Analiza Tomislava Jonjića o Franji Tuđmanu, NDH, KPJ i kontinuitetu hrvatske državne ideje u Drugom svjetskom ratu, uz prijepis izvornih povijesnih tekstova.
U najnovijem nastavku svoje historiografsko-političke analize, objavljenom na društvenoj mreži X, Tomislav Jonjić otvara jedno od najosjetljivijih, ali i najupornije potiskivanih pitanja hrvatske povijesti 20. stoljeća: pitanje kontinuiteta hrvatske državne ideje, neovisno o režimima, ideologijama i međunarodnim okolnostima.
Polazeći od činjenice da se nacionalna svijest i politička volja jednog naroda ne mogu reducirati na stranačke programe ni na prolazne saveze, Jonjić podsjeća kako Komunistička partija Jugoslavije ne bi napustila svoje jugointegralističko polazište početkom 1920-ih da prethodno nije došlo do snažnog jačanja hrvatskog narodnog pokreta pod vodstvom Stjepana Radića.
“Bez obzira na upornu i krvavu borbu Makedonaca i Crnogoraca protiv prve Jugoslavije, pa i bez obzira na Kominternu i Staljinove traktate o nacionalnom pitanju, svatko tko išta zna o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, znade da KP Jugoslavije bez jačanja hrvatskoga narodnog pokreta pod vodstvom Stjepana Radića ne bi 1923.-1925. napustila jugointegralističko stajalište (koje je potom tendenciozno i pogrješno nazvano „unitarističkim“, što će potom čitavo stoljeće papagajski ponavljati površni prepisivači raznih dlaka).”
Sličan obrazac ponavlja se i u 1930-im godinama. Bez konsolidacije hrvatskog naroda pod vodstvom Vladka Mačeka, KPJ – naglašava autor – ne bi prihvatila federalistički program niti bi pokušala prodor među Hrvate osnivanjem Komunističke partije Hrvatske 1937. godine. Sam taj događaj, opterećen proturječnim datumima i bez vjerodostojne dokumentacije o tzv. anindolskom sastanku, Jonjić navodi kao simptom političke improvizacije, ali i priznanja da se Hrvate može mobilizirati isključivo idejom Hrvatske, a ne Jugoslavije.
Glasovanje za državu, a ne za liste
U tom kontekstu Jonjić podsjeća da Hrvati ni na izborima 1935. ni 1938. nisu glasovali za stranačke ili koalicijske liste, pa ni za Mačekove, već – kako ističe – za vlastitu državu. Ta trajna politička težnja kulminirala je u travnju 1941. godine, kada je većina hrvatskog naroda bila za uspostavu svoje države, dok su pitanja tko ju je ostvario i u kakvom međunarodnom i vojnom kontekstu ostala, iz perspektive nacionalne ideje, sporedna.
Jonjić pritom jasno razlučuje povijesne kontekste: 1941. i 1991. nisu iste godine, niti su isti uvjeti, savezništva i retorika. No, u oba slučaja zajednički nazivnik bila je volja za državnom samostalnošću. Očekivanja da će 1941. taj čin izvesti Hrvatska seljačka stranka nisu se ostvarila zbog prevladavajućih jugoslavenskih sentimenata u njezinu vodstvu, što je, prema autoru, otvorilo prostor drugačijem raspletu događaja.
NDH, NR Hrvatska i pitanje kontinuiteta
Jedna od najsnažnijih i najkontroverznijih Jonjićevih teza odnosi se na odnos između Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. i komunističke Federalne Države Hrvatske, kasnije Narodne Republike Hrvatske. Jonjić tvrdi kako bez NDH ne bi bilo ni hrvatske federalne jedinice unutar Jugoslavije 1945. godine, jer je upravo činjenica postojanja hrvatske države, makar i u kompromitiranom obliku, otvorila prostor za njezino formalno očuvanje pod drugim režimom.
U tom svjetlu Jonjić podsjeća na tekst Ante Pavelića „Država Hrvatska živi“, objavljen 1949. godine u emigrantskom zborniku Hrvatska u Buenos Airesu. U tom članku Pavelić svojim pristašama tumači da hrvatska država i dalje postoji u obliku Narodne Republike Hrvatske, unutar Jugoslavije i pod komunističkom vlašću, naglašavajući da režimi dolaze i prolaze, dok država ostaje. Poricanje te činjenice, pisao je Pavelić, politički je štetno i pogibeljno, jer se hrvatski narod svoje države neće odreći ni za čiju volju.
Tuđman, 1971. i rana formulacija državnog programa
Uspoređujući te Pavelićeve stavove s kasnijim historiografsko-političkim promišljanjima Franje Tuđmana, Jonjić sugerira da se klice ideje nacionalne pomirbe mogu pronaći znatno ranije nego što se to uobičajeno navodi. Već početkom 1970-ih, osobito uoči Hrvatskog proljeća, Tuđman je – prema autoru – jasno formulirao program koji će s punom snagom iznijeti pred hrvatsku javnost krajem 1980-ih.
Posebno se ističe Tuđmanov govor studentima u Studentskom domu Stjepana Radića 27. travnja 1971., u kojem naglašava da hrvatski narod nikada nije odustao od svoje državnosti, nego je uvijek tražio način da odgovori duhu vremena. „Nema ni jedne zajednice koja ne želi svoju suverenost, svoje mjesto pod suncem i svoje članstvo u Ujedinjenim nacijama“, zapisao je Tuđman, prepisujući taj govor i u vlastiti dnevnik.
Povijest izvan crno-bijelih obrazaca
Jonjićeva analiza, bez obzira na prijepore koje izaziva, poziva na čitanje hrvatske povijesti izvan pojednostavljenih ideoloških matrica. Umjesto moralnih presuda s odmakom od desetljeća, Jonjić inzistira na razumijevanju političkih odluka u njihovom konkretnom vremenu, uz priznanje temeljne činjenice: hrvatska državna ideja preživjela je različite režime upravo zato što je bila dublja i trajnija od njih.
FRANJO TUĐMAN I HRVATSKA U DRUGOME SVJETSKOM RATU (4)
Bez obzira na upornu i krvavu borbu Makedonaca i Crnogoraca protiv prve Jugoslavije, pa i bez obzira na Kominternu i Staljinove traktate o nacionalnom pitanju, svatko tko išta zna o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća, znade da… pic.twitter.com/giN6HPo0yD— Tomislav Jonjić (@TomJonjicHR) December 15, 2025
