni u najluđim snovima nisu mogli zamisliti oni koji hrvatski patriotizam vole prikazivati kroz prizmu tehnološki zaostalih, krezubih ognjištara. Na nebu iznad Vukovara nije letio jedan dron. Nije ih bilo ni stotinu. Na noćno nebo, sinkronizirano poput najelitnije vojne postrojbe, vinulo se tisuću i šesto dronova!
Tvrtka Mirnovec pretvorila je slavonsko nebo u gigantsko hologramsko platno. Obris kralja Zvonimira uz taktove “Kletve kralja Zvonimira”, monumentalni Vukovarski vodotoranj koji je natjerao suze na oči čak i najtvrđim veteranima, amblemi slavnih Tigrova, mač okružen munjama Specijalne policije, te ukrštene puške HVO-a. Možemo samo zamisliti kako su u tom trenutku, gledajući prijenos u svojim zagrebačkim uredima, padali serveri raznih nevladinih udruga dok su u znoju lica svog pisali hitna priopćenja o “tehnološki potpomognutom fašizmu”.
Kada je dronovima na nebu ispisan poklič “Za dom spremni”, usko vezan uz HOS-ovce iz ’91., neposredno uoči grmljavine “Bojne Čavoglave”, dok je tlo gorjelo u crvenom sjaju stotina baklji, stvoren je vizualni i emotivni udar koji je probio zvučni zid korektnosti. Bilo je to inženjerstvo kolektivnog sjećanja prebačeno u Web 3.0 eru. Domoljublje se moderniziralo, i to je ono što kritičare najviše boli – spoznaja da nacionalni ponos nije ostao zarobljen u prošlom stoljeću, već savršeno komunicira s novim tehnologijama i novim generacijama.
Emocija, suze i djeca rođena za Vukovar
Početak koncerta malo je kasnio. Jednostavno, infrastruktura je pucala po šavovima pod pritiskom domoljublja. Kada je Marko Perković Thompson izašao na pozornicu, uz zaglušujuću tutnjavu vatrenih efekata i taktove pjesme “Ustani iz sjene”, Gospodarska zona je proključala. Njegov govor, u kojem je podsjetio kako su mnogi htjeli doći u Vukovar još 1991., ali su bili spriječeni, djelovao je kao katarza.
Kada čovjek koji je s tek četrnaest godina, kao dječak-dragovoljac, uzeo pušku u ruke kako bi branio svoj dom, danas stane u tu nepreglednu masu, emocije su neopisive. Vidjeti ratne suborce, vidjeti one koji su kao golobradi mladići ostavili svoju mladost po rovovima od Slavonije do juga, kako danas stoje ponosno, pjevajući uglas “Ratnike svjetla” – to je prizor koji briše svaku dnevnopolitičku gorčinu. Thompsonova posveta “Bijelog križa” kornatskim vatrogascima, te “Slika Bleiburga” svim nestalima, udarala je točno u najbolnije točke hrvatskog povijesnog bića, nudeći utjehu kroz glazbu.
Osobni trenuci dali su cijelom događaju posebnu težinu. Thompsonovo obraćanje bolesnom sinu Anti Mihaelu uz riječi “Ante, voli te tata” slomilo je i najtvrđa srca. A priča o malenoj bebi Jean-Michel? Njeni su roditelji potegli čak iz Dubrovnika kako bi se rodila upravo u Vukovaru, i to u spomen na francuskog heroja Jean-Michela Nicoliera. Ta djevojčica, jedna od najmlađih na koncertu, živi je dokaz onoga što ljevičarski analitičari ne mogu shvatiti: ovo nije povratak u prošlost. Ovo je transgeneracijski prijenos vrijednosti. Sjećanje ne blijedi, ono se rađa iznova, uči hodati i pjeva “Lijepa li si”.
Unutarnje političke bitke i spašavanje obraza
Naravno, u Hrvatskoj ništa, pa ni humanitarni spektakl za dom Salezijanaca i Stadion 12 redarstvenika, ne prolazi bez političkog pozicioniranja. Vukovar je, pod vodstvom gradonačelnika Marijana Pavličeka, ovim potezom opalio zvučnu pljusku zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću. Podsjetimo, Tomašević je nedavno nonšalantno izjavio kako Thompson “nije dobrodošao” u hrvatskoj metropoli. Vukovar je, s druge strane, raširio ruke i poručio: “Ako ga vi nećete u Zagrebu, mi ćemo mu napraviti pozornicu kakvu Europa nije vidjela.”
Ovaj je koncert pretvorio Vukovar u alternativni glavni grad Hrvatske te večeri. Svi koji u političkom smislu drže do nacionalnog narativa morali su biti tamo. Ministar Tomo Medved, ministar Ivan Anušić, župan Ivan Bosančić – svi su došli odati počast. Miro Bulj je iskoristio priliku za klasični, oštri obračun s Miloradom Pupovcem i SDSS-om, koji su uoči koncerta izražavali “duboku zabrinutost” zbog ikonografije. Buljova poruka da jedan četnik neće mijenjati simbole Domovinskog rata, savršeno je sažela stav ogromne većine prisutnih. Dok za ljevicu i manjinske predstavnike ovakvi događaji predstavljaju “regresiju”, za braniteljsku populaciju oni su gola legitimizacija istine o tome tko je bio agresor, a tko žrtva koja se obranila.
Srbijanska medijska histerija i komedija u Apatinu
No, pravi, urnebesni “spin-off” ovog događaja odigrao se s druge strane Dunava. Srpski medijski prostor doživio je kolektivni, sinkronizirani slom živaca. Tabloidi poput Kurira, Informera i Blica natjecali su se u disciplini tko će smisliti bombastičniji i luđi naslov. “Ustaški dernek”, “Nacizam buja u komšiluku”, “Krvnik koji peva o klanju Srba”… Rječnik je bio toliko zapaljiv da je pravo čudo kako se papir na kojem su tiskani nije sam od sebe zapalio.
Najviše ih je, naravno, boljela “Bojna Čavoglave”. Stihovi “stići će vas naša ruka i u Srbiji”, otpjevani nekoliko kilometara od granice iz grla 100.000 ljudi, u Beogradu su protumačeni kao neposredna vojna prijetnja. Kao da će ta masa, nakon što popije zadnje pivo na koncertu, formirati divizije i krenuti u marš na Sombor.
A onda dolazimo do vrhunca komedije – “Velikog apatinskog bojkota”. Zamislite tu razinu mikro-geopolitičkog prkosa: s obzirom na to da je Vukovar bio krcat, neki su hrvatski mediji pragmatično sugerirali da se jeftiniji smještaj potraži preko granice, u Bačkoj Palanci ili Apatinu. Odgovor? Iznajmljivači apartmana u Apatinu ujedinili su se u herojskom otporu i odbili primiti hrvatske turiste! Masovno su otkazivali rezervacije na Bookingu, uz ponosne izjave kako “ne žele biti baza za ustaški koncert”. Kakav junački čin! Hrvati su zasigurno spavali puno mirnije u svojim automobilima ili šatorima, znajući da su apatinski kreveti ostali prazni, ali ideološki netaknuti i čisti. Ovaj bizarni ekonomski autogol savršeno pokazuje kako duhovi prošlosti u Srbiji i dalje uspješno ubijaju svaki pokušaj normalnog turističkog profita.
Vučićevi humanoidni roboti i lekcije iz antifašizma
I taman kad pomislite da ne može bizarnije, na scenu stupa srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Dan nakon koncerta, on je našao za shodno držati moralne lekcije Europi i Hrvatskoj. I to gdje? Tijekom svečanog otvaranja – pazite sad – tvornice humanoidnih robota u Šapcu! Ironija je bila gotovo opipljiva. Dok Vučić objašnjava naciji kako Srbija grabi u 22. stoljeće praveći robote (o čijoj bismo funkcionalnosti mogli raspravljati nekom drugom prilikom), stvarni, živi ljudi u Hrvatskoj slave svoju povijest.
Vučićeva retorika bila je standardna: optužio je EU za dvostruke standarde, izjednačio “Za dom spremni” sa “Sieg Heil”, i zgražao se nad činjenicom da u Hrvatskoj ovakve koncerte nitko ne sankcionira. Predsjednica Skupštine Ana Brnabić nadovezala se tvitanjem protiv hrvatskog europarlamentarca Tonina Picule, lamentirajući kako “ustaško divljanje postaje nacionalni folklor” jer su na koncertu pjevala i djeca od 7 godina. Njima je to dokaz fašizacije, a nama je to samo dokaz da se ljubav prema domovini uči od malih nogu. Vučićevo objašnjenje zašto neće slati prosvjednu notu (“morali bismo ih slati 12 dnevno”) samo je prozirni pokušaj da se diplomatska nemoć prikaže kao državnička mudrost.
Zaključak: Znamo tko smo
Na kraju balade, kada su se ugasili moćni reflektori, kada su dronovi prizemljeni i kada se zadnji automobil izvukao iz vukovarske prometne gužve, ostala je jedna neosporna istina. Thompson u Vukovaru nije bio samo koncert. Bila je to jasna, glasna i nedvosmislena demonstracija nesalomljivog duha hrvatskog naroda.
Dok se neki na domaćoj sceni trude marginalizirati branitelje, gurajući ih u zaborav kao umorne relikte prošlosti, i dok se susjedi preko Dunava utapaju u vlastitoj mitomaniji i strahovima, Vukovar je pokazao put. Mi znamo tko smo. Znamo što smo prošli. Oni koji su kao maloljetnici branili ovu zemlju, oni koji su u njoj ostavili dijelove tijela, i oni koji su tek rođeni – svi smo stajali pod istim nebom. Znamo svoju povijest proslaviti dostojanstveno, masovno i ponosno, s pogledom čvrsto uprtim u budućnost.
A kritičarima, moralistima i dežurnim paničarima s obje strane granice ostavljamo da i dalje laju na dronove. Slavonsko nebo je ionako preveliko i presvijetlo za njihove sitne, zlobne oblake.
