U subotu, 24. kolovoza 1991. godine, tijekom Domovinskog rata na kontrolnom punktu u Žutoj Lokvi, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi uz potporu JNA mučki su iz zasjede napali patrolu Policijske uprave ličko-senjske. Tom prilikom poginula su četvorica hrvatskih redarstvenika — Zdravko Vuković, Vinko Krznarić, Milan Vranić i Drago Toljan — dok je Darko Murat teško ranjen preživio masakr koji i nakon više od tri desetljeća čeka pravdu i sudski epilog.
Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i proglašenje hrvatske neovisnosti doveli su do oružane pobune dijela lokalnog srpskog stanovništva, koje je uz logističku, obavještajnu i operativnu potporu Jugoslavenske narodne armije (JNA) započelo proces prisilnog odvajanja teritorija i stvaranja paradržavne tvorevine poznate kao tzv. SAO Krajina.
Taktika pobunjenih Srba bila je duboko isprepletena s djelovanjem JNA. Iako se JNA formalno deklarirala kao snaga koja razdvaja sukobljene strane i stvara takozvanu tampon zonu, operativna stvarnost na terenu bila je dijametralno suprotna. JNA je logistički naoružavala srpska sela, omogućavala im stratešku prednost i pružala topničku zaštitu. Dokumentirani su primjeri gdje su pobunjenici, potpomognuti JNA, blokirali prometnicu Otočac – Vrhovine – Korenica te provodili opsežne pljačke. Primjerice, osnovano je poduzeće “Krajina promet” koje je poslužilo kao paravan za otuđenje ogromnih količina roba iz prodavaonica u mjestima poput Vrhovina i Zalužnice, s procijenjenom štetom od preko 6,2 milijuna tadašnjih dinara.
Ovakva sinergija krađe, vojnog zastrašivanja i gerilskih ubojstava stvarala je atmosferu neizdrživog pritiska. Uvježbavani na vojnim poligonima u Kninu i Golubiću, pripadnici takozvane “Martićeve milicije” infiltrirali su se natrag u Lički Osik i druga naselja, uspostavljajući stanice javne sigurnosti odane Kninu i Beogradu. Upravo je iz tog bazena naoružanih, radikaliziranih i taktički obučenih pojedinaca regrutirana skupina koja će izvršiti teroristički napad u Žutoj Lokvi.
U subotu, 24. kolovoza 1991. godine, petero djelatnika Policijske uprave ličko-senjske, točnije Policijske ispostave Brinje, raspoređeno je u jutarnju smjenu na stalnom kontrolnom punktu. Njihova osnovna zadaća bila je nadzor magistralnih pravaca i regulacija prometa. Sastav ophodnje činili su Zdravko Vuković (1958.), Drago Toljan (1963.), Vinko Krznarić (1958.), Milan Vranić (1968.) i Darko Murat (1962.). Ova skupina redarstvenika zamijenila je noćnu smjenu na križanju. Prema svjedočenjima, to je jutro bilo izrazito maglovito, što je smanjilo vidljivost i omogućilo napadačima neopažen pristup. Policajci su koristili službeno vozilo marke Zastava 101, na kojemu su se još uvijek nalazile prijašnje oznake “MILICIJA”, s obzirom na to da potpuna tranzicija voznog parka MUP-a tada još nije bila dovršena.
Oko 08:30 sati, dežurni operativni službenik Policijske ispostave Brinje naložio je ophodnji da se uputi prema Otočcu kako bi preuzeli službenu poštu od kolega iz tamošnje policijske postaje. Ophodnja se odvezla do Otočca, preuzela poštu i ubrzo se vratila na raskrižje. Ovaj naizgled rutinski zadatak odvijao se u trenucima kada je na Otočac, iz smjera naselja Podum, ispaljena prva topnička granata, što je bio uvod u širu ofenzivu.
Nakon povratka na punkt oko 09:40 sati, policajci su putem radioveze kontaktirali dežurnog u Brinju, pitajući za daljnje upute. Dobili su naređenje da poštu odmah dostave u Ispostavu u Brinje. U tom su se trenutku sva petorica smjestila u policijsko vozilo. Za upravljačem je bio Zdravko Vuković, dok je na suvozačkom mjestu sjedio Vinko Krznarić. Na stražnjem sjedištu, iza vozača sjedio je Darko Murat, u sredini Drago Toljan, a na desnoj strani Milan Vranić.
Neposredno nakon što su zauzeli svoja mjesta, oko 09:45 sati, započeo je stravičan i neprovociran napad. Iz gustog grmlja s desne strane kolnika, na udaljenosti od svega dvadesetak metara iza i bočno od vozila, srpski teroristi otvorili su razornu paljbu. Napad je bio sinkroniziran i započeo je istodobnom uporabom dugog automatskog pješačkog naoružanja i ručnih raketnih bacača (M80 “Zolja”). Prvi udarni val projektila probio je karoseriju vozila, izazvavši rasprskavanje stakala i strahovita oštećenja. Element iznenađenja i silina vatrene moći bili su takvi da policajcima u vozilu nije ostavljeno gotovo nimalo prostora i vremena za obrambenu reakciju. Zdravko Vuković, Vinko Krznarić i Milan Vranić na mjestu su usmrćeni od višestrukih prostrjelnih rana. Drago Toljan i Darko Murat zadobili su po život opasne ozljede.
Rijetka su svjedočanstva iz rane faze Domovinskog rata koja s takvom mučnom preciznošću opisuju mehaniku terorističke zasjede kao što je iskaz Darka Murata, jedinog preživjelog policajca iz Žute Lokve. Murat se pridružio MUP-u kao dragovoljac u prosincu 1990. godine. Već je posjedovao borbeno iskustvo, provevši mjesece na stražama u Glibodolu na temperaturama od -25°C te sudjelujući u osiguravanju Plitvičkih jezera nakon akcije “Krvavi Uskrs”.
Prema Muratovom iskazu, početak napada bio je toliko iznenadan da je u prvim sekundama pomislio kako netko od njegovih kolega ispaljuje hice u zrak. No, stvarnost je brzo postala jasna kada su metci počeli probijati karoseriju. Murat je zadobio teške ozljede – rafal ga je, kako sam navodi, “sasuo po glavi, rukama, prsima”. U općem kaosu i panici unutar vozila ispunjenog krvlju, Murat je grozničavo tražio kvaku stražnjih vrata. Kada je konačno uspio otvoriti vrata, ispao je na kolnik.
Puzajući uz vozilo sa službenom puškom u rukama, pokušao je procijeniti smjer napada, svjestan da vatra dolazi s leđa. Pokušao je uzvratiti paljbu prema grmlju, ali nakon samo nekoliko ispaljenih hitaca, njegova je puška zatajila. U tom se trenutku iz vozila uspio izvući i Drago Toljan. Toljan je bio teško ranjen u glavu, no uspio je doći do Murata. Unatoč naporima, Toljanove rane bile su preteške, te je ubrzo preminuo tik uz policijsko vozilo. Shvativši da su mu svi kolege mrtvi i da je s neispravnim oružjem laka meta za teroriste koji su se približavali, Murat je prikupio posljednje atome snage, pretrčao cestu pod gustom vatrom i potražio spas u prvim kućama u Žutoj Lokvi. Mještani su mu pružili prvu pomoć, nakon čega je transportiran u bolnicu u Rijeci. U kasnijim godinama, prisjećajući se tog događaja, Murat je izjavio: “Zadnje čega se sjećam bili su krici mojih kolega i zaglušujuća eksplozija oružja… Okrenuo mi se cijeli život, od 2. do 29. godine”.
Odmah po primitku vijesti o napadu, koju je u Brinje donio vozač autobusa na relaciji Rab – Zagreb, prema Žutoj Lokvi uputili su se prvi pripadnici novoosnovanog dragovoljačkog voda Zbora narodne garde (ZNG) iz Brinja. Dragovoljac Marjan Luka Prpić, koji je stigao među prvima, ostavio je detaljno svjedočanstvo o zatečenom prizoru. Prilazeći raskrižju s oružjem u rukama, strahujući od nastavka napada, hrvatski su vojnici ugledali stravičan prizor. Prema Prpićevim riječima, “na policijskom autu jedva da je bilo mjesta gdje nije bilo rupe od metka”.
Osim izrešetanog vozila i tijela četvorice ubijenih redarstvenika, detaljan pregled šumarka iz kojeg je pucano otkrio je ključne forenzičke dokaze koji su rasvijetlili prirodu napada. Pronađene su stotine čahura automatskog oružja te dva ispaljena kontejnera ručnih raketnih bacača (tzv. “zolja”). Jedna je “zolja” promašila vozilo, dok je druga udarila u zemljani rubnjak ceste i odbila se. Još važnije, u grmlju su pronađeni zaboravljeni dijelovi vojne opreme – borbeni ranac (RAP) pun okvira sa streljivom te uređaj za infracrveno (IC) noćno osmatranje. Prisutnost IC uređaja i količina pronađenog streljiva neosporno su dokazali da su teroristi zasjedu pripremali dugo, provodeći noć na položaju, te da su raspolagali modernom vojnom opremom kojom ih je opskrbila JNA. Neposredno nakon povlačenja, teroristi su pristupili vozilu te poginulim policajcima oteli svu njihovu službenu opremu i naoružanje.
Očevid na mjestu zločina otežavala je činjenica da je Otočac istovremeno bio pod teškim granatiranjem, zbog čega istražni sudac iz Gospića nije mogao doći do Žute Lokve. Stoga je tek u kasnijim poslijepodnevnim satima na lokaciju stigao istražni sudac iz Rijeke. Medicinska i forenzička obrada na mjestu događaja otkrila je zastrašujući detalj, svojstven najtežim kršenjima pravila i običaja ratovanja: uz višestruke rane od rafala, svim je poginulim policajcima iz neposredne blizine ispaljen metak u potiljak. To “ovjeravanje” žrtava predstavlja jasan dokaz da se nije radilo o pukoj oružanoj borbi, već o namjenskoj i surovoj egzekuciji s ciljem sijanja maksimalnog terora. Budući da na mjestu zločina nije bilo profesionalnih medijskih ekipa, jedini vizualni zapis ovog masakra napravio je pričuvni policajac Ive Borić vlastitom VHS kamerom, a ta je snimka idućeg dana emitirana na nacionalnoj televiziji (HTV), šokiravši hrvatsku javnost.
Dnevnici Organa bezbednosti JNA i političke smjernice
Jedan od najvažnijih dokumentarnih dokaza o upletenosti JNA i njezinu praćenju terorističkih akcija nalazi se u deklasificiranom “Dnevniku rada Organa bezbednosti 9. korpusa JNA”, koji je operativno pokrivao područje Like i sjeverne Dalmacije. U bilješkama vođenim za datum 24. kolovoza 1991. godine, nalazi se izvještaj koji potpisuje Krešo Sršen. U tom se izvještaju s kliničkom vojno-obavještajnom hladnoćom konstatira da je tijekom noći napadnuta patrola MUP-a između Senja i Otočca, te da su tom prilikom poginula četiri pripadnika MUP-a.
Činjenica da su obavještajni oficiri JNA u realnom vremenu posjedovali točne informacije o ishodu gerilskih napada paravojnih formacija jasno svjedoči o njihovoj integriranosti. Dnevnici 9. korpusa JNA iz srpnja i kolovoza 1991. obiluju zapisima u kojima se pedantno prati kretanje hrvatskih policijskih i vojnih snaga. Službe JNA su te podatke prikupljale i promptno ih proslijeđivale zapovjedništvima Teritorijalne obrane (TO) SAO Krajine, čime su terorističkim grupama na terenu omogućavale postavljanje visoko preciznih i smrtonosnih zasjeda.
Uvid u širu strategiju pružaju i bilješke koje prenose izjave Milana Babića, tadašnjeg predsjednika vlade tzv. SAO Krajine. Prema obavještajnim podacima, Babić je u povjerljivim razgovorima jasno artikulirao namjeru da se “čiste krajevi gdje god je većinsko srpsko stanovništvo”. Izričito je naglašavao kako SAO Krajina neće prepustiti “ni Gospić, Lički Osik i kompletnu Liku”, te je svojim suradnicima potvrdio da se u tu svrhu kontinuirano nabavlja oružje i oprema iz Srbije.
Zločin bez pravosudnog epiloga
Zasjeda i ubojstvo četvorice policajaca u Žutoj Lokvi, s obzirom na to da su obavljali mirnodopsku dužnost nadzora prometa i da su preživjeli ranjenici smaknuti pucnjem u potiljak, predstavlja flagrantno kršenje Ženevskih konvencija i nesumnjiv ratni zločin, odnosno teroristički akt najvišeg stupnja surovosti.
Unatoč nepobitnim forenzičkim dokazima prikupljenim neposredno nakon događaja i činjenici da su još 1991. i 1992. godine podnesene službene kaznene prijave nadležnim pravosudnim institucijama, do danas – više od tri desetljeća nakon zločina – niti jedan nalogodavac niti izravni počinitelj nije pravomoćno osuđen za ubojstva Vinka Krznarića, Drage Toljana, Milana Vranića i Zdravka Vukovića, te pokušaj ubojstva Darka Murata. Pokolj u Žutoj Lokvi bio je uvertira u višemjesečnu agoniju i brutalna ratna razaranja na prostoru Gacke doline, Velebita i brinjskog kraja.
