Dalj, 1. kolovoza 2025. – U tišini dunavske ravnice, pod krošnjama sjećanja i boli, Dalj je još jednom oživio uspomenu na jedan od najtragičnijih trenutaka Domovinskog rata. Prije točno 34 godine, 1. kolovoza 1991., srpske paravojne snage uz potporu 51. motorizirane brigade Jugoslavenske narodne armije brutalno su napale Policijsku postaju Dalj. U tom krvavom zoru svoje su živote položili 20 hrvatskih policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde te 4 člana Civilne zaštite – ukupno 39 hrvatskih heroja.
Danas, u znak poštovanja prema njihovoj žrtvi, brojna su izaslanstva – od Ministarstva unutarnjih poslova do lokalne i regionalne samouprave – položila vijence i zapalila svijeće na njihovim posljednjim počivalištima. Ceremonija je započela paljenjem svijeća ispred spomenika žrtvama Domovinskog rata u Aljmašu, te spuštanjem vijenaca u Dunav, kao spomen na prognane stanovnike Aljmaša, Dalja i Erduta, koji su tog kobnog dana šlepom prevezeni u Osijek.
Sjećanje se nastavilo komemoracijom ispred Postaje granične policije Dalj, gdje je održana i misa zadušnica za sve poginule, a posebnu emociju izazvao je govor potpredsjednika Vlade RH i ministra unutarnjih poslova dr. sc. Davora Božinovića.
– Ovo je bilo mjesto gdje se branio sam smisao hrvatske države. Ovo je bio čin junaštva bez presedana – ljudi koji su znali da neće doći pomoć, ali nisu se predali. Ostali su na položajima svjesni da je cijena možda i život, ali ustrajali su jer su znali što brane: svoj dom, svoj narod, svoju Hrvatsku, rekao je Božinović.
Ministar je istaknuo kako tragedija u Dalju nije bila uzaludna. Upravo su ovakvi događaji, kako je rekao, temelj iz kojeg je nicala hrvatska vojska, temelj državnosti i slobode. Spomenuo je i nedavni vojni mimohod u Zagrebu kojim je obilježena 30. obljetnica „Oluje“, podsjetivši kako su svi sastavnici hrvatske sigurnosti svoju snagu crpili iz mjesta poput Dalja, Gline, Plitvica i Struge Banske.
Osječko-baranjska županica Nataša Tramišak naglasila je kako je upravo u Dalju započela realizacija velikosrpskog plana agresije na Hrvatsku.
– Na nama je da prenosimo istinu i čuvamo uspomenu. I 34 godine poslije, trajno se prisjećamo žrtve onih koji su položili živote za našu slobodu. Ta odgovornost ne smije prestati, poručila je.
S posebnim emocijama okupljenima se obratio zamjenik osječkog gradonačelnika Dragan Vulin, koji je kao dijete iz Dalja postao prognanik.
– Moj otac bio je jedan od onih koji su branili ovu postaju i preživjeli pakao. Na njegovoj i na žrtvi svih branitelja izrasla je moderna hrvatska država. Ne smijemo zaboraviti – naša sloboda je krvlju izborena, kazao je Vulin.
U sklopu programa održan je i tradicionalni malonogometni turnir u čast poginulih, na kojem je slavila ekipa Postaje granične policije Dalj. U sportskom i simboličnom duhu, policajci, vojnici i pripadnici civilne zaštite sudjelovali su i u memorijalnoj utrci “Dalj ’91.” od Nemetina do Dalja, posvećenoj svima onima koji su toga dana pali za Hrvatsku.
Prisjetimo se ..
Plan evakuacija civilnog stanovništva s područja Aljmaša, Erduta i Dalja započela je još 28. srpnja 1991. godine, koju je organizirao Krizni štab Aljmaša. Evakuacija je započeta upravo da bi se izbjegle civilne žrtve od sigurne smrti, a što je svjedočilo tri dana ranije, kada su sa teritorije Vojvodine ispaljene topnički projektili na Erdut. Dakle, smisao evakuacije bio je sačuvati živote onih koji ne mogu sudjelovati u obrani.
Žene plaču. Djeca zdvojna stoje uz svoje majke koje očekuju dolazak svojih muževa. A njih nema.
Snimatelj Žarko Kaić, tehničar Toni Jurković i vozač Božidar Pipunić.
Odlazimo do Vodoprivrednog poduzeća kod kompe gdje nas čekaju dva čelična šlepa i mali remorker “Jankovac”. Ondje je i nekoliko gardista, za svaki slučaj. Bilo je devet sati i četrdeset šest minuta. Krenuli smo iz Osijeka Dravom šlepom prema Aljmašu. Idemo s bolničarima, liječnicima, po ranjene. Nismo ni sanjali što će se dogoditi.
U jedanaest sati i trinaest minuta pristajemo. Prema nama se kreću prvi ranjenici. Još nismo svjesni tragedije koja se odvija na obali Dunava. Ima i starijih. Ima žena. Ima djece. Ekipa osječke Prve pomoći izlazi s broda da bi pružili prvu liječničku pomoć ranjenima. Čekalo nas je 700 do 800 djece i odraslih koji su tražili spas bježeći pred naletom agresora.
Na obali Dunava sve je više ljudi. Dolaze ne samo iz Aljmaša nego i iz Erduta, Dalja i okolnih mjesta. Traže spas. Uplašeni i zbunjeni. Mala djeca. Svi se pripremaju za ukrcavanje na šlep. Gledajući sve ove ljude, zaključujemo da se svi ipak neće moći ukrcati na šlep, pa mi, ekipa HTV-a, donosimo odluku o tome tko ostaje, a tko se od nas vraća u Osijek šlepom. Zaključili smo da ostajemo dok god se svi ne ukrcaju, pa onda ako bude mjesta, i mi se vraćamo s njima.
Sve mi je teže gledajući one koji su se pozdravili sa svojim najbližima. One koji su uzeli svoje oružje, uglavnom lovačke puške i pokoji karabin, ispraćaju pogledi sa šlepa. Svi koji su željeli ukrcali su se na šlep. Ima mjesta i za nas. Gledam one koji ostaju na obali. Gledam mjesto koje kao da i ne sanja što mu se sprema. Gledam kako se opraštaju oni koji odlaze s onima koji ostaju i u grlu mi zastaje ‘knedla’. Teško izgovaram sljedeće riječi: “Dvanaest je sati i šesnaest minuta. Brod je popunjen. Odvezuje se i krećemo prema Osijeku. Ovdje, na obali, ostali su oni koji će braniti Aljmaš. To su gardisti, stanovnici Aljmaša, oni koji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta. Među njima ima i starijih. Kažu: Ovdje smo rođeni, ovdje ćemo ostati, pa makar poginuli…!”Napisano je u Glasu Slavonije
Ulazimo u Aljmaš. Ulice koje vode prema Dunavu prepune su ljudi. Susrećemo neke stare znance. Ljudi nose sa sobom samo nešto malo osobnih stvari u rukama. Moraju se evakuirati. Jedna nam žena veli: “Snimajte nas da nas djeca vide, ak su živa!” A tko će prenijeti poruku ako se mi ne vratimo. Moj snimatelj, Žarko Kaić, bilježi sve ono što sam zamislio. Ne treba nam dogovor. Moj tekst u mikrofon i njegova slika govore sami za sebe. Kao nikada do tada ponestade mi daha. Uzbuđen sam, tužan i bijesan. Pa zar se takvo što može dogoditi na pragu 21. stoljeća?
Napad na Dalj ..
Topnički napad 51. mbr JNA na Dalj i Erdut započeo je dan ranije, 31. srpnja 1991. godine, oko 4:00 sata ujutro. Topničke granate su padale po svim dijelovima naselja, uključujući i po civilnim objektima, ali i na Nastavni centar za obuku u Erdutu. Neposredno prije napada, pripadnici srpskih dobrovoljačkih jedinica s područja Prigrevice i pripadnici TO Borovo Selo razmještaju svoju pripadnike u blizini obrambenih položaja hrvatskih snaga, u koordinaciji s pripadnicima srpske paravojne formacije iz Dalja.
Prva skupina, predvođena Markom Lončarevićem, upućena je nenaseljenim dijelom koji se proteže od Borova Sela prema Dalju uz Dunav, s ciljem ulaska u Dalj kod mjesne osnovne škole i prodora u središte sela. Dio skupine je ostavio na potoku Jama s ciljem napada na PP Dalj i sprječavanja dolaska ZNG-a i policije u pomoć opkoljenima u Policijskoj postaji.
Drugom skupinom zapovijedao je Ilija Kojić (do travnja 1991. radio kao inspektor u PP Vukovar). Njegova skupina napredovala je iz smjera Borova Sela prema Dalju uz današnju prometnicu DC-519 savladavajući otpor branitelja smještenih uz prometnicu. Ulaskom u središte mjesta, skupina se trebala pridružiti napadu na PP Dalj.
Trećom skupinom zapovijedao je Jovica Vučenović iz Borova Sela. Njegova skupina napredovala je zapadno od naselja Dalj približno uz prugu Vinkovci – Dalj – Erdut s ciljem ulaska u selo kod pravoslavnog groblja te dolaska u dio naseljen srpskim stanovništvom, kao i raspoređivanja dobrovoljaca u blizini policijske postaje. Upravo je ova skupina imala zadaću staviti pod nadzor PP Dalj djelujući prema policajcima i gardistima koji se u njoj nalaze.
Napad na pripadnike PP Dalje započeo je iz smjera Srpskog crkvenog doma, Željezare, trafostanice, zvonika pravoslavne crkve, školskog igrališta kanala potoka Jame i zadruge. Pucali iz tri strojnice M-53 te minobacačkim granatama iz pravca Vojvodine. Uslijedio je žestoki napad koji je policajce stjerao sve u zgradu Policijske postaje. Okruženi srbočetničkim pobunjenicima i hrvatski policajci pružili su respekti otpor, sve dok se nisu oko 9,30 sati pojavili tenkovi JNA, koja je od hrvatskih snaga ( koje su se nalazili u PP Dalj), tražila bezuvjetnu predaju policije i ZNG-a, a hrvatske snage su odbile predaju . Borba je nastavljena otprilike do 10 sati ujutro, kada su tri granate iz tenka, koja je ispalila JNA iz pravca pravoslavne crkve, pogodila policijsku postaju. Poslije granatiranju policijske postoje , TO srpskih snaga i Arkanove Dobrovoljačke garde, ušla je u policijsku postaju Dalj te pobila sve one koji su preživjeli granatiranje.
Druga pobunjenička skupina napala je položaje ZNG-a oko zgrade vodovoda u selu, dok je treća skupina ostala u rezervi ( koja je pred kraj napada iz strane Borova sela, postavila zasjedu nad hrvatskim snagama).
Pokolj u Dalju, preživio je samo pričuvni policajac Josip Čičak.
“Uvukao sam se u jedan svinjac. Nije bilo svinja, bile su neke stare stvari, ja sam se uspio sakriti. Poslije su oni došli u tu ulicu, odmah iza policije, 50 metara naprijed, došli su jesti. Sve sam ih vidio kroz fugne, a ne možeš ništa. Jednostavno nisam smio disati, a nisam ni znao u onom momentu da sam ranjen u glavu”, prepričao je Josip koji je dva dana poskrivećki promatrao neprijatelje:
“Nas je sila napala. Cijeli novosadski korpus iz Srbije, tako da nismo imali nikakve šanse, ali opet, nismo se htjeli predati jer onda bi bio masakr. Poslije kad su tenkovi opalili u nas tri granate, jednostavno nismo imali šanse nikakve”, ispričao je Čičak za RTL
Tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta pobjegle su pred srpskim paravojnim postrojbama u Osijek spašavaju živu glavu. Stariji osobito pamte zbjeg brodom na Dunavu( šlep za rasute terete) koji je pun civila – žena, djece i starac – bio pod minobacačkom i puščanom paljbom.
13. svibnja 2010., osječko Županijsko državno odvjetništvo je nakon provedene istrage pred Županijskim sudom u Osijeku podignulo optužnicu protiv državljanina Republike Srbije, 64-godišnjeg Enesa Tase, zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva. Tasi se stavlja na teret da je 1. kolovoza 1991. u Dalju, tijekom oružane pobune dijela mjesnoga srpskog stanovništva i oružanog napada Republike Srbije i JNA na Hrvatsku, kao zapovjednik 51. motorizirane brigade JNA, protivno odredbama međunarodnog ratnog prava, zapovijedio svojim postrojbama te podređenim pripadnicima Teritorijalne obrane Dalja i Borova kao i pridruženim dobrovoljcima, napad na mjesto Dalj uz izričitu zapovijed da ne smije biti zarobljenih pripadnika MUP-a RH i Zbora narodne garde (ZNG)
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je Slobodana Miloševića i za ubojstva 4. listopada 1991. godine, kada su pripadnici Teritorijalne obrane SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnjatovićem, ušli su u zatočenički objekt u zgradi policije u Dalju i vatrenim oružjem ubili 28 zatočenika, hrvatskih civila. Tijela žrtava odnesena su iz zgrade i bačena u obližnji Dunav. Nakon bitke za Vukovar, JNA je 20. listopada 1991. nekoliko zarobljenika transportirala u zatočeničke objekte u Dalju. Tamo je Teritorijalna obrana mučila one koji su branili Vukovar. Najmanje 34 zatvorenika je tada ubijeno.
Ukupno je u borbama za policijsku postaju u Dalju ubijeno 39 pripadnika hrvatskih snaga – 20 policajaca, 15 vojnika ZNG-a i četvorica civilne zaštite. Isti taj dan, poginulo je još 4 pripadnika ZNG-a 3 A brigade, koji su priskočili u pomoć napadnutim kolegama.
Sjećanje na Dalj nije samo odavanje počasti. To je zavjet. Zavjet da se heroji neće zaboraviti, da se istina neće izbrisati i da će hrvatska država, nastala na njihovoj žrtvi, trajno poštovati njihove živote.
Izvor: PV Foto: OBŽ, PU osječko-baranjske
