Na 18. godišnjicu smrti brigadnog generala Marka Babića, prisjećamo se heroja Vukovara, no slabi odaziv na obilježavanju postavlja pitanje pravog poštovanja i zahvalnosti onima koji su dali sve za Hrvatsku.
VUKOVAR – Odavanjem počasti polaganjem vijenaca na posljednje počivalište brigadnog generala HV-a Marka Babića, svetom misom te prigodnim programom na Trpinjskoj cesti, ispred Spomen doma hrvatskih branitelja obilježena je 18. godišnjica smrti ovog legendarnog vukovarskog branitelja. Uz obitelj Marka Babića i njegove suborce, počast su odala i izaslanstva Predsjednika Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, Vlade RH, Vukovarsko-srijemske županije te Grada Vukovara.
Ipak, unatoč prisutnosti visokih dužnosnika, ovogodišnje obilježavanje obilježio je, nažalost, iznimno slab odaziv građana, što je izazvalo snažne emocije i reakcije kod onih koji su došli odati počast heroju s Trpinjske ceste.
Naslijeđe heroja s Trpinjske ceste
Marko Babić bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade te jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre. Ostat će trajno zapamćen po vrhunskoj organizaciji protuoklopne borbe u zoni odgovornosti 3. bojne, posebice kroz djelovanje sada već povijesnih protuoklopnih vodova “Žuti mravi” i “Pustinjski štakori”. Nakon tragične pogibije Blage Zadre, Babić je preuzeo zapovjedništvo nad 3. bojnom, nastavivši grčevitu obranu grada.
Preminuo je 5. srpnja 2007. godine od posljedica moždanog udara. Kao priznanje za njegove iznimne zasluge, odlukom Predsjednika Republike Hrvatske, 2. kolovoza 2024. godine posmrtno mu je dodijeljen počasni čin brigadnog generala.
“Heroji umiru kada ih se sjetimo samo na Facebooku”
Da su sjećanja na heroje domovine u opasnosti da postanu samo puka virtualna forma, jasno je upozorio državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja, Zlatan Bašić. Njegova objava na Facebooku, potaknuta pitanjem vlastite kćeri zašto je bio ljut nakon obilježavanja, bolan je podsjetnik na stvarno stanje stvari.
“Pita me danas kći: ‘Tata, zašto si bio ljut na obilježavanju obljetnice smrti Marka Babića?’ Kako ne bih bio? Pogledajte fotografije. Pedesetak ljudi na službenom obilježavanju. Na svetoj misi još manje. Na polaganju vijenaca i paljenju svijeća možda stotinjak,” napisao je Bašić, s gorčinom primjećujući ignoriranje heroja u njegovom gradu.
Njegove riječi oslikavaju tužnu sliku današnjeg društva. Dok su na obilježavanju sestra Kata i brat Iko stajali gotovo sami, okolni kafići bili su prepuni ljudi koji su ispijali nedjeljne kave. Bašić je naglasio kako će idućih dana društvene mreže biti preplavljene lažnim pijetetom.
“Sutra će društvene mreže biti pune fotografija Marka Babića. Bit će statusa o prijateljstvu, zajedništvu i herojstvu. Mnogi će napisati da su bili njegovi prijatelji. Ali danas ih nije bilo. To me boli. To nije poštovanje. To nije zahvalnost. To nije ono što je Marko zaslužio,” istaknuo je.
Za kraj, Bašić je podijelio snažno razmišljanje o tome kako bi Marko Babić postupio da je situacija obrnuta, prisjećajući se njegovog neupitnog autoriteta i poštovanja koje je uživao.
“Da je kojim slučajem danas bila moja godišnjica, a Marko živ, bio bi prvi tamo. I ne samo da bi bio tamo – nijedan kafić u Borovu naselju ne bi radio. Gazde i konobari bi stajali ispred zatvorenih vrata… Nisam bio ljut zbog sebe. Bio sam tužan zbog Marka. Jer heroji ne umiru drugi put kada ih pokrijemo hrvatskom zastavom. Umiru onda kada ih se sjetimo samo na Facebooku, a nemamo sat vremena stati uz njihov križ,” zaključio je.
Tko je bio heroj Trpinjske ceste ?
U takvim uvjetima apsolutne tehničke i brojčane inferiornosti, obrana Vukovara oslanjala se na inovativne taktičke koncepte urbanog ratovanja i iznimnu psihološku rezilijentnost pojedinaca. Središnja figura tog obrambenog sustava na jednom od najzahtjevnijih pravaca – Trpinjskoj cesti – bio je Marko Babić. Kao zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade, a kasnije i njezin zapovjednik, Babić je implementirao protuoklopne doktrine koje su iz temelja promijenile dotadašnje shvaćanje uloge mehaniziranih postrojbi u urbanim sredinama.
Obitelj Marka Babića paradigma je tih kretanja. Njegovi roditelji, Stipan (rođen 1929. godine) i Iva Babić (rođena 1933. godine), podrijetlom su iz mjesta Potravlje, smještenog u Cetinskoj krajini nedaleko od Sinja. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, jugoslavenske su vlasti provodile infrastrukturne projekte, među kojima je bila i izgradnja hidroelektrane Peruća, što je rezultiralo potapanjem brojnih poljoprivrednih posjeda i prisilnim migracijama.
Obitelj Babić se 1958. godine, uslijed gubitka obradivih površina, seli u Vukovar, koji je tada bio propulzivno industrijsko središte. U tom je gradu 16. veljače 1965. godine rođen Marko Babić, kao najmlađe od troje djece, uz starijeg brata Ivana i sestru Katu. Njegovo odrastanje u Borovu naselju teklo je unutar radničkog miljea, a po završetku osnovne i srednje škole u Vukovaru, suočen s ograničenim ekonomskim perspektivama osamdesetih godina, Marko donosi odluku karakterističnu za mnoge mlade ljude tog doba te odlazi na privremeni rad u Švicarsku.
Ipak, u travnju 1991. godine, neposredno pred eskalaciju nasilja koja će kulminirati ubojstvom dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u obližnjem Borovu Selu (2. svibnja 1991.), Marko Babić napušta inozemstvo i vraća se u svoj rodni grad kako bi se stavio na raspolaganje snagama obrane. Ovaj čin napuštanja sigurne egzistencije u inozemstvu radi dragovoljnog ulaska u ratnu zonu ukazuje na duboko ukorijenjenu nacionalnu svijest i visoko razvijen osjećaj građanske i domovinske dužnosti.
Uključivanjem u obranu, Marko Babić postaje zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade, pod izravnim zapovjedništvom general-bojnika Blage Zadre. Teren njihove zone odgovornosti, Trpinjska cesta, predstavljao je najvažniji strateški pravac za JNA snage koje su nastupale iz smjera sela Trpinja.
Vojna strategija JNA oslanjala se na sovjetsku doktrinu dubokog prodora masovnim oklopno-mehaniziranim jedinicama. Tijekom rujna 1991. godine, posebice u napadima započetima 14. i 18. rujna, JNA je angažirala 51. mehaniziranu brigadu potpomognutu brojnim tenkovima T-55 i M-84 te oklopnim transporterima. Međutim, ova doktrina pokazala se iznimno ranjivom u urbanim uvjetima asimetričnog ratovanja. Zapovjedni kadar JNA nastupao je arogantno i bahato, šaljući kolone oklopa uskim uličnim koridorima, dok je pješaštvo zaostajalo i po dvjesto metara iza njih.
Marko Babić i Blago Zadro iskoristili su ovu doktrinarnu rigidnost i razvili taktiku borbe u bliskom kontaktu koja se u vojnim krugovima i sjećanjima preživjelih naziva “mišolovkom”. Osnovni princip bio je izbjegavanje izravnog frontalnog sukoba.
Uspjeh protuoklopne borbe nije bio samo rezultat taktike, već i nevjerojatne osobne hrabrosti pojedinaca. Marko Babić profilirao se kao najučinkovitiji uništavač neprijateljskih tenkova u povijesti obrane Vukovara. Službeni podaci navode kako je Babić osobno uništio 14 tenkova. Međutim, iskazi njegovih suboraca, poput Tomislava Oreškovića, sugeriraju da je stvarni broj bio i veći – potencijalno oko 19 – no Babić je inzistirao na brojanju maintains samo onih tenkova koji su nakon udara bili potpuno “neprepoznatljivi”.
Ono što izdvaja Babića nije samo puka statistika, već psihološki okvir unutar kojeg je djelovao. Kada je 14. rujna 1991. godine krenuo jedan od najtežih tenkovskih napada, Babić je priznao da je doživio šok vidjevši nepreglednu kolonu od koje se “sve treslo”, no taj šok nije prerastao u paralizu, već u hiperfokusiranu akciju. Suborci ga opisuju kao “opakog borca” čiji je markantan izgled i smirenost pod neprijateljskom vatrom ulijevao golemu sigurnost. Njegovo gađanje oklopa opisivali su rječnikom koji ilustrira njegovu nevjerojatnu rutinu: “gađao ih je kao da su obične limenke”.
Zanimljiv uvid u njegovu borbenu psihologiju pruža svjedočanstvo Tomislava Oreškovića o situaciji kada se jedan od mlađih, neiskusnih branitelja zaledio od straha pred nadirućim tenkom s protuoklopnom “Osom” u rukama. Babić, koji ni sam do tada nije rukovao tim specifičnim oružjem, oteo mu je oružje, naredio da mu pokaže kako radi, naciljao, opalio i uništio tenk, nakon čega se s osmijehom okrenuo suborcu i rekao: “Nabaci!”. Također, u hladnim i vlažnim vukovarskim jutrima, dok su se drugi branitelji smrzavali u improviziranim skloništima, Babić bi se umivao ledenom vodom iz bunara, odbijajući obrisati lice uz opasku “To me razbudi”, te bi s osmijehom pitao suborce “Pa nije vam valjda hladno?”. Ta sposobnost relativizacije straha i fizičkih nedaća stvarala je snažan psihološki štit za cijelu njegovu postrojbu.
Kada bi na terenu uzmanjkalo protuoklopnih sredstava, Babić nije dozvoljavao povlačenje. U jednoj situaciji, nakon što su mu suborci prijavili nedostatak raketa, Babić je nestao na cijelu noć i do jutra osigurao zalihe poslaganih raketa, nikada ne otkrivši svojim ljudima odakle ih je donio ispod neprijateljske vatre.
Svjestan da jedna osoba, ma koliko sposobna, ne može sama održati dugu liniju fronte, Babić je, u sinergiji s Blagom Zadrom, sudjelovao u organiziranju i usmjeravanju malih elitnih postrojbi unutar 3. bojne. Posebno su se isticali vodovi “Žuti mravi” i “Pustinjski štakori”, kao i “Turbo vod” (čiji je prosjek godina bio oko 20).
Nastanak imena “Žuti mravi” ilustrira vukovarski crni humor, obrambeni mehanizam u najtežim trenucima. Kako se prisjeća Tomislav Orešković, prilikom jednog postrojavanja i upita kako se zovu, branitelj Miroslav Bušić – Bušo u šali je ispalio ime “Žuti mravi”. Na smijeh prisutnih, uzvratio je opaskom koja je ušla u legendu: “Znate li vi što žuti mravi naprave čovjeku? Pa, pojedu ga do kosti!”.
Ove su formacije, iako bez prijašnjeg formalnog specijalističkog vojnog obrazovanja, izvodile borbene zadaće komandosa. Bili su specijalizirani za protuoklopnu borbu, ali i za tzv. “čišćenja” – ulične borbe prsa u prsa po kućama. Izlazili su na najugroženije dijelove bojišnice čak i onda kada bi teška topnička paljba prisiljavala druge na povlačenje u podrume. Svojim djelovanjem, uz suborce poput Andrije Marića (poznatog po krilatici “idemo lovit kornjače” za lov na tenkove), ovi su vodovi nanijeli kolosalne gubitke JNA, osiguravši višemjesečni otpor i usporavanje agresije na Republiku Hrvatsku.
Valja napomenuti i širi kontekst protuoklopne borbe u Vukovaru i okolici, koja je logistički i taktički bila vezana uz obranu Borova naselja. Primjerice, legendarni Žarko Manjkas – Crvenkapa, pripadnik HOS-a, djelovao je na Sajmištu te osobito u Bogdanovcima, gdje je, po uzoru na obranu Trpinjske ceste, ručnim bacačem (RB M57) uništio više tenkova T-55 i M-84, a poginuo je kasnije u proboju. Cjelokupni sustav vukovarske protuoklopne obrane, u kojem su prednjačili Babić, Marić i Manjkas, predstavlja jedinstven fenomen urbanog ratovanja.
Dana 16. listopada 1991. godine, obrana Vukovara pretrpjela je stravičan udarac. Pokuđavajući spriječiti neprijateljski prodor u Kupskoj ulici blizu Trpinjske ceste, poginuo je legendarni zapovjednik Blago Zadro, pokošen rafalom iz neprijateljske strojnice. U pokušaju izvlačenja njegovog tijela poginuo je i Zvonko Mlinarić – Špeki. Gubitak karizmatičnog vođe prijetio je potpunim kolapsom morala branitelja.
U tom presudnom trenutku, odgovornost zapovijedanja 3. bojnom 204. vukovarske brigade i cjelokupnom obranom Borova naselja preuzima Marko Babić. Babić je nastavio voditi obranu s istom odvažnošću, iako su uvjeti postajali sve teži. Zbog pada sela Marinci u listopadu, takozvani “Kukuruzni put” (veza preko Bogdanovaca prema Nuštru i Vinkovcima) bio je presječen, čime je Vukovar ostao u potpunom okruženju, bez mogućnosti evakuacije ranjenika i opskrbe streljivom.
Kako je studeni odmicao, neprijateljska artiljerijska priprema prelazila je u fazu potpunog sravnjivanja grada sa zemljom (sudjelovale su Operativna grupa Sjever i Jug pod zapovijedanjem Andrije Biorčevića i Mile Mrkšića). Otpor na Trpinjskoj cesti u obliku direktnog tenkovskog proboja nikada nije svladan, no JNA je uspjela prodrijeti kroz druge punktove i izolirati Borovo naselje od ostatka Vukovara.
Kada je 18. studenoga 1991. postalo jasno da je daljnji organizirani otpor nemoguć zbog potpunog iscrpljivanja zaliha naoružanja te pada većine grada (dok su borbe u Borovu naselju sporadično trajale do 20. studenoga), Marko Babić sa svojim preživjelim suborcima donosi stratešku odluku: neće se predati neprijatelju. Znali su da ih kao zapovjednike obrane čeka sigurna smrt ili strahovita tortura u zarobljeništvu.
U noćnim i ekstremno teškim vremenskim uvjetima, od 18. do 22. studenoga, Babić je organizirao i osobno predvodio proboj manjih formacija iz obruča. Probijanje kroz okupirani teritorij do slobodnih pozicija u Nuštru i Vinkovcima zahtijevalo je nadljudsku izdržljivost. Skupine su se morale probijati kroz minska polja, često se oslanjajući na metodu “štafete smrti” – gdje su dobrovoljci išli na čelu kolone kako bi vlastitim tijelima krčili put kroz mine. Markov proboj predstavlja jedan od najherojskijih činova preživljavanja u Domovinskom ratu, a omogućio je da se sačuva jezgra zapovjednog kadra koja će kasnije prenijeti istinu o Vukovaru.
Paralelno s ratnim pobjedama Marka Babića u rujnu 1991. godine, odvijala se mračna i stravična epizoda ratnih zločina nad civilnim stanovništvom, koja će trajno obilježiti njegovu obitelj. Tijekom masovnog općeg napada 14. rujna 1991. godine, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi prodrli su u određene rubne dijelove Vukovara te iz obiteljskih domova silom odveli Markove roditelje – oca Stipana (62) i majku Ivu (58) – zajedno s još petnaestak hrvatskih civila.
Oni su zatočeni u improviziranom logoru u obližnjem selu Trpinja. Trpinja je u tom periodu postala poprištem nezamislivih mučenja, zlostavljanja i silovanja. Ono što ovaj ratni zločin izdvaja jest patološka namjera počinitelja. Svjedoci koji su uspjeli preživjeti logor svjedočili su da je Stipan Babić bio izložen specifičnoj, ekstremnoj torturi isključivo zato što je bio otac Marka Babića, zapovjednika koji je srpskim tenkovima nanosio katastrofalne gubitke. Tijekom višetjednog zarobljeništva, Stipana su brutalno premlaćivali i prisiljavali da “pije i liže hrvatsku krv” koja se slijevala s rana drugih mučenih zatočenika.
Markova majka, Iva Babić, bila je teški dijabetičar. Uvjete logora u Trpinji privremeno je preživjela samo zahvaljujući hrabrosti jedne medicinske sestre koja joj je u tajnosti uspijevala dostaviti prijeko potrebni inzulin. Unatoč tome, krajnji epilog bio je brutalan. Svi civili iz te grupe, njih petnaestak, odvedeni su iz Trpinje i streljani u ataru obližnjeg sela Bobota.
Tijela Stipana i Ive Babić, kao ni ostalih žrtava, do danas nisu pronađena. Zid šutnje i opstrukcija lokalnog stanovništva traje više od tri desetljeća, unatoč nadljudskim naporima Babićeve sestre Kate Lozančić, koja od 1991. godine neumorno traga za istinom i pravdom za svoje roditelje.
Pravosuđe Republike Hrvatske pokrenulo je procese za ove zločine. Godine 2014., na Županijskom sudu u Osijeku, osuđeno je deset optuženika, među kojima su Stevo Pantić i Milisav Atanacković dobili po 20 godina zatvora. Kasnije je na temelju međunarodne tjeralice u Francuskoj uhićen te u Osijeku također na 20 godina zatvora osuđen i Zoran Vajić, jedan od neposrednih sudionika likvidacija. No, usprkos presudama, počinitelji su odbili surađivati s pravosuđem i otkriti lokaciju masovne grobnice.
Fascinantna dimenzija ove tragedije ogleda se u moralnom habitusu Marka Babića. Svi njegovi preživjeli suborci jednoglasno ističu da Marko, iako potpuno svjestan otmice i kasnijeg okrutnog ubojstva vlastitih roditelja, tijekom cijelog svog ratnog puta nikada nije pokazivao mržnju prema pripadnicima srpskog naroda niti je zazivao osvetu nad neprijateljskim zarobljenicima. Njegov motiv borbe ostao je isključivo vojnički i obrambeni, čime je pokazao iznimnu etičku i profesionalnu visinu u uvjetima kada se spirala ratnih zločina činila neizbježnom.
Nakon uspješnog proboja iz okupiranog Vukovara, Marko Babić nije prestao sa sudjelovanjem u ratnim operacijama. Pridružio se 5. gardijskoj brigadi (“Sokolovi”) i reorganiziranoj 204. brigadi, s kojima je ratovao na brojnim drugim bojištima diljem Hrvatske sve do njezinog konačnog oslobođenja. Njegov ratni put karakterizira kontinuitet od prvih obrambenih linija 1991. do pobjedonosnih ofenziva.
Rat završava u visokom časničkom činu pukovnika Hrvatske vojske. Međutim, njegov potez iz 1997. godine trajno ga je obilježio u hrvatskoj javnosti kao apsolutnu moralnu vertikalu. U dobi od samo 32 godine, kada se mnogim istaknutim zapovjednicima nudila mogućnost odlaska u tzv. “predsjedničku mirovinu” kao oblik državnog priznanja (i zbrinjavanja) za ratne zasluge, Babić je donio odluku o napuštanju vojske i kategoričkom odbijanju mirovine i svih materijalnih povlastica.
Njegovo obrazloženje, koje se danas citira kao temeljni etički postulat Domovinskog rata, bilo je beskompromisno:
“Nudili su mi tada predsjedničku mirovinu. Ta predsjednička mirovina se dodjeljuje ljudima od osobitih zasluga za Republiku Hrvatsku. Tada sam imao 32 godine i nisam osjećao da trebam ići u mirovinu. Po meni u mirovinu idu ili stari ili bolesni ljudi, a ja nisam niti star niti bolestan. Ja u rat nisam išao zbog mirovine, niti sam se borio za neke privilegije. Ja sam išao zato što mi je to dužnost i obaveza.”.
Ovo odbijanje ponude i od predsjednika Tuđmana, a kasnije i od predsjednika Mesića, jasno je diferenciralo Babića od narastajuće prakse socijalne rentijerske ovisnosti ratnih veterana. Babić je time poslao snažnu društvenu poruku da sudjelovanje u obrani domovine ne predstavlja temelj za doživotno stjecanje materijalnih probitaka, već ispunjenje najviše građanske dužnosti. Suborci navode da se on nakon rata ponosno i “opako” vratio civilnom životu, želeći raditi i stvarati, ne opterećujući državni proračun.
Nakon izlaska iz oružanih snaga, Marko Babić se suočio s novim oblikom borbe – bitkom protiv revizionizma, politizacije i zaborava. Razočaran načinom na koji su se događaji iz Vukovara interpretirali u miru, a napose nepoznavanjem herojskih djela običnih vojnika, Babić je odlučio arhivirati usmenu povijest (oral history) Bitke za Vukovar.
Pokreće golemi televizijski projekt u suradnji s iskusnim redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem. Zajedno su koncipirali dokumentarni serijal pod nazivom “Heroji Vukovara”. Markova je uloga u ovom projektu bila presudna: zahvaljujući svom neupitnom autoritetu, osobnoj karizmi i povjerenju koje je uživao među braniteljima, uspio je pred kamere dovesti više od 300 preživjelih aktera obrane, od kojih su mnogi do tada izbjegavali javne istupe uslijed posttraumatskog stresa ili razočaranja sustavom.
Prvi ciklus serijala, naslovljen “Groblje tenkova”, sastojao se od 10 pedesetminutnih epizoda koje su metodološki minuciozno secirale obranu Borova naselja. Epizode su obrađivale specifične teme, od detaljnog prikaza uništenja tenkova na Trpinjskoj cesti, preko anatomije “Žutih mrava”, “Pustinjskih štakora” i “Turbo voda”, do sudbine “Kukuruznog puta” i pogibije Blage Zadre. Posebna vrijednost serijala bila je inkorporacija dotad neviđenih arhivskih VHS snimaka s prve crte bojišnice iz rujna 1991. godine, koje su branitelji pred kamerama komentirali i analizirali, spajajući dokumentaristiku i primarna povijesna vrela.
Projekt “Heroji Vukovara” postigao je nezabilježen uspjeh. Serijal je u televizijskom emitiranju na Hrvatskoj radioteleviziji rušio rekorde gledanosti dokumentarnog programa, u nekim tjednima nadmašujući čak i gledanost vrhunskih komercijalnih “reality” formata (poput Big Brothera). Nažalost, Marko Babić nije doživio televizijsku premijeru ovog monumentalnog djela, čije je snimanje organizirao s tolikom posvećenošću, a koje je kasnije od strane najveće svjetske udruge novinskih izdavača (INMA) nagrađeno priznanjem za izdavački pothvat. Zbog povremenih odluka HRT-a o prekidu prikazivanja novih nastavaka serijala, njegovi su suborci (poput Nikice Burića – Samoborca) izražavali ogorčenost, smatrajući to pljuvanjem po žrtvi i trudu Marka Babića.
Preuranjena smrt Marka Babića šokirala je hrvatsku javnost, ponajviše stoga što je rat preživio bez tjelesnih ranjavanja te je smatran iznimno vitalnom osobom u srednjim godinama. Početkom ljeta 2007. godine, Babić je prisustvovao pogrebu svoga suborca u Vukovaru. Tijekom samog pogrebnog obreda iznenada mu je pozlilo. Iako mu je brzo pružena pomoć, prebačen je u Kliničku bolnicu Rebro u Zagrebu s teškim moždanim udarom.
Unatoč liječničkim naporima, pukovnik Marko Babić preminuo je 5. srpnja 2007. godine u 43. godini života. Njegov odlazak odjeknuo je snažno; u noćnim satima nakon potvrde smrti, suborci su u Vukovaru na tenk koji je postavljen kao spomenik na “Groblju tenkova” (Trpinjska cesta) simbolično izvjesili crnu zastavu.
Posljednji ispraćaj Marka Babića organiziran je 7. srpnja 2007. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Bio je to jedan od najmasovnijih pogreba u modernoj povijesti grada; okupilo se više od 5.000 ljudi, od obitelji i branitelja iz cijele Hrvatske, do visokih državnih dužnosnika. Suborci i promatrači isticali su kako je veći broj ljudi na tom groblju zabilježen samo jednom – tijekom prvog masovnog ukopa stotina ekshumiranih žrtava srpske agresije nakon reintegracije Vukovara. Babić je pokopan uz pune vojne počasti, a mjesto njegovog posljednjeg počivališta nalazi se u neposrednoj blizini groba njegovog prijatelja i zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre
U godinama nakon njegove smrti, pojavilo se snažno mišljenje, izražavano kroz pera istaknutih sudionika ratnih operacija i novinara, kako je Marko Babić ostao uskraćen za adekvatna državna odlikovanja i priznanja koja su zasjenila podjelu činova onima s neusporedivo manjim ratnim zaslugama. Više od sedam godina nakon njegove smrti, Vukovar još uvijek nije imao ulicu ili trg posvećen svom najvećem heroju obrane, osim manjih braniteljskih malonogometnih turnira.
Ipak, tijekom posljednjeg desetljeća, hrvatski državni vrh i vojne strukture prepoznale su potrebu za institucionalizacijom imena Marka Babića kao zlatnog standarda vojničke doktrine i morala. Posebice je značajan podatak da se njegova metoda organizacije urbane borbe i uništavanja oklopnih mehaniziranih snaga JNA na Trpinjskoj cesti proučava i izučava u programima američke vojne akademije West Point.
Najupečatljivije institucionalno priznanje dogodilo se 13. rujna 2019. godine. Na inicijativu Ministarstva obrane Republike Hrvatske i tadašnjeg resornog ministra (uz prisutnost Predsjednice Republike i umirovljenih generala), u vojarni “Josip Jović” u Udbini svečano je otvoreno elitno “Središte za razvoj vođa ‘Marko Babić'”.
- Mračna strana rata u BiH: Sustavno prešućivanje i administrativno brisanje patnje hrvatskih logoraša
Strukturirana analiza povijesnih činjenica vezanih za ratni sukob u Bosni i Hercegovini ostaje nepotpuna i manjkava bez otvaranja jednog od najmračnijih poglavlja novije povijesti –… Pročitaj više: Mračna strana rata u BiH: Sustavno prešućivanje i administrativno brisanje patnje hrvatskih logoraša - Od pakla Srebrenice do oslobođenja: Domino-efekt koji je slomio neprijateljske linije
Krvavi srpanj 1995. godine trajno je obilježio našu nacionalnu i regionalnu povijest. Genocid u Srebrenici bio je okidač koji je ogolio nemoć međunarodne zajednice, promijenio… Pročitaj više: Od pakla Srebrenice do oslobođenja: Domino-efekt koji je slomio neprijateljske linije - Heroj Miro Papac: Farmaceut koji je udobnost ljekarne zamijenio krvavom bojišnicom Banovine
Intelektualac i heroj Miro Papac odbacio je siguran život kako bi postao vojni bolničar. Njegova tragična žrtva 1991. promijenila je tijek rata. U moru tragičnih… Pročitaj više: Heroj Miro Papac: Farmaceut koji je udobnost ljekarne zamijenio krvavom bojišnicom Banovine - Dramatičan obrat na sjednici Gradskog vijeća: Zbog optužbi za nasilje povučena odluka o nagradi HVIDR-i!
Iako je prvotno bila siguran kandidat za dodjelu gradskih priznanja, HVIDRA Vinkovci ove godine ipak neće dobiti nagradu zbog šokantnih optužbi na račun njenog čelnika.… Pročitaj više: Dramatičan obrat na sjednici Gradskog vijeća: Zbog optužbi za nasilje povučena odluka o nagradi HVIDR-i! - Krvavi srpanj ’91: Kako je šačica branitelja u Tenji stala pred čeličnu armadu i spasila Osijek
Početak srpnja 1991. godine zauvijek je upisan crnim slovima u hrvatsku povijest. Dok je Europa nametala nepravedni embargo, a politički vrh u Beogradu kovao planove… Pročitaj više: Krvavi srpanj ’91: Kako je šačica branitelja u Tenji stala pred čeličnu armadu i spasila Osijek - Pokolj u Odesi: Prešućena tragedija iz 1916.
Povijesna interpelacija iz 1918. godine razotkrila je zastrašujući pokolj u Odesi, gdje su tisuće hrvatskih zarobljenika brutalno stradale zbog odbijanja srpske krunske prisege. Ova dramatična… Pročitaj više: Pokolj u Odesi: Prešućena tragedija iz 1916. - Pakao u Mirkovcima: Kako je pala prva velika napadna akcija ZNG-a
Na današnji dan, 5. srpnja 1991. godine, pokrenuta je Akcija Mirkovci pod kodnim imenom “Tišina”, ambiciozni vojni pothvat koji je zbog kobnih obavještajnih propusta i… Pročitaj više: Pakao u Mirkovcima: Kako je pala prva velika napadna akcija ZNG-a - Ubojstvo Josipe Kožić: Paradigma zločina na Banovini
Početak oružane agresije na Banovinu obilježen je nezamislivom tragedijom koja je trajno ranila petrinjski kraj. Šesnaestogodišnja Josipa Kožić, prva civilna žrtva i prva poginula braniteljica… Pročitaj više: Ubojstvo Josipe Kožić: Paradigma zločina na Banovini - Tužna istina na godišnjici smrti Marka Babića: Prazni trgovi dok su kafići puni
Na 18. godišnjicu smrti brigadnog generala Marka Babića, prisjećamo se heroja Vukovara, no slabi odaziv na obilježavanju postavlja pitanje pravog poštovanja i zahvalnosti onima koji… Pročitaj više: Tužna istina na godišnjici smrti Marka Babića: Prazni trgovi dok su kafići puni - 60 godina ponosa: Krenula je najraskošnija povorka do sada
Đakovo je danas postalo središte svijeta tradicijske kulture. U znaku jubilarnih 60. Đakovačkih vezova, ulice grada ispunile su tisuće sudionika iz cijele Hrvatske i svijeta,… Pročitaj više: 60 godina ponosa: Krenula je najraskošnija povorka do sada
